IGRAČKA karijera Krunoslava Rendulića trajala je 22 godine. Osim par sezona u Sloveniji, dva desetljeća proveo je na drugoligaškim i prvoligaškim terenima u Hrvatskoj. Samo od njegovih bivših klubova moglo bi se složiti jedno respektabilno natjecanje, jer Kruno je nosio dres čak devet domaćih prvoligaša.

Odigrao je gotovo 500 utakmica i dobio najviše kartona u povijesti elitnog ranga našeg nogometa. Bio je čvrst i nepoderivi bek koji je od igranja odustao tek nakon teške ozljede u petom desetljeću života. Osvojio je naslov prvaka s Hajdukom i Kup s Rijekom.

Krenuo je s blatnjavih niželigaških terena rodne Slavonije, a kasnije je kao igrač Kamen Ingrada dospio do prestižnih bundesligaških stadiona. Danas je trener, trenutno bez angažmana nakon što je posljednji imao u azerbajdžanskom Sabahu.

Nakon konačnog kraja igračke karijere trenersku je započeo kao pomoćnik Dragana Skočića u iranskom Fooladu. Radio je i u Kataru, ali i u nizu klubova s naših prostora - Istri, Šibeniku, Gorici i Zrinjskom, gdje ga pamte po "čudu" protiv nizozemskog velikana AZ-a. U velikom razgovoru za Index s Krunom smo se osvrnuli na neke od trenutaka njegova zanimljivog nogometnog puta.

Kako provodite period bez posla? Jeste li aktivno u potrazi za angažmanom?

Slobodno vrijeme iskorištavam za druženje s familijom i psom. Gledaju se utakmice, pratim domaće i europske. Koristim vrijeme za druženje s prijateljima i odradim koji trening za sebe. Nema nikakve žurbe ni srljanja po pitanju novog posla. Ako se ponudi kakva dobra priča, uvijek sam otvoren za suradnju. Tako mi se prošle godine u ožujku ukazala prilika u Sabahu. Ako ne, pričekat ću do ljeta.

Kako vidite dosadašnji dio sezone SHNL-a?

Polusezona je bila izuzetno zanimljiva, s puno neočekivanih rezultata. Tablica se podijelila na dva dijela. Iako toga službeno više nema, rekao bih da se podijelila u ligu za ostanak i ligu za prvaka.

Bilo je puno neočekivanih rezultata. Varaždin i Osijek realno ne mogu biti prvaci, ali sve tri ekipe koje su na vrhu tablice to mogu. Dinamo je u ligi nedvojbeno podbacio, Rijeka je napravila što je trebala, a Hajduk je morao više.

Imali su prilike pobjeći na veliku bodovnu prednost i u tom slučaju mislim da bi priča bila gotova, ali ovako je sve otvoreno što se gornjeg dijela tiče. Borba za ostanak će isto biti zanimljiva. Čini mi se da su u najtežem stanju Gorica i Šibenik. Bez obzira na stanje na tablici, oni trenutno imaju najlošiji roster.

Kako pamtite posljednje iskustvo iz Sabaha? Azerbajdžan Vam nije nepoznanica jer ste već ranije radili u tom dijelu svijeta, u Iranu.

U tom dijelu svijeta sam već radio kao asistent koji je blizak tom mentalitetu i znao sam što me čeka. Iskustva su samo pozitivna. Klub je izuzetno dobro organiziran. Ima ambiciju, što je uvijek jako bitno i svake godine sve više ulažu.

Ugodno sam se iznenadio stanjem stadiona kakvo većina naših prvoligaša može samo sanjati, teren za trening nudi sav komfor. Imaju teretanu i bazen. U klubu su zaista dobri i ambiciozni ljudi, ambiciozan predsjednik i sportski direktor. Napravili smo izuzetan rezultat jer nitko osim nas nije vjerovao da možemo izboriti Europu.

U 11 utakmica imali smo osam pobjeda. Čak smo u zadnjem kolu u direktnom okršaju za Europu pobijedili Neftči u gostima, to vam je recimo kao da u takvom okršaju izbacite Hajduk.

Druga sezona je pokazala apsurd nogometa. Igrali smo puno bolje, ali rezultati nisu pratili ambicije kluba. Imali smo puno peha i nesreće, nevjerojatno je kako smo gubili bodove, pacerskim golovima u sudačkoj nadoknadi. 

