U DOBA Nenada Bjelice za kormilom zagrebačkog kluba, Dinamo je bilježio doista povijesne uspjehe. Nekoliko je puta u Europa ligi došao do eliminacijske faze te se pohrvao s velikanima europskog nogometa, dok je u Ligi prvaka samo malo sreće i koncentracije nedostajalo kako bi se dohvatilo europsko proljeće u teškoj skupini sa Cityjem, Atalantom i tada vrlo jakim Šahtarom.

Puno je pohvala išlo upravo tada na račun Dinamovog stratega, ali kada se pogleda iz retrospektive - ta je momčad Dinama bila doista nevjerojatno jaka. Ne samo da je imala igrače nevjerojatne individualne kvalitete koji su igrali na vrhuncu forme nego je bila i vrlo duboka, pa je Bjelica nerijetko potpuno rotirao one koji igraju europske s onima koji igraju domaće utakmice.

Ta se momčad, kako je to već uobičajeno, s godinama rasula kroz velike izlazne transfere. Tako su otišli redom sjajni igrači kakvi su Dani Olmo, Gvardiol, Majer, Ivanušec, Šutalo, Moro, Jakić, Livaković i Oršić, ali i oni vrlo korisni poput Šunjića, Franjića, Leovca, Gavranovića, Stojanovića, Lauritsena te mnogih drugih. Ništa čudno, Dinamo je osuđen na takvo stanje te je nerealno očekivati kako bi uvijek trebao biti u stanju imati zvjezdanu momčad.

Nakon što je Dinamo sada već nekoliko sezona kadrovski i igrački manje uvjerljiv, čini se kako zagrebački klub ponovo ima vrlo moćnu momčad. Ona nema toliko zvijezda i talenta kao ona od prije pet godina, ali je zato dubinom kadra potpuno usporediva. 

Ovo je doista dobro i kompletno kadroviran roster.

Dobar tajming za Europu

Nakon što je Liga prvaka proširena na 36 klubova za aktualnu sezonu, jedan od klubova koji je od toga imao koristi bio je baš zagrebački Dinamo. Dosad, u sezonu se obično kretalo u drugom pretkolu Lige prvaka, još duboko u srpnju; što bi u pogledu priprema, transfera i tempiranja forme svakom treneru radilo velike probleme. 

Najbolji primjer za to baš su Bjeličine generacije: bile su to sjajne momčadi koje su u skupinama Europa lige dvaput ostale neporažene, prvo protiv Fenerbahčea, Anderlechta te Spartaka iz Trnave, a onda i u skupini s Feyenoordom, moskovskim CSKA-om te Wolfsbergerom. Iste momčadi, koje su pobjeđivale Tottenham te bile gotovo pa ravnopravne u dvomeču protiv Benfice, teško su ulazile u sezonu, pa su tako u kvalifikacijama za Ligu prvaka ispadale od Sherifa i Ferencvaroša.

Sada tih problema više nema te Dinamo svoju prvu europsku utakmicu igra u gotovo idealnom trenutku - nakon tri pobjede u SHNL-u, uz dobro odrađene pripreme te dobrim dijelom riješene transfere i kadrovska pitanja. Protivnik također nije netko od koga bi trebalo drhtati. Iako respektabilna momčad, Qarabag je protiv Dinama autsajder.

Što se domaće lige tiče, nije moglo početi bolje. Prvo uvjerljiva domaća pobjeda protiv Istre, nakon koje je slijedio težak, ali uspješan posao u Osijeku te na kraju gotovo pa rutinsko odrađivanje posla protiv Šibenika. Dinamov trener Sergej Jakirović pritom je imao vremena dočekati nekoliko važnih pojačanja kakvi su Mmaee, Pjaca, Torrente i Cordoba, ali jednako tako kroz pripreme te nekoliko domaćih utakmica iskušati različite taktičke i kadrovske varijante.

Takvu privilegiju njegovi prethodnici nisu imali, ali barem na račun toga vidimo Dinamo koji je ne samo rezultatski uvjerljiv nego i potpuno suveren na hrvatskim travnjacima.

Hoće li biti tako i u Europi?

Koliko god Dinamo izgledao impresivno na domaćim terenima, pravo mjerilo ove momčadi te ono od čega svaki Dinamov trener živi i umire bit će europske utakmice. Prošle sezone Jakirovićeva je momčadi imala nevjerojatnih oscilacija u izvedbi, pa je tako protiv Sparte i PAOK-a redom gubila u dvomeču, a vrlo je lako mogla i proći. Ove sezone se očekuje bolje, pogotovo jer iz kluba nije otišao nijedan bitan igrač, a dovedena su pojačanja tamo gdje je trebalo.

