HRVATSKI nogometni savez danas je izrazio razočaranje odlukom Istre 1961 da ne pusti 17-godišnjeg Nika Škafara Žužića na Svjetsko prvenstvo za igrače do 17 godina. Glavni instruktor HNS-a Petar Krpan poručio je da mu je teško razumjeti takvu odluku te da je ona u suprotnosti s interesima mladog nogometaša i hrvatskog nogometa.

Stvarnost je bitno drugačija. Puno je teže razumjeti što HNS pokušava postići time što jednog od najvećih hrvatskih talenata želi usred sezone odvojiti od seniorskog nogometa kako bi nekoliko tjedana igrao protiv djece. Još je teže razumjeti zašto Savez to predstavlja kao nekakvu obvezu kluba prema hrvatskom nogometu.

Istra nije napravila ništa pogrešno. Dapače, njezina odluka ima puno više sportskog i razvojnog smisla od HNS-ova inzistiranja da Škafar Žužić putuje u Katar.

Istra ima potpuno pravo štititi svoje interese

Za početak, valja raščistiti ono najjednostavnije. Svjetsko prvenstvo U-17 održava se izvan službenog FIFA-ina termina i klubovi nisu dužni pustiti igrače. Istra nije prekršila nikakvo pravilo niti je napravila presedan.

Škafar Žužić igrač je kojeg Istra plaća, razvija i na kojeg ozbiljno računa. Puljani imaju ambiciju boriti se za europska mjesta i sasvim je legitimno da ne žele ostati bez važnog prvotimca u ključnom dijelu jesenske polusezone.

Riječ je o igraču koji je u 12 prvenstvenih nastupa ove sezone zabio dva gola, dvaput asistirao i devet puta počeo utakmicu. S nepunih 18 godina više nije samo talent kojem trener daje nekoliko minuta da osjeti seniorski nogomet. On je već važan dio ozbiljne seniorske momčadi.

U takvoj situaciji očekivati da se klub odrekne igrača na nekoliko tjedana kako bi nastupio na kadetskom turniru, i pritom ga javno prozivati zato što to ne želi, prilično je nepošteno. Ili bar naivno. Istra Škafaru Žužiću daje ono što je za razvoj mladog nogometaša neusporedivo važnije od bilo kakvog kadetskog turnira. Priliku da igra seniorski nogomet i da se razvija iz vikenda u vikend.

Što Škafar Žužić ima od igranja protiv djece?

Tu dolazimo do ključnog problema koji HNS, čini se, uopće ne razumije. Što točno Škafar Žužić može dobiti odlaskom na kadetsko Svjetsko prvenstvo?

Riječ je o igraču koji se već dokazao protiv profesionalaca. Svakog vikenda igra protiv odraslih, fizički snažnih i iskusnih braniča koji ga pokušavaju zaustaviti svim dopuštenim sredstvima. Mora donositi odluke u djeliću sekunde, nositi se s pritiskom i odgovarati na taktičke zahtjeve seniorskog nogometa.

Zašto bi ga onda HNS vraćao u natjecanje u kojem će igrati protiv 16-godišnjaka, od kojih mnogi još nisu ni blizu prve momčadi svojih klubova? Koji je tu razvojni podražaj? Što će naučiti? Hoće li postati bolji nogometaš zato što će nekoliko puta predriblati vršnjaka kojeg bi možda bez problema prolazio i prije dvije godine?

Naravno da na kadetskom Svjetskom prvenstvu igraju neki od najvećih svjetskih talenata. Ali to nije poanta. Poanta je da Škafar Žužić već igra nogomet na višoj razini i da bi mu reprezentativni sustav morao ponuditi izazov koji odgovara njegovoj kvaliteti i potencijalu.

Posao Saveza je da prepozna koliko je igrač napredovao i da mu u reprezentaciji ponudi odgovarajući izazov. Ako je netko prerastao svoju generaciju, onda nema nikakvog smisla inzistirati na tome da u njoj ostane samo zato što prema datumu rođenja ondje još može igrati.

HNS je to već radio Gvardiolu i Vuškoviću

Problem je što ovo nije izoliran slučaj. HNS godinama pokazuje da mu je važnije imati što jaču momčad u određenoj dobnoj kategoriji nego najboljim pojedincima ponuditi natjecanje koje odgovara njihovoj kvaliteti.

Joško Gvardiol već je igrao ozbiljan seniorski nogomet i pokazivao da je spreman za najveću scenu, ali je dugo bio vezan uz mladu reprezentaciju. Sličan tretman imao je Luka Vušković, koji je igrao protiv nekih od najboljih napadača Bundeslige, dok ga je HNS nastavljao koristiti u utakmicama protiv igrača do 21 godine.

Gvardiol i Vušković nisu postali vrhunski talenti zahvaljujući tome što su igrali za mladu reprezentaciju. Takvima su postali kroz klupski nogomet, u kojem su dobivali sve veće i teže izazove. A ništa što su doživjeli u mladoj reprezentaciji nije ih moglo pripremiti na ono što su doživjeli u seniorskoj.

Škafar Žužić treba igrati za U-21 reprezentaciju

U slučaju Škafara Žužića rješenje je prilično očito. Ako Savez već želi da igra za Hrvatsku, zašto ga ne bi pozvao u U-21 reprezentaciju? To bi bio logičan korak naprijed. Kadetsko Svjetsko prvenstvo u njegovu slučaju je korak unatrag.

Važno je i to da hrvatski nogomet već godinama ima problema s proizvodnjom kvalitetnih krilnih igrača. Riječ je o jednoj od najdeficitarnijih pozicija u hrvatskoj reprezentaciji, a sada se pojavio iznimno talentiran nogometaš koji upravo na toj poziciji već radi razliku u seniorskom nogometu.

Jedini logičan potez je takvog igrača što prije izložiti ozbiljnijoj međunarodnoj konkurenciji. Vidjeti kako se snalazi protiv igrača tri ili četiri godine starijih od sebe, a ne slati ga na turnir na kojem će se suočavati s djecom svoje dobi.

Zašto na kadetskom Svjetskom prvenstvu priliku ne bi dobio netko tko tek treba iskočiti? Netko tko još nije dobio seniorske minute, kome takvo natjecanje može otvoriti vrata i pružiti priliku da ga primijete klubovi i skauti?

To je jedna od najvećih vrijednosti mlađih reprezentacija. One mogu biti pozornica na kojoj će se pokazati igrači koji u klubovima još nisu dobili takvu priliku. A ne mjesto na koje se po svaku cijenu vraćaju oni koji su tu razinu već prerasli. HNS-u to, čini se, i dalje nije jasno.