ZLATKO ŠKORIĆ napustio nas je u 77. godini nakon duge i teške bolesti. Legendarni Žoga jedan je od najvećih Dinamovih golmana svih vremena, a s Modrima je 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova. U intervjuu za Plavi vjesnik te godine govorio je o svojim počecima, idolima i već tada bogatoj karijeri.

>>> Preminuo legendarni Dinamov golman Zlatko Škorić

Veljača 1967: Danas je 26-godišnji Zlatko Škorić nezamjenjivi golman zagrebačkog Dinama, reprezentativac koji je igrao u svim selekcijama i jedan od najboljih golmana u zemlji.

Za njim je oko 270 nastupa u pravom dresu, devet igara u dresu s jugoslavenskim grbom, sedam utakmica u mladoj reprezentaciji, šest u omladinskoj i četiri u gradskoj selekciji.

"Cijele noći nisam sklopio oči zbog Dinama"

Za njim je i nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964., san svakog sportaša i najveća čast. Za njim su i stotine tisuća kilometara prijeđenih po gotovo svim meridijanima i paralelama našeg globusa s nogometnom loptom i crnim golmanskim dresom - toj neodoljivoj strasti kojoj se sav posvetio. 

Ali ostala je i velika neispunjena želja - nastup na SP-u u Engleskoj, nastup za koji je bio spreman sve žrtvovati.

"Bilo mi je 13 godina kad sam se javio na oglas Dinama koji je tražio mlade talente. Dinamo, to je bio san svakog mališana sa zagrebačkih poljana. Na njegovu stadionu provodio sam svaku nedjelju i gledao svoje ljubimce i idole. Dok sam ih gledao kako igraju, često sam sebe zamišljao u plavom dresu kako trčim za pravom loptom i u pravim kopačkama. Cijele noći nisam sklopio oči. Mislio sam samo na sutrašnji dan. Znao sam da među svojim vršnjacima nemam dostojnog takmaca. Ali to je bilo na poljanama, na ulici, u jurnjavi za malim loptama."

"Mnogo prije zakazana vremena došao sam s onima koji su imali iste želje i iste nade - zaigrati kao juniori u plavom dresu. Ali kakva li razočaranja! Nisu mi dali ni da pošteno udarim loptu, već su rekli: 'Mali, ti si preslab, dođi dogodine, kada malo ojačaš!'

"Jedan je san zamalo bio srušen. Vratio sam se pokunjen kući i čvrsto odlučio da se svima osvetim. Bilo je to prije trinaest godina. Kao i svim mojim vršnjacima, tako je i meni nogomet bio sve. Igrali smo ga po cijele dane. I danas je ostalo tako. Svi smo uživali u nogometu, ali smo čeznuli za dva mjesta u momčadi: biti golman ili centarfor. I ja sam dugo vremena imao samo tu dilemu. Prijavio sam se u Elektrostroj, malu momčad koja se natjecala u zoni, i počeo igrati među juniorima."

Obranio pet penala u jednoj utakmici

"Na prvim utakmicama igrao sam desno krilo, ali moja želja je bila da postanem golman. Uživao sam u spretnim intervencijama golmana, njihovim akcijama i paradama kojima su mamili pljesak gledališta. I čvrsto sam odlučio da crni golmanski dres ne zamijenim ni za koji drugi."

"Nakon jedne uspješne sezone moja momčad je stekla pravo da s Mariborom igra kvalifikacijsku utakmicu za ulazak u Drugu ligu. Bilo je to prava drama. U regularnom vremenu utakmica je završila 0:0 pa je igran produžetak. Dvije minute prije kraja postigli smo gol i postali drugoligaši."

"Poslije utakmice bili smo svi neizmjerno sretni i veseli, a ja sam u svlačionici od veselja pao u nesvijest."

U Drugoj ligi njegov talent i sposobnost došli su sve više do izražaja na utakmicama s opasnim i prekaljenim ligaškim napadačima. Svi su ga znali i svi su ga htjeli vidjeti u svojim redovima.

Istaknuo se i izvanrednim obranama jedanaesteraca. 

1959. godine na finalnoj utakmici za Kup narodnog sporta sastali su se Elektrostroj i Lokomotiva. U regularnom dijelu u produžetku utakmice rezultat je ostao neodlučan 2:2 i prišlo se izvođenju jedanaesteraca.

Obranio je pet jedanaesteraca i svojim izvanrednim obranama malom klubu donio prvi veliki trofej.

"Poslije utakmice pristupio mi je jedan čovjek i rekao: 'Škoriću, bi li došao u Dinamo? Dođi kod nas, branit ćeš u velikom klubu!' Slegnuo sam ramenima i, ne shvaćajući o čemu se radi, otišao kući bez odgovora. Sjetio sam se onog dana kada su me u Dinamu odbili i obećanja koje sam dao samom sebi. Nedugo zatim potpisao sam prvi nogometni ugovor za Dinamo. Ali sada su me tražili i zvali. Bilo je to prije šest godina."

"Sve što sam postigao, zahvaljujem nogometu. Bilo je mnogo odricanja, ali za uspjeh se mora nešto i žrtvovati. Branio sam u dresu s državnim grbom na prsima i slušao našu himnu."

Susret s idolom Jašinom

"Branio sam na utakmici Jugoslavija - Europa u Beogradu, a na vratima Starog kontinenta stajao je glavom Lav Jašin - najveći golman svijeta i moj veliki uzor."

"S velikim golmanom sreo sam se još jednom na utakmici Jugoslavija - SSSR, koja je završila rezultatom 1:1. Bila je to moja najbolja utakmica u dresu s državnim grbom."

Jedna od onih u kojima je pokazao svu svoju vrijednost, baš kao i na Nep stadionu u Budimpešti, lavljem grotlu u Škotskoj, ludoj noći u Barceloni, kolosu San Sira u Milanu ili Zagrebu, Beogradu, Skoplju ili Mostaru.

"S mnogo putovanja ostalo je mnogo radosti, uzbuđenja, želja i razočaran|a, kako to već biva u životu. I ostalo je mnogo lijepih i nezaboravnih doživljaja u dalekom Tokiju, betonskim građevinama New Yorka, koridama u Španjolskoj, posjeti nastupu Fats Domina u jednom lokalu u Harlemu, i Coca-Cola u baru Jacka Dempseya, i polarna noć na Aljasci."

Danas je za mnom šest godina provedenih u plavom dresu. 

Radosti i razočaranja donijela mu je lopta, i plava boja, i oni koji su ga jednog dana prije trinaest godina odbili i rekli da "dođe dogodine". I došao je da ostane zauvijek. 

Napisao: V. Bačić (Plavi vjesnik, 1967.)