Kakva je navijačka kultura u Azerbajdžanu?

Neftči i Qarabag ljudi stvarno vole i to su dva kluba koji imaju navijače i ljudi ih stvarno prate. Što se tiče drugih klubova, oni imaju slabiju posjećenost, ali kada igraju Neftči i Qarabag, interes je velik. Stadioni su tada pristojno popunjeni.

Vratimo se na vaše početke. Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo i početak bavljenja nogometom?

Dolazim iz Cerne kraj Vinkovaca, što uvijek preciziram. Kad se u vrijeme mog djetinjstva odrastalo na selu, nisi imao puno izbora po pitanju slobodnog vremena. Mogao si igrati nogomet i to je to.

Igralo se po livadama i gdje god si stigao, po ulicama, staviš četiri cigle i igraš, a igrali smo i na terenu lokalnog kluba Tomislava. U njemu sam se kratko zadržao, kao kadet sam s nepunih 15 godina otišao u Osijek.

Za koji klub ste navijali?

U Slavoniji ste navijali za Hajduk ili Dinamo, ili za Hajduk i Dinamo. Preferirao sam ta dva kluba, ali nisam nekome naginjao. 

Tko vam je bio nogometni uzor? 

Kada smo kao klinci igrali po ulicama, koje su često bile i bez asfalta, sjećam se da smo svi htjeli biti Marko Mlinarić. Svatko je imao svog favorita, ali to je najčešće bio Mlinka. On mi je idol iz djetinjstva.

Jeste li gledali utakmice Osijeka na Gradskom vrtu?

Svi u klupskoj omladinskoj školi koji smo dolazili sa strane živjeli smo u Đačkom domu u Zagrebačkoj ulici. Svaki dan bi pješačili pola sata na treninge u Gradski vrt i gledali bi utakmice Osijeka. Ostala mi je u sjećanju ona protiv Zvezde.

Osijek je izgubio 5:0, bila je to generacija Zvezde koja je osvojila Ligu prvaka. Prosinečki, Pančev, Savićević i ekipa. Sjećam se i utakmice protiv Mačve, kada je Vlado Bilić ušao kao golman s klupe i obranio tri penala. 

Iako niste išli daleko, je li bio šok odseliti se od kuće u tinejdžerskim godinama?

Iz Cerne se za sat vremena stiže u Osijek, ali prilagodba mi nije bila laka, nije lako sa sela otići u grad, novi prijatelji, nova sredina. Adaptirao sam se za par mjeseci, čovjek se navikne i novo okruženje postane normalno.

U okruženju u Domu su svi dolazili sa strane, bio je tu i Goran Vlaović, koji je iz Cernika kod Nove Gradiške. Bili smo cimeri, nas osmorica smo dijelili sobu. To je za današnje standarde nezamislivo, ali nama je to bilo normalno.

Iz juniora sam izašao u ratno vrijeme. Četvrti razred sam završio u Varaždinu. Drugo polugodište četvrtog razreda sam bio u Varteksu i vratio se nakon mature. Osijek me poslao na posudbu u osječku Olimpiju. Rat još nije službeno završio, ali su najjača bombardiranja prestala i 1992. smo igrali u relativno normalnim uvjetima. Na utakmicama slavonskih niželigaša je u to vrijeme bilo dosta navijača.

Kako su izgledali vaši seniorski počeci u Osijeku?

U Osijek sam se vratio 1993. godine. U prvu ekipu me pozvao Stjepan Čordaš. Potpisao sam ugovor i počeo sam standardno igrati. Igrao sam s više ili manje uspjeha. Završio sam i u vojsci u Požegi, u kojoj sam igrao za NK Slavoniju.

Poslije 1994. sam se ponovno vratio. Trener je bio Ivo Sušak i bila je to jedna od najjačih ekipa Osijeka u povijesti. Nisam se mogao nametnuti pa sam otišao na posudbu u Belišće.

Kako je izgledao život profesionalnog nogometaša u vojsci?

Sportaši su u vojsci imali dosta fleksibilan raspored. Prvi dio dana bi odradili vojne obaveze, a popodne sam trenirao. 

Koliko ste zarađivali prema prvom ugovoru? Jeste li prvi sportaš u svojoj obitelji?

