CRNA GORA će 7. studenog ugostiti veliki MMA spektakl. Fight Nation Championship (FNC) održava 35. veliku priredbu, a drugi put u povijesti event se održava u Podgorici. U glavnoj borbi večeri srpski bantamaš Miljan Zdravković brani pojas protiv Argentinca Joaquina Vargasa.

Na ovoj priredbi bore se i hrvatski borci, i to najpopularnija MMA braća u regiji. Stariji brat, Ivan Sičaja (32) bori se protiv Argentinca Alana Villalbe u meču za prvog izazivača perolake kategorije. Mlađi brat, Tomislav Sičaja (28) ulazi u kavez sa srpskim borcem Andrijom Stankovićem, a ta borba iznjedrit će prvog izazivača velter kategorije.

Ivan Sičaja dao je intervju za Index

Ivan Sičaja vraća se u kavez nakon što je u travnju ove godine u Ljubljani izgubio pojas protiv Eduarda Kexela. Nijemac ga je nokautirao u drugoj rundi i nanio mu drugi poraz u karijeri. Sad protiv Villalbe pobjedom može ponovno stati u red za pojas, vjerojatno i zacementirati status prvog izazivača.

Uoči borbe dao je intervju za Index u kojemu je najavio meč s Villalbom i osvrnuo na meč s Kexelom, gdje nam je otkrio što je pošlo po zlu. Komentirao je stanje u kategoriji i ono što bi ga moglo čekati. Pričao je o odnosu s bratom Tomislavom, počecima u podrumu u Rami, teškom životu pri dolasku u Zagreb i svemu što ga je oblikovalo da danas bude na ovoj razini.

Na FNC-u 35 u Podgorici borit ćete se protiv Argentinca Alana Villalbe, iskusnog borca koji je već nastupio u FNC-u i pobijedio Ahmeda Vilu. Što možete reći o njemu i kakvu borbu očekujete?

Očekujem tešku borbu, sigurno. Tri runde rata jer je dobar borac. Ima 30 profesionalnih borbi, to je doslovno tri puta više od mene. Sigurno je iskusniji, iskusan je i tvrd borac koji će pružiti dobar otpor. Očekujem tri runde rata, spreman sam na najgore, nema što. Dat ću sve od sebe da pobijedim.

Kakav je stil borbe Villalbe? Koje su njegove najveće prednosti i mane te koliko vam njegov stil odgovara?

Stilski je borac koji se najviše oslanja na stojku, ajmo reći. Solidan je i u hrvanju i u parteru, ali je nokauter. Ima 90 posto završnica u svojim borbama, tako da je sigurno dobar i opasan u stojci.

Gledat ću da me ne pogodi prvi, nema što. Morat ću protiv njega raditi kompletan MMA, morat ću kombinirati sve moguće pozicije i sve moguće scenarije. U svakom slučaju, opasan je i moram biti baš oprezan.

Gdje vidite svoje najveće prednosti u odnosu na njega? U kojim ste segmentima bolji?

Mislim da sam bolji u svim segmentima. Koliko god on bio dobar u stojci, dobar sam i ja. Tako da mislim da sam bolji kad gledamo sve segmente borbe. Samo je pitanje tko će nametnuti svoju igru, tko će raditi veći pritisak. Nadam se da ću ja to preuzeti od početka borbe, da ću nametnuti svoj ritam i da ću ga tako pobijediti.

Ovo će vam biti prva borba nakon poraza od Eduarda Kexela u Ljubljani, gdje ste teškim nokautom izgubili pojas FNC-ova prvaka. Kako ste doživjeli taj poraz i koliko vam je trebalo da se psihički oporavite?

Ja na to gledam kao na poraz, to je sastavni dio ovog sporta. Malo je boraca koji nikada nisu bili poraženi ili nokautirani. Tako da je meni to sve normalno, sve mi je u redu. Prihvatio sam to doslovno odmah, sutradan. Znao sam da trebam poraditi na nekim pogreškama koje sam napravio u toj borbi i koje su dovele do poraza. Dajem sve od sebe da napredujem, da svaki dan budem sve bolji borac i da više ne dođe do takvog scenarija.

Jer, osim što sam izgubio borbu, izgubio sam i pojas. Sada opet imam dodatnu motivaciju da sve to vratim. Trebam pobijediti ovu borbu, a ubuduće u svaku borbu moram ulaziti sto posto. Ne smijem biti opušten ni jednu sekundu. Mislim da sam u toj borbi bio malo izvan fokusa. Sve sam nekako olako shvatio, preopušteno sam ušao u borbu i to me na kraju koštalo.

