GORAN TOMIĆ (49) već je godinama veoma cijenjen trener u hrvatskoj nogometnoj javnosti. Šibenski stručnjak čovjek je bogate sportske biografije koji iza sebe ima ozbiljnu međunarodnu igračku karijeru i veliko trenersko iskustvo u više različitih sredina.

Kao igrač pokrivao je više ofenzivnih pozicija, prošao je omladinski pogon Šibenika i Hajduka, gdje se nije nametnuo struci s Poljuda, pa ga je seniorski put vodio od Šibenika preko Vicenze, grčkog AEK-a i Reggine, austrijskog Salzburga, belgijskog Liersea pa sve do kineskog Henana. 

Nakon završetka igračke karijere Tomić je relativno rano ušao u trenerski posao, najprije u Šibeniku, klubu uz koji je i osobno snažno vezan, a potom je gradio put kroz niz različitih angažmana u Hrvatskoj, Kini i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Goran Tomić u Indexovom Intervjuu tjedna

Hrvatska ga javnost najviše pamti po radu u Lokomotivi i Rijeci, gdje je potvrdio reputaciju trenera koji zna razvijati igrače, izvući maksimum iz kadra i pritom igrati dopadljiv napadački nogomet. Jedno vrijeme u Kini bio je pomoćnik legendarnom Sven-Göranu Erikssonu, što je iskustvo koje mu je proširilo pogled na vrhunski nogomet i trenerski posao.

U velikom razgovoru za Index Tomić je govorio iz perspektive čovjeka koji je dugo prisutan u SHNL-u, ali i iz iskustva nekoga tko je prošao različite nogometne kulture, od dalmatinskog i hrvatskog nogometa do Italije, Grčke, Austrije i Kine.

Govorio je o promjenama u trenerskom poslu, odnosu s igračima, vlastitom razvoju, igračkim danima i iskustvima koja su ga oblikovala, od Šubićevca do Serie A, koja je tijekom njegovih igračkih dana bila najbolja liga na svijetu.

Nedavno je preminuo legendarni košarkaški trener Dule Vujošević. Bio je jedan od čuvenih pripadnika stare škole. Oštre metode treniranja i odgoja igrača kakve je prakticirao sve češće se označuju kao nekonvencionalne, ali su isto tako davale vrhunske rezultate. Čini li vam se da u našem vremenu takav tip trenera izumire i zašto?

Slažem se. Rekao bih da su se u zadnjih tridesetak godina dogodile ogromne promjene. I ja sam kao igrač imao trenere različitog pristupa, a danas sam i sam trener i mogu reći da su se, ne samo u zadnjih 30, nego i u zadnjih 10-15 godina, dogodile ogromne promjene.

Količina informacija koju danas trebate dati igračima i ona od prije desetak godina je neusporediva. Točno znam svoje početke u trenerskom poslu i točno znam, isto tako, dok sam bio igrač, koliko sam informacija dobivao i koliko današnji igrači traže informacija.

Ako te informacije ne dobiju od vas kao trenera, vi kao trener kasnite. Morate se konstantno apdejtati u našem poslu. To što danas igrači traže ogroman broj informacija je velika promjena u odnosu na vrijeme kad sam ja počeo svoju trenersku karijeru, a da ne govorim još 15 godina prije, kad je Vujošević bio trener.

Mislite li da je moderno doba, razvoj tehnologije i medija, promijenilo i tip igrača s kojim se treneri susreću?

Apsolutno. Rekao bih da danas igrači preispituju svaku vašu odluku, što se prije 15, 20, 30 godina nije moglo dogoditi. Kad sam ja igrao, trener je bio neprikosnoven i nitko nije dovodio u pitanje njegov način treninga ni njegov izbor taktike. U današnje vrijeme, s razvojem tehnologije i svih tih dostupnih informacija, imate situacije da igrači pomisle da su pametniji od trenera.

To su izazovi s kojima se danas morate nositi. Jer toliko tih novih informacija igrači sami prate i čitaju, pa se jednostavno zna dogoditi da u nekim trenucima pomisle da imaju više znanja od trenera i to zna dovesti čak i do problema.

To su situacije u kojima danas trebate izbalansirati način upravljanja grupom igrača. Zato bih rekao da je danas voditi jednu grupu igrača, po mom viđenju, sigurno puno teže nego prije.

Vi ste i roditelj mladog sportaša. Vidite li razliku u ulozi roditelja koji su danas jako uključeni u karijeru djeteta i da ih sam sustav sporta prisiljava da ulažu puno više vremena, pa i novca, nego što su to roditelji činili u vrijeme vaših početaka?