Prva plaća mi je bila 300 maraka mjesečno i to je bilo to, uz stan i hranu. Sami smo prali robu za trening. Dobiješ robu, svoju plaću i pereš. Tih godina nije bilo lako. Tih godina plaće nisu bile ni baš redovne, živjelo se skromno. Kad si mlad, to se lakše istrpi.

U mojoj familiji se nitko prije mene nije ozbiljnije bavio sportom, ja sam prvi tko je od toga krenuo živjeti. Mama mi je bila domaćica, a tata dimnjačar. 

Kako dolazi do prvog transfera u vašoj karijeri i odlaska u Šibenik?

Ugovor mi je istekao, dogovarali smo se oko potpisa, ali novi trener me nije vidio. Imao sam ponudu za produženjem ugovora, ali sam odbio jer nije bila dobra. Dobio sam poziv iz Šibenika u kojem sam na kraju ostao dvije godine.

Period u Šibeniku isticali ste kao najljepši u karijeri. Zašto?

Dogodila mi se promjena mentaliteta, došao sam iz Slavonije u Dalmaciju koja je puno temperamentnija. Drugi ljudi, razmišljanja i ambijent. U klubu se potrefila jako dobra ekipa i uživao sam u Šibeniku iako je u tim poslijeratnim godinama bilo i neplaćanja, natezanja s upravom i prijetnji štrajkom, ali ipak taj period mi je ostao u lijepom sjećanju.

Danas nogometaši imaju Sindikat koji brine o njihovim pravima. Kako je bilo u vaše vrijeme? Jeste li ikada zaista morali štrajkati da biste dobili svoj novac? 

Nikada nije došlo do štrajka, ali bili smo spremni na sve kako bi se izborili za ono što smo pošteno zaradili. Kada bi vidjeli da je vrag odnio šalu, uvijek bi se novac odnekud stvorio i bili bi isplaćeni.

Prije prelaska u Zagreb, zamalo ste završili u Njemačkoj? 

Bila su u igri dva drugoligaša, Greuther Fürth i Fortuna Düsseldorf, ali oba kluba su ispala u treću ligu i tako su te opcije propale. U Šibeniku sam igrao dobro i klub me prije zadnjeg kola, jer mi je istjecao ugovor, pustio da odem u Njemačku na sedmodnevnu probu. 

Sve je bilo riješeno, prošao sam probu, ali nažalost oba kluba su postali trećeligaši. Oni su me bez obzira na to htjeli dovesti, ali ja nisam želio igrati u trećem rangu pa sam otišao u Zagreb. 
Igrao sam u oba sustava, i s trojicom i četvoricom igrača u zadnjoj liniji. Nezahvalno mi je govoriti kakav sam bio, ali može se reći da sam bio solidan.

U Zagreb sam došao u turbulentnom razdoblju za klub, Uprave su se mijenjale. Priča se kompletno promijenila i iako sam imao još ugovora, otišao sam jer mi nije bilo isplaćeno ono što smo se dogovorili.

Kako je došlo do odlaska u Hajduk?

Raskinuo sam ugovor i dobio sam poziv Hajduka preko prijatelja. Vulić je bio trener i u Hajduku sam ostao godinu i pol dana. Nisam više bio balavac, imao sam 28 godina i sve to sam shvaćao kao posao. Kada ste profesionalac, naravno je da kao svatko u Hrvatskoj želite igrati za Dinamo i Hajduk.

Tko kaže drugačije ne govori istinu, tako da mi je tada sigurno bila čast igrati za Hajduk. Složila se dobra momčad s odličnim trenerom i sve je jako dobro funkcioniralo. Te godine smo bili prvaci, a druge sezone smo se borili sa Zagrebom za titulu. Tih godinu i pol moje karijere je iz rezultatskog ugla bilo jako uspješno. 

Prvenstvo je prelomio legendarni Bubalov derbi kada ste pobijedili Dinamo 3:1...

To je jedna od najdražih utakmica u mojoj karijeri, sigurno u top tri. Nezaboravan ambijent, pun Poljud kao i uvijek kad se igra s Dinamom, to je uvijek posebna utakmica. Ta utakmica je odredila dosta toga. S pobjedom smo si utabali put do titule, nakon te pobjede znali smo da osvajamo.