Tako da više nema takvog ulaska u borbu, ni u jednu. Svaki put ću gledati da budem potpuno fokusiran, da budem sto posto u borbi i da idem po pobjedu.

Mislite li da ste možda svi pomalo podcijenili Kexela? U FNC je došao kao borac iz niže kategorije, prihvatio je borbu s Filipom Pejićem na short notice i pobijedio ga, a onda je osvojio i vaš pojas. Je li to možda utjecalo na vaš pristup?

Ne, nisam ga ja podcijenio. On je jako dobar borac, nisam ga uopće podcijenio. Problem je bio što sam ja sam sa sobom bio preopušten. To mi očito ne odgovara i nije dobro tako ulaziti u borbu. Svaki put treba imati barem malo neke pozitivne treme, nešto takvo. Ja sam tada baš preopušteno ušao. Bilo mi je doslovno kao da ne idem u borbu i to me na kraju skupo koštalo.

Shvatio sam da više nikada tako ne smijem i neću ulaziti u borbu. Jednostavno moram biti nabrijan, kao što sam bio prije svake prethodne borbe. Moram biti nabrijan, moram biti spreman na tuču od prve sekunde. I svaki put odsad bit će tako.

Unatoč porazu, i dalje ste pri vrhu perolake kategorije. Ako pobijedite Villalbu, očekujete li odmah novu priliku za pojas ili revanš s Kexelom? Kako gledate na situaciju u kategoriji, u kojoj ima još nekoliko ozbiljnih kandidata za naslov?

Iskreno, ne opterećujem se toliko time niti previše razmišljam o budućnosti. Mislim da mi je i to malo došlo na naplatu u posljednjoj borbi jer sam tada već previše razmišljao o tome što ću raditi nakon Kexela. Zbog toga sada ne gledam toliko unaprijed. Ali ako pobijedim, i dalje ostajem prvi izazivač, tako da će prilika sigurno opet doći.

Moje je samo da pobjeđujem i nižem pobjede. Tako ću sigurno ponovno zaraditi svoju priliku. Argentinac je mene prozivao i on je želio borbu sa mnom. Na taj način vjerojatno želi malo preskočiti poredak i prije vremena doći u priliku za napad na pojas.

Ali ja sam tu da mu to onemogućim, da mu pokažem da treba biti nekog reda i u našoj kategoriji te da se zna tko je zaslužio napad na pojas.

Što se tiče ostalih izazivača, mislim da bi sljedeću priliku mogao dobiti Luka Giorgadze. Mislim da je zaslužio, ima dobar niz pobjeda i svega. Zašto ne? Neka se on i Kexel okušaju pa neka vide tko je bolji. Ja ću pričekati. Stvarno mi nije neka žurba, nije mi da pod hitno moram vratiti pojas. Ali vratit ću ga kad-tad.

Kako mislite da bi izgledao revanš s Kexelom? Vjerujete li da biste ga danas mogli pobijediti?

Sigurno bi drukčije izgledao. On je dobar borac, daleko od toga. Dobar je borac i sve to, ali isto tako, daleko od toga da ja nisam radio i s boljim borcima i bolje prolazio na sparinzima. Samo kažem da osobno nisam zadovoljan svojim nastupom tada, svojom izvedbom i svojim mentalnim stanjem u toj borbi. Sada bih sigurno drukčije ušao u meč i mislim da bi sve puno drukčije izgledalo.

Na istoj priredbi ponovno ćete nastupiti zajedno s bratom Tomislavom. Kako izgleda kada se obojica borite iste večeri? Je li psihički teško gledati bratovu borbu i istovremeno se pripremati za vlastitu?

Gledajte, mi smo već navikli na to. Mislim da nam je ovo već šesta priredba na kojoj se zajedno borimo. Čak nam je lakše u pripremama kada treniramo zajedno, zajedno prolazimo skidanje kilograma i sve te patnje na treninzima. Tako da nam je, što se toga tiče, lakše.

A kada dođe borba, normalno da postoji trema. Mene zanima kako će on proći, njega zanima kako ću ja proći. Sve je to normalno. Ali opet, moramo dati najbolje od sebe da obojica pobijedimo i onda imamo dvostruko slavlje.

Jednostavno smo navikli na to i više nam nije ništa strano. Doživjeli smo i situacije da jedan pobijedi, a drugi izgubi. Tako da ne možemo doživjeti ništa što već nismo prošli. Navikli smo na sve to.