Već se u prvih nekoliko utakmica vidi koliko je Mmaee dobar branič, a nakon dolaska Pjace, Hoxhe (u zimskom prijelaznom roku) te Cordobe, Dinamo sada ima nekoliko opcija na krilnim pozicijama s igračima koji su brzi i eksplozivni. Koliko je to bitno, puno se pričalo i tijekom Eura u kontekstu reprezentacije, a sadašnja Dinamova situacija je neusporedivo bolja nego što je bila u ovom trenutku prošle godine.

Osim toga, Marko Rog je protiv Šibenika pokazao da bi mogao biti igrač kakav je nekoć bio, kada je redovito dobivao pozive za hrvatsku reprezentaciju, a iako se Kačavenda i dalje traži, njegov bi talent također mogao i trebao doći do izražaja.

Ovo je svakako ekipa koja ne samo da može doći do Lige prvaka nego je kadrovirana na način da ne postoje očiti nedostaci, uz možda blagu iznimku bočnih obrambenih pozicija, ali to su mjesta s kojima i najbolje europske momčadi muče kadrovsku muku.

Svakako bi dobro došao još pokoji igrač visoke klase (poput Oršića), ali već i ovakva ekipa je najbliže onome što je Bjelica imao - dvadesetak igrača sposobnih na pravi način uskočiti na teren. A to radi veliku razliku.

Je li Liga prvaka imperativ?

U tom kontekstu, Liga prvaka mora biti imperativ. Po kladionicama, Dinamo je protiv Qarabaga favorit na otprilike 60 posto, ali čak je i to manje bitno. Sergej Jakirović mora iskoristiti komfor kakav je rijetko prije postojao, a koji - unatoč sjajnom kadru - nije imao niti Nenad Bjelica.

Kako se vidjelo protiv bugarskog Ludogorca, momčad iz Azerbajdžana je neugodna i nepredvidljiva, u što smo se mogli uvjeriti i prethodne europske sezone kada je zadala puno muka Bayeru iz Leverkusena. Imaju prilično brze igrače te stil igre koji bi se mogao opisati kao više ili manje kontrolirani kaos, a nikako nisu netko koga treba podcijeniti. Nadtrčavati se s njima nikako ne bi bilo pametno. Štoviše, Dinamo mora ovaj dvomeč dobiti kroz jasan plan i strukturiranu igru.

I baš zato je bilo dobro vidjeti kako je u prva tri kola Dinamo igrao u različitim formacijama, ali i protiv različitog tipa protivnika - od potpuno divlje Istre do zatvorenog Šibenika. Iako te ekipe nisu kvalitetom na razini Dinamovog europskog protivnika, ohrabruje činjenica da je zagrebačka momčad pokazala ne samo rješenja na terenu nego i mogućnost rotacije - upravo ono što bi prethodnih godina često izostajalo kada bi stvari postale kritične.

Dinamo sada ima u svom kadru bekove koje je teško pretrčati, stopere koji znaju iznositi loptu ili igrati kroz različite faze distribucije te već prethodno spomenute brze krilne igrače. Osim njih, tu su i stare uzdanice Mišić i Petković, koji se obojica čine u vrlo dobroj formi, ponovo spremni za teške izazove. 

U svakom slučaju, Qarabag se i kadrovski i taktički čini kao idealan protivnik za Modre - momčad koju se može dobiti strukturom, planom, a, ako treba, i individualnom kvalitetom. Ono što se dosad vidjelo od Dinama, ostavlja razlog za optimizam.

Koja je najveća mana ove momčadi?

Ova momčad u osnovi ima dvije mane; uz prethodno spomenute bekovske pozicije, mjesto vratara ostaje upitnik. Osim toga, ekipa nema više igrače kakvi su bili Dani Olmo ili Joško Gvardiol, za koje se vidjelo da imaju sve šanse postati igrači svjetske klase. Međutim, nije niti realno očekivati da će takav igrač uvijek biti u Dinamovom kadru.

Ako bismo usporedili s prethodnim sezonama, nedostataka je daleko manje, a najveća su prednost velika dubina kadra te mnogostruka rješenja na većini pozicija. To je nešto što Dinamo nema barem posljednje dvije sezone.

Osim toga, prednost u rasporedu te kasniji početak europskih utakmica dodatna je privilegija, koju Jakirović i ekipa moraju iskoristiti. Opravdanja niti u Europi niti u domaćem prvenstvu doista više nema. Ovo je momčad koja bi - poput one Bjeličine - uz dobru rotaciju morala uspješno vući na dva fronta.