Pobijedili smo na radost cijele Dalmacije. Pamtim dva gola Bubala i gol Igora Muse. Musin gol je bio fenomenalan, kao i Bubalov lažnjak, ne znam koji je ljepši. Ako bih se morao odlučiti za jedan, bio bi to Bubalov, to mogu samo majstori, a Bubi je i bio majstor, nepredvidiv igrač.

Kako pamtite proslavu titule?

Te proslave su uvijek fenomenalne. Jednostavno odlične, cijeli grad živi za Hajduk i kada osvojite prvenstvo, nastane sveopće ludilo, to morate doživjeti, svi su na ulicama, svi piju, svi su veseli i pjevaju, ne radi se po par dana, svašta tu ima. 

Poznata su velika očekivanja i emotivnost splitskih navijača. Kako je izaći u grad nakon pobjede? Jeste li se poslije poraza zatvarali u kuće? 

Ako si pravi sportaš, onda ok, možeš otići u grad kad dobiješ utakmicu, ali nema tu prevelikog eksponiranja. U to vrijeme ja sam već bio i oženjen. Mlađi dečki koji nisu imali familije su vjerojatno imali druga razmišljanja i potrebe, ali ja nisam previše hodao po gradu ni kada sam pobjeđivao, a naročito kada gubiš.

Ono nešto sportsko u tebi ti ne da da ideš van, jednostavno sjedi kući i čekaj novu utakmicu, radi i pripremaj se za pobjedu. Kada se pobijedi, ode se do grada na kavu, ali nije tu bilo nikakvih izlazaka i ludovanja. 

Atmosfera je bila fenomenalna među nama jer smo stvarno igrali dobro. Leko je bio nešto ispred svih što se tiče atmosfere, bio je dosta pozitivan tip. Iz Hajduka sam otišao u Kamen Ingrad, kada mi je ugovor istekao, jednostavno ga nisam produžio. U Kamenu sam ostao tri godine. 

Jeste li u Velikoj živjeli u čuvenoj kući s ostatkom ekipe?  

U toj slavnoj kući su živjele neženje, ja sam ipak imao malo bolji status. Živio sam malo dalje sa Zoranom Zekićem, on u prizemlju, a ja na katu, dijelili smo kuću dok on nije otišao u Izrael. 

Kako pamtite utakmicu sa Schalkeom? Po renomeu protivnika, ta je sigurno najveća u vašoj igračkoj karijeri.  

To je nevjerojatno, tako mali klub je igrao s u to vrijeme zaista velikim Schalkeom. Bez obzira što je klub sada u problemima, tada je bio krcat reprezentativcima Njemačke i drugih zemalja. Priča je zaista nevjerojatna, jedno selo s ne baš previše stanovnika ugostilo je klub koji je u to vrijeme bio u vrhu europskog nogometa. Još se potrefilo da smo kod kuće odigrali odlično i završilo je 0:0.

O razlici u kvaliteti između njih i nas nije uopće potrebno govoriti, ali mi smo disciplinom, vjerom i borbom uspjeli i tamo biti tvrd orah. Izgubili smo 1:0 i nažalost ispali, ali pokazali smo se u najboljem svjetlu. 

U Rijeci ste bili dio zanimljive ekipe pune "ikona"...

Tu se također potrefila fenomenalna ekipa, nadolazeći Sharbini, Šarić, Vugrinec, imali smo stvarno jako dobru ekipu. Dario Knežević, koji je otišao u Juventus. Scoria je bio trener, pa Skočić, napravili smo jako dobar rezultat i osvojili Kup.

Kakve su vam uspomene na osvajanje Kupa 2006. godine? 

Moram reći da sam poziv Rijeke imao i godinu dana ranije i danas mi je žao što ga nisam prihvatio jer bih vjerojatno osvojio još jedan Kup. Žalim zbog tog sportskog motiva i rezultata, ali u tom trenutku sam mislio da je odluka najbolja.

Sve u svemu, moja prva sezona u Rijeci je bila fenomenalna. Imali smo odlične rezultate, dobivali smo Dinamo i Hajduk. Hajduk smo čak pobijedili 4:0 na Poljudu uz golove Vugrineca i Ahmada Sharbinija, a pobijedili smo i Dinamo na Maksimiru.

Kada ste odlučili krenuti u trenerske vode? 

Treninge sam počeo zapisivati jako rano, još krajem devedesetih. Dvijetisućitih sam već upisao Akademiju i mogu se pohvaliti da sam bio među polaznicima prve generacije. U to vrijeme se to još moglo tijekom igračke karijere, danas su pravila drugačija. Već tih dana sam znao što ću raditi poslije. 

