OSIJEK se teškim porazom na Maksimiru oprostio od ovosezonskih snova o naslovu prvaka. Bio je to donekle logičan kraj višetjedne sapunice i svojevrsnog unutrašnjeg rata koji se u klubu vodio na relaciji Nenad Bjelica - Uprava. Podsjetimo, Osijekov trener direktno je optužio svoje nadređene da nisu njemu i momčadi pružili dovoljnu podršku u lovu na titulu.

Situacija je dodatno eskalirala kada mu je Uprava odlučila odgovoriti na te prozivke, a gazda kluba Lorinc Mészáros prilično je nedvosmisleno stao na stranu Uprave. Usred tog sukoba u javnost je procurila informacija kako u Osijeku kasne plaće, što je bila samo dodatna injekcija totalnoj kakofoniji i neredu koji su se u klubu razvili u ključnom dijelu sezone.

Momčad je na sve ono što se događalo reagirala izrazito loše. Uzela je tek jedan bod iz tri susreta, od čega je dvaput bila prebrisana s travnjaka, i time je izgubila šanse za titulu koja je ove sezone bila objektivno bliže nego ikad. Bjelica je u svojim zahtjevima i kritikama upućenima Upravi dobrim dijelom u pravu i strukture iznad njega snose veliku odgovornost za trenutno stanje.

Ipak, to nikako ne znači da on nije odgovoran. Dugo je gradio mentalitet kluba onako kako je to svojevremeno radio Jose Mourinho, a onda je s ekipom puknuo u najgorem mogućem trenutku. Sada je pitanje što će ostati iza njega i može li nastaviti raditi s onima koji bi ga do prije mjesec dana slijepo slijedili i na kraj svijeta.

Bjelica je u pravu. Htjeli to priznati ili ne, dominacija se ne gradi samo na terenu

Otkad je stigao prije dvije godine u klub, Nenad Bjelica je apsolutno sve u Osijeku - i njegov najveći brend, i trener, i motivator, i PR menadžer, i sportski direktor, i jedino prepoznatljivo lice kluba izvan terena. Taj status dao mu je velike slobode u kreiranju momčadi i građenju klupskog stila i identiteta, ali činjenica je da ne možeš sam osvojiti HNL. A Bjelica je definitivno ostao sam.

Htjeli to priznati ili ne, dominacija se u nogometnim strukturama gradi na terenu, ali jednako važnu ulogu imaju i oni izvan terena. Osijek je tu u velikom zaostatku za Dinamom, koji ima budžet kao tri ostala velika rivala skupa i direktnu vezu s Međugorjem te krakovima hobotnice koja i dalje, iako slabije nego prije, vlada domaćim nogometom.

Osijek kao autsajder u odnosu na ostatak trojke

Hajduk je u Dambrauskasu našao sjajnog trenera, ali pitanje je bi li uopće dobio šansu postati idol navijača da iznad sebe nema sportskog direktora koji je doveo igrače koji su do prije godinu dana bili znanstvena fantastika.

Litvanac ima i Jakobušića, čovjeka koji dobro poznaje hrvatski sport, relacije na svim razinama i dobro zna koliko je važno za rezultat, najblaže rečeno, imati dobre odnose s ljudima na poziciji moći, bilo u nogometnim strukturama, bilo u politici. Hajduk je godinama bio inferioran i nemoćan u tom pogledu, ali polagano raste.

Čak i Rijeka ima Miškovića koji je HNS-u dovoljno važan da mu Zdravko Mamić oblači jaknu. Osijek nema nikoga. Bjelica je tijekom sezone - nekad više, a nekad manje suptilno - pokušavao izvršiti pritisak na strukture kako bi svojem klubu pokušao osigurati barem malo ravnopravniju utakmicu.

Nije uspio i u tom pogledu se opravdano osjeća zaboravljeno i izigrano. Čak i kada sve te faktore uzmemo u obzir, ovo što se dogodilo Osijeku može se nazvati jedino debaklom. Koji je velikim dijelom krivica trenera.

Mađari su uložili ozbiljnu lovu

Nipošto se ne može reći da Bjelica nije dobio sjajnu momčad. Osim već ranije naslijeđenih kapitalaca, ove sezone je doveo Miju Caktaša i Kristijana Lovrića, igrače koji bi bili prvotimci u gotovo svakom domaćem klubu.

Uspio je zadržati i otkupiti Darka Nejašmića, a najveći posao bio je zadržavanje Ramona Miereza kojeg je htjelo više klubova. Špekuliralo se s više ponuda od oko pet milijuna eura (između ostalog, i Bilić je priznao da ga je htio dovesti u Kinu, a poznato je koliko Kinezi plaćaju).

Bjelica nije vidio momčad bez argentinskog Bika i vlasnici su odbili transfer koji bi im pokrio više od trećine godišnjeg budžeta, kada uračunamo i visoku plaću najboljeg strijelca prošlosezonskog HNL-a. 

Razlika između Bjelice i Dambrauskasa

Osijek uz sve ove aseve ima i dva hrvatska reprezentativca (Ivušića i Škorića), sjajnog Žapera, mađarskog reprezentativca Kleinheislera, bivšeg reprezentativca Bartoleca i niz vrlo dobrih HNL igrača. Osijek kadrovski nije bio jači nikad u svojoj povijesti i s razlogom se očekivao rezultat.