Vratimo se malo na vaše početke. Vi i Tomislav odrasli ste u Rami, gdje praktički nije bilo uvjeta za bavljenje borilačkim sportovima. Kako je izgledalo vaše odrastanje i kako ste se uopće zainteresirali za MMA?

Mi smo sve počeli u podrumu, iz znatiželje i zanimanja za taj sport. U Rami općenito nema nikakvih borilačkih sportova, nikakve vrste. Nekada davno postojao je karate, a sada nema više ni toga. Tako da smo silom prilika, ako smo željeli nešto napraviti, bilo što, morali otići iz Rame. Na kraju smo i otišli, prvo ja, pa Tomislav.

Počeli smo trenirati u ATT-u i nastupati na amaterskim borbama. Zapravo, na prva dva turnira došli smo iz Rame i obojica smo pobijedili. Ljudima je bilo zanimljivo tko smo, što smo i odakle smo. Kad smo im rekli da nemamo ni klub ni trenera, da treniramo sami, to im je bilo fascinantno.

Očito smo imali neki talent za to i nismo htjeli samo pustiti da to prođe. Ja sam prvi odlučio da ću se pokušati ozbiljnije baviti time i vidjeti kako sve izgleda na nekoj višoj razini. Preselio sam se u Zagreb, a otprilike godinu dana nakon toga došao je i Tomislav za mnom. Ostalo je povijest.

Već smo gotovo pet godina u Zagrebu, posvetili smo život tom sportu i sto posto smo u tome. Sada mi je nezamislivo kada se sjetim gdje smo dolje trenirali i kako smo počinjali. Kad se sjetim tih snova koje smo imali, sve mi to izgleda nevjerojatno iz današnje perspektive.

Ali mi smo tada dolje bili toliko sigurni da ćemo nekako uspjeti u tome i toliko željni svega da smo na kraju te snove i ostvarili. Došli smo do najviše regionalne razine. A što se tiče Rame kao mjesta, dolje je prelijepo za život. Sve je lagano, puno sporije i puno ljepše za živjeti nego u velikom gradu poput Zagreba.

Ovdje je sve puno brže, sve je doslovno na sat. To nam nikako ne odgovara. Ali mi imamo svoj posao. Naš je posao trenirati dva puta dnevno. Moramo se pojaviti na treningu i kada nam se ne da i kada nam je mrsko. Jednostavno moramo doći jer nam je to posao i tako napredujemo. Kada god imamo priliku, odemo natrag u Ramu, malo resetiramo glavu i onda se ponovno vratimo u Zagreb.

Posebno je zanimljiva priča o tome da ste prve treninge odrađivali u podrumu. Kako je to zapravo izgledalo? Kakvu ste opremu imali i što ste uopće znali o MMA-u?

Nismo imali gdje drugdje trenirati nego u tom podrumu. Imali smo neke kocke tatamija koje smo sami složili, možda 15 kocki ukupno. Imali smo i neke rukavice. To nisu bile prave boksačke rukavice, više neke karate rukavice. Ja sam radio u njima, a Tomislav je imao neke kao boksačke rukavice.

Te smo rukavice zapravo dobili besplatno uz boksačku vreću koju je naš otac davno objesio u podrumu jer je i on nekada znao udarati po vreći. Rukavice nisu pružale gotovo nikakvu zaštitu, nismo imali ni štitnike za zube kako treba, ništa.

Ali mi smo se tukli, trenirali i pravili se da nešto znamo. Da znamo udarati, da znamo hrvati. A to je bilo daleko od bilo kakve današnje amaterske razine. Pogotovo kad sada vidim djecu koja dolaze na treninge i koja sa svojih deset godina već znaju sto tehnika. Mi doslovno ništa nismo znali.

Ali ta volja i želja odvele su nas na amaterska natjecanja na kojima smo počeli pobjeđivati. To je više bilo iz srca i upornosti nego iz nekog znanja. Trenirali smo, imali volju i želju, tukli smo se u tom podrumu koliko smo mogli i kada smo mogli.

Danas se nekad iz zezancije prisjećamo da su nam to bili najteži sparinzi u životu. Jer mi smo se stvarno tukli. Nije to bilo da se samo malo dodirujemo. Znali smo jedan drugoga doslovno razbiti. Pucali su nosevi, arkade, sve. Otkad treniram ovdje, nisam dvaput razbio arkadu, a dolje je to u podrumu bila redovita pojava.

Kada bi nas majka i otac vidjeli, njima ništa nije bilo jasno. Pitali su nas: "Što vam to treba? Zašto se tučete?" U početku su stvarno mislili da se tučemo jer smo se posvađali. A mi bismo im govorili: "Pa mi treniramo." Otac bi nas pitao: "Kakav vam je to trening kad svaki put netko krvav izađe?"

