VLASNICA prve hrvatske atletske medalje u povijesti stigla je u rodni Split. Blanku su dočekali njezini najbliži, rodbina i prijatelji, ali i predstavnici splitske vlasti.

Emocije su se slegle, ali našoj će atletičarki trebati još neko vrijeme da prihvati činjenicu da je ostala bez medalje kojoj se s pravom nadala tijekom cijele sezone.

"Puno ću se puta još trzati u snu, trebat će mi neko vrijeme da zaboravim Peking, jer sam bila tako blizu i naravno da razmišljam o tome što bi bilo kad bi bilo. No, mislim da se ovakve stvari ponekad događaju kako bi mi dale podstrek. Kad bi u sportu, baš kao i u životu sve bilo idealno, onda vjerojatno ne bi bilo zanimljivo. Moram biti sretna, ali za par dana ću tek shvatiti srebro onako kako ga treba shvatiti. Sada se moram odmoriti i što prije doći k sebi, kako bi mogla u Zuerichu nastupati na najvišem nivou", kazala je okupljenima na press konferenciji u zračnoj luci Resnik.

Nije se željela previše osvrtati na finale, niti na zlatnu Tiju Hellebaut. Vrijeme je za odmor i što skoriji povratak pravom treningu.

"Sve smo već prožvakali, ne znam što bih dodatno rekla o finalu. Emocije su se slegle, nisam ostvarila ono što sam najviše željela, ako se već nije moglo dogodit zlato, dogodila se druga najbolja mogućnost. Nismo otišla iz Pekinga pognute glave, niti ću ga imati u lošem sjećanju. To je samo još jedno veliko natjecanje u nizu iz kojeg ću izvući novu pouku. I baš kao što je moj otac rekao, Peking je samo stepenica prema nekim većim stvarima."

Ne boji se da će na miting u Zuerich otputovati u lošoj formi, ali je svjesna da će to biti psihički vrlo zahtjevno natjecanje. Baš kao i nakon Osake, gdje je okrunjena kao svjetska prvakinja...

"Forma neće nigdje pobjeći, svijet nije stao niti je nestala motivacija. Natjecanja idu dalje. I poslije Osake mi je bilo teško skakati u Zuerichu. Malo je dana, emocije će uzeti danak, ali od početka sezone znam što me čeka. Uvijek je teško, svako natjecanje nosi posebne momente. Pokušat ću barem nakratko ostaviti Peking iza sebe."

"Rekao sam da na zlatu ne piše Blankino ime"

Njezin je otac Joško Vlašić isijavao ponos.

"Pozdravljam sve koji su došli i one koji su mislima ovdje s nama. rekli smo da idemo po zlato, ali sam isto tako rekao da na zlatu ne piše Blankino ime. Donijeli smo srebro, ali mislim da smo ga stekli u pravoj atletskoj borbi. Svatko tko iole razumije sport vidjeli su da je Blanka dala sve od sebe, držala nas je cijelo vrijeme ponosnima, kako tijekom natjecanja tako i poslije svojim ponašanjem, odnosno prihvaćanjem realnosti tog trenutka."

"Veliki je trenutak dobiti srebro na Olimpijskim igrama. Mi koji smo ovdje nismo jedini kovači srebrne medalje, tu su i Vlada, Ministarstvo znanosti, sporta i obrazovanja, zatim HOO, HAS... dali su nam bezgraničnu potporu i prema njima smo se osjećali dužnima napraviti iskorak. On je samo slijed svih Blankinih uspjeha u posljednje dvije godine i jednostavno se trebao dogoditi.  Posljednjih godinu dana na velikim natjecanjima, posebno u atletici, bilo je toliko padova, uspona, favoriti su ispadali, pojavili su se neki novi. Sport je takav, i ostati dosljedan na najvišem nivou kao što je Blanka ostala u Pekingu, čini me ponosnim, a trebao bi učiniti ponosnima i sve vas.", naglasio je Joško.

D.R.
Foto: Veljko Grbeša