Posebno se to očekivalo od trenera koji ima najveći ugovor u ligi i od stožera na koji se troši 40 milijuna kuna. Samo za usporedbu, Hajduk, koji ima podjednako kvalitetnu ekipu, na stožer troši duplo manje.

Istovremeno, Dambrauskas je od dolaska u ligu, kao slabije plaćeni trener i s podjednako dobrom ekipom, osvojio 11 bodova više od Bjelice (uz susret više). Sve su to pokazatelji koji Osijekovom treneru nikako ne idu u korist. Negdje je opasno puklo.

Bjelica je pokušao raditi ono što je Mourinho radio u Realu. Puklo je u najgorem trenutku

Od trenutka kada je preuzeo Osijek, Bjelica je pažljivo i uporno gradio klupski imidž koji se svodio na moto "sami protiv svih". Neumorno je isticao sudačke pogreške u korist preostalih rivala i vrlo vješto je čak i one odmjerene kritike uspijevao upakirati i prodati kao dokaz o vanjskim faktorima poput Korporacije koji rade sve da Osijek ne uspije.

Takva odluka možda je i logična s obzirom na odnos snaga u hrvatskom nogometu, ali ima i jednu veliku manu. Kada dugo gradiš nešto isključivo na kontri ili negativi, onda to pukne onog trenutka kada izostane jasan rezultat koji bi homogenizirao momčad. Upravo to se Osijeku i dogodilo.

Stvari su, kako govore izvori oko kluba, pukle i prije poraza na Rujevici, kada ih je Rijeka deklasirala. Bila je to kap koja je prelila čašu, a Bjelici su granice koje je godinama stvarao između Osijeka i ostatka svijeta postale preuske. Odlučio je izaći u medije s problemima u trenutku kada je Osijek i dalje sve imao u svojim rukama.

Užasan tajming objave rata

Teško je reći radi li se o tome da više nije mogao izdržati ili je htio dodatno galvanizirati svoju momčad. To iz ove perspektive nije ni pretjerano bitno. I on i igrači pukli su u najgorem mogućem trenutku.

Najprije su izgubili dva boda kod kuće od pretposljednje momčadi prvenstva iako su u desetoj minuti vodili 2:0. To je bio korak unazad, ali Osijek bi se pobjedom na Maksimiru još jednom vratio u život.

Umjesto toga odigrao je utakmicu koju je zaslužio izgubiti 5:0. Koliko god Bjelica nakon susreta skretao pozornost na Dinamov budžet i gard, pri čemu njegova agresija polako prelazi i na igrače, ne može pobjeći od igre.

Nismo ništa vidjeli od tvrde, agresivne, emocijom i tempom nabijene momčadi koju smo prozvali hrvatskim Atletico Madridom. Umjesto simeonovske gerilske družine koja će prije poginuti nego suparniku dati šansu, Osijek je na Maksimiru djelovao kao simpatična pratilja koja je došla uveličati Dinamovu proslavu naslova. U dvije utakmice koje su mu mogle donijeti sve Osijek je izgledao užasno.

Dinamo se nudio. To se moralo iskoristiti

Kada se na kraju nabroje Osijekova dostignuća, teško je ovu sezonu nazvati uspješnom. Ako imaš drugu najplaćeniju momčad i prvog najplaćenijeg trenera, onda opravdano očekuješ iskorak u odnosu na prošlu sezonu, ali on nije stigao.

U Europi je Osijek ispao već na prvoj prepreci, od CSKA-a iz Sofije koji je u bugarskom prvenstvu 17 bodova iza Ludogoreca. U Kupu je bio blizu toga da skine Rijeku, ali je ostao kratak. Konačno, u prvenstvu je bio u igri za naslov do 35. kola.

Kada se u obzir uzme činjenica da je prvi favorit prvenstva momčad koja ima četverostruko veći proračun, tada se posrtanje pred kraj ne može smatrati neuspjehom. Međutim, Dinamo se ove sezone nudio više nego prije. U "najgoroj sezoni ikad", onoj u kojoj mu je Rijeka uzela naslov, Dinamo je osvojio 86 bodova. Ove sezone ih može osvojiti maksimalno 79.

Bježanje od odgovornosti vodi u samozavaravanje

Ako je ijedna sezona bila "ta" za skidanje Dinama s trona, to je bila ova, kada je lutao s kadrovskom politikom i trenerima više nego u zadnjih pet sezona. A ako postoji ijedan čovjek koji može skinuti takav Dinamo s Osijekom, to je onda Nenad Bjelica.

Nije uspio, ali ne isključivo iz razloga zbog kojih je ljut na Upravu. Nije uspio jer nikad do kraja nije razvio igru za male utakmice i nije uspio jer je prljavo rublje iz kluba iznio u najgorem mogućem trenutku, a ekipa, koja ga je do jučer slijepo slijedila, ostala je na ničijoj zemlji.

Bježanje od toga da Osijekovi problemi imaju duboke korijene i u njegovim taktičkim zamislima i odlukama koje je donio kao sportski direktor, a ponajviše u građenju identiteta na tome da su svi protiv njih, vodi u samozavaravanje. Ako se Bjelica ne suoči sa svim tim, onda je pitanje može li nastaviti raditi u Osijeku. I hoće li mu igrači ikad više povjerovati da je trener jedini koji im čuva leđa.