Ali što smo mi tada znali? Imali smo samo želju i volju, ništa više. Na kraju je ispalo da nam je upravo to bilo najpotrebnije.

Vaša životna priča mogla je otići u potpuno drugom smjeru. Završili ste studij radiologije, trebali ste otići raditi u Njemačku, ali onda je stigla pandemija koronavirusa. Da nije bilo pandemije, biste li se danas uopće bavili MMA-om?

Da nije bilo korone, sto posto se ne bih bavio ovime. Završio sam pet godina radiologije, magistrirao sam 2019. godine. Tada su mi i otac i svi ostali govorili da idem raditi u Njemačku. U Bosni su prilike za radiologe loše, plaće su male. Završite pet godina fakulteta i onda imate plaću gotovo kao netko tko radi u nekoj drugoj struci bez fakulteta.

Tako da mi nije bila opcija zaposliti se dolje. Plan je bio otići u Njemačku jer je tamo taj posao dobro plaćen. Završio sam fakultet, idem gore raditi kao i svi drugi i gotovo. I onda je došla korona. Lockdown, zatvaranja, ne može se preko granice, na kraju se nije moglo ni iz županije, pa ni iz sela.

Kad je došlo do toga da se ne može ni iz kuće, mi smo samo prešli u podrum i pronašli zanimaciju da jedan drugoga udaramo u glavu. I na kraju nisam otišao u Njemačku. Kad je pandemija već bila pri kraju, mi smo u međuvremenu odradili dva turnira. Baš smo se zainteresirali za to i ozbiljno smo se uhvatili treninga.

Onda se pojavila ideja da bih mogao raditi kao radiolog u Zagrebu jer je i tu bolje plaćeno nego u Bosni. I ja sam time malo zamazao oči ocu.

Kako je vaš otac reagirao na odluku da se umjesto radiologijom želite baviti MMA-om?

Otac mi je govorio: "Ne, radit ćeš svoj posao. Završio si taj fakultet, radit ćeš posao. Jesi li normalan? Zašto si se školovao?" Ja sam mu na kraju rekao: "Radit ću ja to u Zagrebu, ali daj da mogu tamo malo i trenirati." I na kraju sam se sto posto posvetio MMA-u.

Diplome su mi na kraju završile pokraj televizora, kao ukras. Doslovno nisam ni jedan dan radio kao radiolog. Ali uvijek imam tu opciju. Akademski sam građanin, ali što imam od toga? Matej Batinić (FNC-ov borac s dva završena fakulteta, op.a.) i ja se stalno zezamo na taj račun.

Kako su izgledali vaši počeci u Zagrebu? Gdje ste živjeli, što ste radili i kako ste uspijevali uskladiti posao s treninzima?

Kada sam došao u Zagreb, dvorana ATT-a još je bila na staroj lokaciji u Heinzelovoj ulici. Pronašao sam stan u Jelkovcu, normalno, jer je tamo bilo jeftinije nego negdje bliže centru. Kad se negdje tek doseliš i prilagođavaš, logično je da počinješ od nečega jeftinijeg.

U početku sam bio kod rođaka desetak dana, dok me malo nije uveo u sve. On mi je na kraju pronašao posao u hotelu Antunović, gdje sam radio kao konobar. Tražio sam posao koji će mi omogućiti da treniram, da mogu redovito dolaziti na treninge.

Radio sam noćne smjene petkom i subotom kako bih ostale dane mogao trenirati. Taj posao bio je solidno plaćen. Mogao sam pokriti troškove stana, hrane i pića kroz mjesec i još bi mi nešto ostalo za sebe. Ali radio sam puno. Znao sam odraditi i tri noćne smjene zaredom, pa bih potpuno zamijenio dan i noć.

Ipak, to mi je tada bilo dovoljno, samo da mogu trenirati. Od ponedjeljka do petka treninzi, petkom navečer u Antunović, pa subota i nedjelja posao, a od ponedjeljka opet u dvoranu. Bilo je teško, mogu vam reći. Pogotovo u dvorani.

Ja sam tada došao kao amater, a ondje su već bili profesionalni borci. Ljudi koji su odavno bili u tome, koji su već imali svoje iskustvo i rutinu. Meni je sve bilo novo. Kad sam došao trenirati s tim ljudima, to mi je bilo nešto nevjerojatno.