Uz igranje ste uspješno završili i fakultet? 

Imao sam 33 godine kada sam vanredno upisao KIF. Tada sam igrao u Ljubljani. Nije bilo lako igrati u Ljubljani, imati familiju s dvoje djece, voditi profesionalni režim života, ići na predavanja, učiti, ali čovjek kada nešto čvrsto odluči, onda to i ostvari prije ili kasnije. Moja mantra je tih godina bila da neću biti najbolji student, ali da ću biti najbrži i tako je bilo. Tih pet godina fakulteta sam završio prvi u generaciji. 

Razumiju li danas mladi igrači važnost obrazovanja? 

Prije svega, danas je puno lakše završiti fakultet. Kada sam ja igrao, nije bilo lako. Danas možete predavanja pohađati online. Možete završiti fakultet gdje god hoćete u svijetu, bitna je samo volja. Ako sam ja uz puno manje mogućnosti uspio diplomirati u svoje vrijeme, za igrače danas je to samo pitanje volje.

Igrači generalno premalo misle o tome što će biti sutra. Tu bi trebali malo više promišljati, igračka karijera prođe jako brzo iako ti se tako ne čini. Sjećam se kako sam kad sam potpisao prvi ugovor mislio - pa kad će te četiri i po godine završiti...

A igrao sam pet puta toliko. Svejedno je jako brzo prošlo, ali neki nažalost ne misle što raditi poslije, pregazi ih vrijeme, ne nađu se nigdje i onda nastupaju problemi. Mnogi nogometaši nažalost prođu nesretno. 

Igrali ste i u Ljubljani. Kakva je nogometna infrastruktura u Sloveniji bila u odnosu na onu kod nas? 

U Ljubljanu sam otišao 2007. godine. Slovenija je tada imala bolju infrastrukturu nego mi, to nije sporno. O našoj infrastrukturi je i dandanas bolje ne pričati. Ako gledamo samo zadnjih par mjeseci, vidimo na kakvim se terenima igra.

Mislim da hrvatski nogomet i svi koji ga prate zaslužuju puno bolje. U Sloveniji je više klubova imalo odlične stadione, Celje, Maribor itd. Manje-više su svi klubovi imali bolje od naših. 

U poznim igračkim godinama bili ste prvoligaški igrač? Koja je tajna vaše dugovječnosti?

Iz Slovenije sam se vratio 2009. u drugoligaša Lučko. Na polusezoni sam u 37. godini otišao u Zagreb, u prvoligaša. Danas je skoro nemoguće zamisliti da netko u tim godinama ostvari transfer u prvoligaša iz nižeg ranga. Mislim da je to jedan raritet. U toj polusezoni sam pomogao Zagrebu da ostane u ligi.

U polusezoni u Lučkom sam također s klubom praktično osigurao prvoligaši status jer smo imali veliku prednost na vrhu i klubovi su se tada dogovorili da pređem u Zagreb. Nakon kraja sezone ponovno sam se pridružio Lučkom koje je postalo novopečeni drugoligaš.

Nažalost, baš to je bila sezona u kojoj se liga smanjivala, ispadalo je četiri kluba i nismo uspjeli sačuvati prvoligaški status. Još jednu sezonu sam igrao drugoligaški nogomet za Lučko i Vinogradar, da bih se na kraju vratio u Lučko i tu završio karijeru. Dugovječnost mi je omogućio profesionalan pristup poslu, nema tajne.

Kako je došlo do odluke o igračkoj penziji?

Ozlijedio sam meniskus lijevog koljena i s 40 godina sam odlučio prestati igrati. Počela je moja trenerska avantura. 

Koja je razlika u trenerskom poslu danas u odnosu na eru vaše igračke karijere?

Razlika je neusporediva. Danas imate puno više mogućnosti i sve vam je dostupno, snimke utakmica su na više online platformi. Prije su se treneri borili da dođu do pokoje snimke na VHS kasetama. Analize su bile jako teške, možete misliti kakve, zapravo, preciznije je reći da nisu postojale.

