STARA je narodna šala kako postoji samo jedan način na koji je moguće izgubiti basnoslovne, pa čak i nezamislive količine novca, a očitava se u krilatici - prvo malo po malo, a onda sve odjednom. Dojam je kako bi se nešto slično moglo dogoditi i Cityju upravo ove sezone.

Kola lagano kreću nizbrdo tako što je ostao bez nekoliko bitnih igrača te očito postoji problem u svlačionici koji je rezultirao Cancelovim odlaskom. Osim toga, nazire se kriza igre i identiteta, a konačni bi udarac mogao doći od financijske revizije Premier lige koji bi za rezultat mogao imati oduzimanje svih titula te vjerojatno i konačnu propast čitavog Mansourovog projekta.

U tom bi slučaju iz kluba otišao ne samo Pep Guardiola nego i sve najveće zvijezde i bilo bi pitanje opstojnosti ne samo projekta već i kluba. Vidjeli smo i u prošlosti da bogati i utjecajni klubovi imaju metode za ublažavanje tih potencijalno tektonskih udaraca, pa ćemo se ipak fokusirati na dio koji možemo nazvati 'malo po malo'. A u ovom slučaju, to su identitet i kultura Cityjeve igre, ono čemu je biljeg udario nitko drugi nego Pep Guardiola.

Što se događa s Cityjem?

U zadnje vrijeme City se na terenu muči gotovo kao nikad prije, osim u ponekim trenucima nedavne prošlosti kad je imao velikih problema s ozljedama. U posljednjih je mjesec dana poražen protiv Southamptona u kupu, protiv Uniteda u prvenstvu te je u posljednjem kolu također doživio novi poraz od Tottenhama na stadionu na kojem ne može ni do bodova ni do pogotka u posljednjih nekoliko sezona.

Taj poraz je teži jer se zbog neočekivanog trijumfa Evertona protiv Arsenala mogao i dodatno približiti Topnicima na vrhu ljestvice te ih učiniti nesigurnima što se borbe za titulu tiče. Čak i utakmice u kojima pobijedi, a tu treba spomenuti 4:2 trijumf protiv Tottenhama, izgledaju kao da su više proizvod individualnih napora i pojedinačne kvalitete nego rezultat sustava i plana. 

Postoji jedna objektivna okolnost koja može poslužiti kao dobra isprika, pa čak i amnestija ove sezone. Zbog prenatrpanog rasporeda, prethodnih covid-protokola te Svjetskog prvenstva koje je igrano usred sezone, vlada doista izvanredna situacija.

Svih šest u posljednje vrijeme najuspješnijih klubova, koji su na račun toga odigrali daleko najviše utakmica - Liverpool, City, Chelsea, Bayern, Real Madrid i PSG - nakon Svjetskog prvenstva igra zapravo zabrinjavajuće loše.

Nije stoga čudno da su na vrhu talijanskog, španjolskog i engleskog prvenstva ekipe koje tamo dugo ili barem relativno dugo nisu bile te imaju kadar satkan od igrača koji nisu opterećeni prethodno spomenutim problemima.

Slično vrijedi i za francusko i njemačko prvenstvo, samo se tamo nije našao nitko dovoljno dominantan kako bi s vrha skinuo Bayern i PSG, koji se također nude puno više nego u većini prethodnih sezona. Gledajući na prvu, to bi bila dobra isprika, ali Cityjev je problem zapravo puno veći.

Počelo je ovoga ljeta

Prošle sezone City je igrao sjajno. Samo nekoliko ludih minuta na kraju utakmice u Madridu spriječilo je plasman u finale Lige prvaka, ali važnija od toga bila je druga stvar - uz kompletirani proces odgoja ključnih igrača bio je bolji od svakog velikog protivnika u svakoj utakmici.

Prvi je put našao recept kako protiv Liverpoola i protiv Chelseaja, a u Ligi prvaka nije uspio zbog mješavine nesreće i individualne kvalitete Realovih zvijezda. Ključ uspjeha bili su sustav i njegovi dijelovi. Guardiola je uspio implementirati razvojnih 3-3-2-2 kod otvaranja napadačke formacije koji su, ovisno o načinu obrane protivnika, mogli funkcionirati i kao 3-4-3 ili 3-3-3-1.

Phil Foden je u tom smislu sjajno odradio drugi dio sezone na mjestu lažne devetke, a Gabriel Jesus, iako nije postigao puno golova, savršeno je odigrao svoju ulogu na lijevoj polutci. Guardiola je redefinirao poziciju Kevina de Bruynea, kojem je smanjio radijus kretanja te ga gurnuo više prema naprijed, tako da je bilo utakmica (a to je kopirano i u belgijskoj reprezentaciji) u kojima bi De Bruyne bio najistureniji igrač.