Dolazio sam na treninge ujutro i navečer, stalno. Ni njima nije bilo jasno zašto toliko dolazim kao amater kojeg nitko ne poznaje. Ali na kraju se sve to isplatilo. Osvojio sam dva amaterska turnira, a onda sam dobio priliku za profesionalnu borbu. Od te prve profesionalne borbe sve je krenulo uzlazno.

Mislim, krenulo je i prije toga, ali ja sam se toliko zalagao da su to vidjeli i Forgi i svi ostali ljudi koji su tada bili u ATT-u. Dali su mi priliku, a ja sam je iskoristio. Hvala Bogu, pokazao sam zašto sam došao.

Svima sam od početka govorio da sam u Zagreb došao samo zbog treninga. U početku je bilo i podsmijavanja. Govorili su mi: "Kakav MMA? Ne može se od toga živjeti, ne može ovo, ne može ono." Ali ja sam uz treninge radio. Kasnije sam vozio Glovo, nosio sam i nekakva stakla. Sve sam radio na dnevnicu.

To su bili neki brzi poslovi koji ti donesu nešto novca da možeš živjeti. Meni je bilo jedino važno da posao nije u terminu treninga, da mogu otići u dvoranu. Sve se svodilo na dnevnice i na to da mogu platiti stan i redovito trenirati. I na kraju se isplatilo. Sada se, hvala Bogu, od ovog sporta može normalno živjeti i uzdržavati.

Kad me danas netko pita kako je živjeti od MMA-a, uvijek mu kažem da, kad se sjetim kako mi je bilo na početku, što sam sve prošao kad sam došao u Zagreb, nikada mi više ne može biti gore od toga. Tako da je ovo sada uživanje u usporedbi s onim što je bilo prije.

MMA se posljednjih godina jako razvio u regiji. Vjerujete li da je mladim borcima danas lakše nego vama kada ste počinjali?

Puno ljudi me ispitivalo kako sam počeo, što sam radio i kako sam sve to uspio. Ja svakome kažem da to nije lako. Pa kako će biti lako? Ništa u životu nije lako. Nije lako baviti se ovim sportom, kao što nije lako raditi ni bilo kakav drugi posao.

Ali opet, ovo je sada moj posao i draže mi je ovo raditi nego neki drugi posao, kakav god on bio. Sve je stvar gledišta. Zato i dalje dajem sve od sebe jer mi je draže doći i odraditi dva treninga u danu nego biti negdje na smjeni.

Kakvi ste izvan kaveza? Koji su vaši hobiji i kako najradije provodite slobodno vrijeme? Poznato je da volite motore.

Dosta sam jednostavna osoba. Volim dobra druženja, volim hranu. Dosta često kuham, sam sebi pripremam ručkove i večere. Nije mi to mrsko, baš uživam u tome. To mi je nekakva relaksacija. Volim i prirodu, dosta volim šetati i trčati po prirodi. Volim motore i automobile. To je nešto što baš volim, to mi je za dušu.

Kad imam priliku otići na neki događaj s motorima ili automobilima, uživam u tome. To mi je isto nekakav ispušni ventil, način da se psihički odmorim. Volim otići u Ramu i družiti se sa svojim ljudima. Nije to ništa posebno, ali sjesti na kroser, otići u planinu, pojesti nešto u prirodi, to mi je doslovno odmor za dušu.

I kad god imam priliku, iskoristim nekoliko slobodnih dana za takve stvari. Nisam sad neki ekstreman tip, ali uživam u jednostavnim stvarima.

Koliko često stignete voziti motor uz sve obveze i treninge?

Koliko god uspijem. Evo, ovog ljeta sam bio u Rami dulje nego ikada u posljednjih pet godina. Bio sam četiri tjedna u komadu. Baš mi je to trebalo, da napravim potpuni, tvornički reset. Dolje sam vozio i kroser i cestovni motor. Baš sam se, kako mi kažemo, išćejfio ovog ljeta.

Dosta sam bio na jezeru, vozio se na splavovima i čamcima, plivao, roštiljao. Baš sam se resetirao za dalje. I evo, nikada mi pripremni kamp nije brže prošao. Nikad mi nije bilo tako da je gotovo odjednom stigao tjedan borbe. Vidim da mi je taj odmor stvarno odgovarao.

Poželio sam se i dvorane i svega. Sada sam opet željan treninga, željan dokazivanja i svega što dolazi s tim sportom. Nakon borbe opet slijedi neki kratak odmor od tjedan ili dva i onda se ponovno vraćamo na isto. Ljeto mi je nekako najdraže. Nisam zimski čovjek, više volim ljeto. Tada mi je, ajmo reći, glavni odmor, a sve ostalo je posao.