Bilo kakvo znanje o protivnicima i protivničkim igračima je bilo znanstvena fantastika. To ništa nije postojalo. Danas se prilagođavaš protivnicima iz utakmice u utakmicu, sve ti je nadohvat ruke i nitko te ne može iznenaditi. Vratit ću se na utakmicu Kamen Ingrada i Schalkea, mi nismo imali pojma kako će točno oni igrati i što nas čeka.

Znaš da igraš protiv Schalkea i to je to. Danas ti dolazi protivnik s Farskih otoka, a ti znaš sve o njima, samo odeš na WyScout, skineš pet-šest utakmica i spremaš se. Ništa ti ne može promaknuti. 

Je li pritisak danas veći?

Kada odlučite da se bavite tim poslom, kada ste sportaš i poslije toga trener, vi živite bez pritiska. To je način života i vi ga ne osjetite na način kao što ga osjećaju ljudi koji se ne bave sportom. Neku dozu pritiska uvijek nametnete sami sebi, ja bih ga sad imao da odem igrati termin.

Naravno, ako je preizražen, postaje kontraproduktivan, ali normalan pritisak tjera vas da date sve od sebe. Svakako mislim da ne osjećam neki naročiti pritisak u ovom poslu. 

Jesu li za trenera bitnije taktička i teorijska potkovanost ili socijalne vještine?

Bitno je i jedno i drugo. Današnje vrijeme nosi brojne obaveze. Npr. te mobitele ne možete kontrolirati. Koncentracija je danas kod igrača puno slabija, teško je drže, a sve potječe od mobitela i ovisnosti o tehnologiji. U moje vrijeme smo puno više morali voditi brigu o sebi, više predviđati.

Bio si prisiljen razmišljati unaprijed, šta ako ovo, šta ako ono... danas to više nije tako, njihova pažnja je raspršena na sto stvari. Prije si imao samo nogomet i, ako si oženjen, familiju. Danas je tu toliko stvari. Kad mi igrači dolaze u svlačionicu, odmah zabiju glave u mobitel, neki se ni ne tuširaju. Kad vidim da ulazi u svlačionicu i odmah uzme mobitel... stvarno mi to nije jasno.

Kako se s time boriti?

Imate regule ponašanja, u pravilnik stavite kada su mobiteli dopušteni i toga se moraju držati. Tko se ne pridržava, najbolji lijek je kazna. Tako uspiješ kontrolirati jedan dio toga, ali generalno govoreći, to je nemoguće.

Gdje je granica u kažnjavanju? Kako postići disciplinu bez da budete tiranin?

Ne posežem često za kaznama, maksimalno ih izbjegavam. To nije prva, nego zadnja opcija, ako netko pretjera, onda nemaš izbora nego ga kazniti. Ali pokušavam igračima najprije kroz komunikaciju objasniti pravila ponašanja, što se od njih očekuje, odraditi sve razgovore iskreno licem u lice ako netko zastrani. Ako tako ne ide, tek onda se služim kaznama. 

Kao trener ste se kalili u Iranu. Kakve uspomene imate na tu zemlju, koja je čuvena po gostoprimstvu? 

Iran je fenomenalan. Našim ljudima to se možda čini kao neka egzotika, ali mi smo generalno puni predrasuda. Ljudi su gostoljubivi, nismo imali nikakvih problema u radu. Što se tiče života, postoje neke restrikcije. Na to se jednostavno adaptirate i poštujete pravila zemlje u kojoj živite. Ispočetka mi je to bilo čudno i drugačije, ali brzo se navikneš. 

Ljudi se dosta vole družiti. Ja sam živio u specifičnom okruženju na jugu Irana, gdje je pola godine temperatura iznad 50 stupnjeva. Ali ljudi se vole družiti uz roštilj, čaj. Čim zađe sunce, društveni život procvate i traje cijelu noć, sve vrvi ljudima i životom. 

Jeste li u Iranu naučili govoriti farsi?

Uvijek je potrebno znati jezik zemlje u kojoj jesi, ali treneri koji dolaze tamo ne računaju da će se zadržati dugo. Što naučiš usput, naučiš, koristili smo engleski, a na farsiju sam koristio neke nogometne termine na terenu.

Posljednji angažman na našim prostorima imali ste u Zrinjskom. Iz tog perioda najviše se pamti čudesan preokret protiv AZ-a. Kakva su Vam sjećanja na tu sezonu i utakmicu? 

