VRIJEME. Otkad je Zvonimir Boban ustoličen na mjesto čelnog čovjeka kluba, ta se riječ konstantno ponavljala kao ključ sezone. "Ponovit ću da nam treba vrijeme, ne možemo ga kupiti. On je najbolji sudac", poručio je predsjednik Dinama 11. studenog. Maksimir je tada tresla kriza koja je djelovala kao da će replicirati prošlu sezonu.

Javnost je jasno i nedvosmisleno tražila sječu, a jasno je da je trenerova uvijek najranjivija i prva na panju. Dinamo je odlučio čekati i dati Mariju Kovačeviću priliku. Nepopularna odluka, kakva se na Maksimiru kroz povijest jako rijetko donosila, naljutila je navijače. Pet mjeseci kasnije vrijeme je presudilo. Bio je to pun pogodak.

Dobroćudnog tipa iz Jablanice skoro je pojelo sve ono što nosi Dinamova klupa

Kovačević je od prvog dana kad je sjeo na klupu Dinama pokazao da je sušta suprotnost trenerima koji su donedavno stolovali Maksimirom. Tipovi poput Sergeja Jakirovića ili Nenada Bjelice prototip su klasičnog vođe, likovi dominantnog, pa, ako je potrebno, i grubog nastupa. Tipovi koji znaju točno što reći kako bi im vjerovao više nego sebi.

Današnji trener Dinama miran je i povučen tip koji svaki dan djeluje sretan kao malo dijete što je uopće trener Dinama. Ne dominira konferencijama, ne bira velike riječi niti daje zvučne izjave, priča jednostavno i narodski, a njegov nastup vjerojatno je noćna mora svakog PR stručnjaka.

U trenutku kada je Uprava stala iza Dinama, Kovačević nije imao previše aduta u rukama da uvjeri ikoga da se situacija može drastično poboljšati. Izgubio je tri od posljednjih pet utakmica u prvenstvu, za Hajdukom je zaostajao četiri boda, a u Europskoj ligi poražen je od Celte i nije prešao centar kako spada.

Činilo se da je dobroćudnog tipa iz Jablanice savladao pritisak koji Dinamova klupa nosi i na terenu i izvan njega. Priče poput one da ga "zagrebački novinari baš ne vole" otkrivale su da je postao defenzivan i da sve teže prepoznaje liniju između kritike i omalovažavanja.

Na polusezoni se sve promijenilo

Bilo je tu ponavljanja grešaka prošlih trenera, poput skraćene rotacije koja je u ključnom dijelu prve polusezone iscijedila momčad koja više nije mogla trčati visokim intenzitetom. Neke skupocjene prinove, poput Gabriela Vidovića ili Mattea Pereza Vinlofa, predugo su bile na ledu, a Dionu Dreni Belji oduzeto je vjerojatno još barem pet golova na konto preranih i programiranih zamjena u 60. minuti.

Ono što Kovačeviću nitko ni tada nije mogao oduzeti jest pošten pristup. Gotovo svaki igrač u rosteru dobio je šansu da se iskaže. I svaki tko ju je iskoristio nastavio je dobivati šansu da dokaže da je igrač za Dinamo. Tako je zaboravljeni i zamalo transferirani Arber Hoxha nosio momčad jesenas, a Bruno Goda je od rezerve Rijeke postao pouzdan prvotimac Dinama.

Stvari su se polako počele slagati, a Kovačević je sve više dobivao na sigurnosti, siguran da ga se neće smijeniti barem do kraja sezone, osim ako je ne kompromitira preko svake mjere. Siječanjski prijelazni rok pomogao mu je u tome jako. Odlasci Ljubičića, Villara i Kulenovića suzili su i definirali rotaciju. Svlačionica se riješila nezadovoljnih igrača, a ono što se spremalo nisu očekivali ni najveći optimisti.

Kovačevićev impuls za povijesno europsko proljeće

U drugom dijelu sezone sve je sjelo na svoje i Dinamo je konačno počeo igrati i pobjeđivati u prvenstvu onako dominantno kako po reputaciji, budžetu i svakom drugom parametru mora i treba. Protivnici su padali jedan za drugim, Beljo je počeo zabijati iz svlačionice, Zajc i Stojković sitno su pleli i zabijali bombe, Vidović je oživio, Mišić se vratio u svoj prime, a Livaković je donio sigurnost kakvu je obrana nasušno trebala. 

U taktičkom smislu Dinamova se igra nije bitnije promijenila niti se može reći da proljetni Dinamo nosi veliki Kovačevićev taktički potpis. No, nije slučajno da su se baš svi igrači probudili u isto vrijeme i počeli biti najbolje verzije sebe. Netko je morao izvući maksimum iz svakog od njih.

Fajter, gospodin i šmeker

Kovačević im je dao da se igraju nogometa i probudio je duh da opet u njemu uživaju. U pravom trenutku osjetio je što ekipi treba i tu je ulogu položio s odličnim. Prokletstvo Dinamove klupe jest u kriterijima njegova navijačkog tijela. Kada stvari idu dobro, to je zato što su igrači sjajni. Kada ne ide dobro, trener je isključivi krivac.

U trenutku osvajanja naslova Kovačević je posegnuo za bosanskim šarmom i rekao kako "voli kad ga se podcjenjuje". Ta će ga stigma pratiti vječno, jer Dinamovci sve osim uspjeha u Europi uzimaju zdravo za gotovo i rijetko uživaju u procesu. A ovog proljeća mogli su itekako uživati.

Od Josipa Kužea nijedan trener nije producirao ovoliko zabavan i efikasan nogomet. Ne dati Kovačeviću zasluge u tom pohodu nepošteno je i iracionalno. Kovačević je, uz sve svoje mane, dovukao potpuno novu momčad do titule i to tako da će osvojiti dvadesetak bodova više nego lani. Nije ni najkarizmatičniji ni najglasniji ni najbolji trener kojeg je Dinamo imao, ali je fajter, gospodin i šmeker.