Na taj bi ga način obrambeno mogli trkom pokriti Jesus i Foden. Uz bekove poput Zinčenka i Cancela dobiven je dodatni igrač u veznoj fazi distribucije, a sistem je bio dodatno upogonjen i veznim doprinosom, bilo Gundogana ili Bernarda, dva spacijalno izuzetno inteligentna igrača. Momčad nije imala pravog strijelca, ali je svejedno u ligi postigla 99 golova, a primila samo 26. Sustav je isporučio. A onda je ovoga ljeta došao Haaland…

Haalandov paradoks

Jamie Carragher je nedavno izjavio za Sky: "On je (Haaland) vjerojatno izabrao pogrešan klub za svoj nogometni put. Momak je zabio 25 golova, ali ostatak Cityjeve ekipe je zabio jednako toliko. Zbog njega su ranjiviji na kontranapade te primaju više golova nego ranije. Manchester City je s Haalandom lošija momčad."

Na prvu se to čini doista grotesknim. Kako je moguće da je City lošija momčad s najboljim strijelcem Europe u svom kadru i čovjekom za kojeg su se ovoga ljeta borili svi europski klubovi? Kada je dolazio u Manchester, bio je to znak da je City pobijedio u borbi titana te u svoje redove doveo igrača kojeg su željeli Barca, Real, a bome i svi ostali.

Dogodili su se i neki problemi, a najbolji su primjer posljednje dvije jake gostujuće utakmice, kod Uniteda i Tottenhama. Prošle sezone City je jednu od svojih najboljih utakmica odigrao baš protiv gradskog rivala.

Osim uvjerljive pobjede, bio je to doista pravi prikaz Pepove paradigme, pri čemu je svaki od startera za City dodirnuo loptu barem 70 puta. Samo za usporedbu, Haaland je protiv Uniteda imao jedva 20 dodira s loptom, ni jedan unutar 10 metara. Protiv Tottenhama je bilo skoro pa isto, samo što nije imao ni jedan dodir unutar 16 metara.

Koliko god efikasan, ubojit i nezaustavljiv bio, Haaland u Cityju ima dva problema. Prvi se odnosi na geometriju igre: on nije ni Foden ni Gabriel, igrač koji osjeća prostor, voli kombinatoriku te uključuje druge igrače i otvara njihove koridore.

Haaland igra pravocrtno i za svoje golove. Drugi dio problema se odnosi na ono što je Carragher primijetio, a to je veća poroznost Cityjeve napad-obrana transformacije. Za razliku od Fodena i Gabriela, Haaland u fazi obrane ne može odmarati De Bruynea jer se on sam mora odmarati. Pritisak Cityja je zamjetno slabiji, a protivnici ove sezone puno lakše izlaze na njegovu polovicu. To se vidjelo još na jesen protiv Newcastlea.

Ima li rješenja?

Na žalost po City i njegove navijače, najjednostavnije brzo, a taktički efikasno rješenje je ove zime napustilo klub. Taktički vjerojatno najnapredniji igrač današnjice te prototip Pepovog igrača - Joao Cancelo - otišao je u Bayern. Iako nije eksplicitno spomenuto, gotovo je sigurno među njima dvojicom došlo do svađe i prekida komunikacije.

Nakon odlaska Zinčenka Cancelo je ostao jedini pravi half-space bek koji može rasteretiti veznu liniju, povezati prvu i drugu fazu distribucije kroz 3-3 odnos snaga te omogućiti Kyleu Walkeru dublju poziciju s ulogom sprječavanja kontranapada. Nathan Ake to svakako nije, a Kyle Walker je antipod takvih zadataka. 

Odlaskom Cancela te s nakupljenim ozljedama kod Fodena, Guardiola je spao na prinudna rješenja, igrače koji imaju sve, samo ne one navike kakve on preferira. Tu se prije svega misli na Jacka Grealisha, najskuplje Cityjevo pojačanje, koje nikad zapravo nije imalo smisla u kontekstu sustava Pepa Guardiole. Grealish je igrač koji traži individualna rješenja i izolacije, potpuno suprotno od onoga što ostatak ekipe želi izvesti.

Posljednjih nekoliko utakmica upravo je to jedina stvar koju vidimo od Cityja. Bez pravog De Bruynea, s krnjim Bernardom koji sanja o odlasku u toplije krajeve te s Gundoganom koji je očito na izmaku snaga, Cityjeva se igra često svodi na bočne izolacije i individualna rješenja preko Mahreza ili Grealisha, točno sve ono što je godinama bilo anti-Pep paradigma. 

Ako doista ovoga ljeta ostane bez Gundogana i Bernarda, uz sve starijeg De Bruynea te bez novih bekovska rješenja, City će postati konfekcijska ekipa. Sve ono protiv čega se Guardiola bori svojim kompletnim trenerskim credom. Ali u konačnici, čak i Pep Guardiola može igrati samo s igračima koje ima.