To je bila povijesna sezona za BiH nogomet. Zrinjski je postao prvi klub koji je ušao u grupnu fazu nekog europskog natjecanja i uvijek će ostati zapisan kao prvi. Drago mi je da je sada to uspio i Borac.

U našoj grupi je bilo jako teško. Kada smo izvukli protivnike, Aston Villu, AZ i Legiju, gledali smo se i pitali je li moguće. Ta skupina je realno bila na razini Europa lige, a ne Konferencijske. 

Na Aston Villu ne treba trošiti riječi, a u trenutku kada smo igrali s AZ-om, oni su bili lideri prvenstva. Svi su mislili da u toj grupi nećemo uzeti bod. Mi smo drugačije razmišljali. Jasno je da smo bili autsajderi iz četvrtog pota, ali vjerovali smo da možemo uzeti nešto bodova i to se i dogodilo.

Ta utakmica protiv AZ-a... Mislim da ću umrijeti s tom utakmicom, svi me za nju pitaju. Čuda se ne događaju često i drago mi je da sam bio dio tog čuda. Preokrenuli smo 3:0 i uvijek će ostati pitanje kako. Kad vodiš 3:0 na poluvremenu, sigurno se malo opustiš, a mi s druge strane nismo imali što izgubiti.

Ili ćeš potonuti ili nešto probati. Naravno, moraš imati malo sreće da prvi udarac završi u golu i isto tako da njihov trener malo podcijeni utakmicu i napravi promjene koje nije smio. Onda se dogodi da okreneš utakmicu, grad je upao u delirij, zaista utakmica za pamćenje. 

Što ste rekli igračima na poluvremenu?

Kad dođeš u svlačionicu s 0:3, možete misliti kakva je bila atmosfera, svi su psihološki potonuli. Jedino što možeš je dizati momčad psihički. Reći im da zaborave prvi dio, daju sve od sebe, pa što Bog da. Zvone Kožulj je odigrao možda najbolju utakmicu u karijeri i rezultat je bio čudo. 

Kao najizazovnijeg protivnika kojeg ste u karijeri čuvali isticali ste Mihaela Mikića, zašto? 

U to vrijeme igrali smo manje-više u sustavu s tri stopera, što je značilo da na bokovima imate situacije jedan na jedan, niste imali puno pomoći. Mikić je bio brz i izrazito neugodan za čuvanje u takvim okolnostima. 

Koji stadion iz vaše igračke karijere Vam je u najljepšoj uspomeni po ambijentu i atmosferi? 

Najbolja atmosfera u kojoj sam igrao je sigurno bila u Gelsenkirchenu. Pola sata prije utakmice na zagrijavanju nema nikoga na tribinama, odeš u svlačionicu i vratiš se na teren, a stadion pun. Atmosfera nogometna, zaglušujuća, ne čuješ suigrača pored sebe, a kamoli trenera što ti govori. 

Na koji uspjeh iz svoje karijere ste najponosniji? 

Najprije sam ponosan što sam trajao 20 godina. Bez obzira što nisam igrao na nekom vrhunskom europskom nivou, trajati 20 godina u ijednom profesionalnom sportu je samo po sebi uspjeh. Puno je tu odricanja, a najviše mi je značila potpora familije, bez toga ne ide. 

U najljepšem sjećanju su mi prvenstvo s Hajdukom i Kup s Rijekom. Ostat će mi u sjećanju utakmica u Varaždinu gdje smo potvrdili titulu, dolazak u Split, pune ulice od Luke do Poljuda.

To kolektivno ludilo jednostavno treba doživjeti. Ostat će mi u sjećanju i debi za Šibenik kada smo pobijedili Osijek, iz kojeg sam stigao, 4:3. Pobjeda Lučkog na Poljudu, dobiti klub kao što je Hajduk s klubom sa sela...to su detalji koje rado pamtim.

Rekorder ste po broju kartona u našem nogometu. Je li to naprosto zbog dugovječnosti ili ste bili grubijan na terenu? 

Svi me peglate s tim (smijeh). Vjerojatno je do grubosti, ali sigurno sam bio i čvrst. Danas kao trenera me ništa ne nervira kao mekan igrač. Kada mi netko povuče nogu iz duela, kosa mi otpada. Napravi grešku, ali nemoj mi ući u duel s pola snaga. Idi do kraja pa pogini ili ti ili protivnik. Nema povlačenja.