Ja sa svoje strane ne bih to rekao, jer sam imao oca koji je bio igrač i koji nije propustio nijedan trening kad sam bio u tim osjetljivim godinama. U ono vrijeme sam znao misliti da je to u nekim situacijama i napor, ali danas vidim da je on bio najzaslužniji za taj put, jer mi jednostavno nije dao da se opustim.

Uvijek je bio tu, kritizirao kad je trebalo i pohvalio kad je trebalo. Tako da mi nije dao puno prostora da skrenem s puta. Mislim da je to više individualno nego trend.

Kao trenerske kvalitete najčešće se spominju taktička potkovanost i ono što Englezi zovu man management. Nedavno je Gareth Bale, govoreći o Zinedineu Zidaneu kao treneru, rekao da je taktike kod njega bilo vrlo malo, pričali bi o tome samo prije velikog derbija. Kako vi gledate na odnos taktičkog znanja i socijalnih vještina? Što je važnije za trenera?

Rekao bih da je danas, ako želiš biti ozbiljan trener, minimum imati taktičko poznavanje i taktičku kvalitetu. Dakle, možda si prije mogao napraviti karijeru vodeći grupu i znajući kako njome upravljati, međutim danas jednostavno moraš biti kompletan trener. Moraš imati ogromno taktičko znanje, a s druge strane management nije samo bitan, nego te pojede ako ne znaš upravljati grupom.

Bitno je oboje, ali možda bih na tom najvećem nivou, gdje pričamo o top zvijezdama i top igračima, ipak mrvicu više dao man managementu. Kako upravljati grupom od 25 strašno plaćenih igrača i sve to izbalansirati. S te strane je Ancelotti najbolji primjer, majstor svog zanata. S druge strane vidimo i Guardiolu, koji ima prepoznatljiv stil, a isto tako zna upravljati grupom. To je vrh trenerske kvalitete.

Kad smo kod man managementa, jeste li tijekom svoje trenerske karijere, u brojnim klubovima, imali problema na tom polju? Jeste li nekad osjetili da gubite svlačionicu i kako ste se s time borili, odnosno pokušavali ponovno nametnuti disciplinu?

Mislim da mi je jedna od prednosti bio baš man management. Imao sam jako teških karaktera u svlačionici, da ne govorim prije i u Kini, gdje sam praktički s 36 godina postao glavni trener, a neki igrači su mi bili vršnjaci. U Hrvatskoj sam isto tako imao igrače ozbiljnih karijera koji nisu bili jednostavni za upravljanje.

Bio je tu Sammir, pa Drmić, sve sjajni igrači. Međutim, uspio sam s njima napraviti izvanredne odnose. Uglavnom, rekao bih da sam tu kemiju s igračima imao u svim svojim klubovima. Uz izuzetak Istre, u svim svojim klubovima sam bio dugo. 

U Rijeci sam bio godinu i pol dana, u Lokomotivi tri godine, i u Kini i u Emiratima isto tako. Imao sam jako dobru povezanost s igračima. Mislim da se to ne može naučiti iz knjige. Man management jednostavno morate znati. Morate imati kvalitetu da možete upravljati grupom.

Vratimo se na vaše nogometne početke. Kako je tekao vaš razvoj kao mladog igrača? Rekli ste da vam je otac bio igrač, koliko je to utjecalo na vas?

Tata mi ima oko 400 utakmica za Šibenik i bio je kapetan Šibenika, a ja sam živio 50 metara od ulaza na stadion na Šubićevcu. Proveo sam svoje djetinjstvo na tom igralištu i tu je krenula povezanost s nogometom, naravno i s klubom. Bio sam gotovo do svoje 15. godine u Šibeniku. Bilo je ratno stanje, nisam mogao puno trenirati, ali sam to nekako prebrodio i u 15. godini otišao u Split.

Tri godine sam bio kadet i junior Hajduka, u generaciji s danas poznatim trenerima, tada igračima. Igor Tudor, Ivan Leko, Ivan Jurić je malo stariji, ali dosta smo puta igrali i turnire zajedno. Bili su tu i braća Vučko. Dakle, period do svoje 18. godine sam bio u Šibeniku i Hajduku.

Sjećate li se utakmica iz Druge jugoslavenske lige na Šubićevcu?

Nisam propustio nijednu prijateljsku utakmicu Šibenika. Ne službenu, nego prijateljsku. Doslovno sam stalno visio na terenu. To je bio nogomet koji se ne može usporediti s današnjim vremenom. Muški i čvrst nogomet, rekao bih domaćinski nogomet. Kao dijete sam se stalno pitao zašto je nemoguće da neka ekipa uzme bodove u gostima.

Sjećam se, recimo, mislim da je bilo četvrtfinale tadašnjeg kupa s Veležom na Šubićevcu. Za Velež je igrao Semir Tuce. To je bio igrač koji mi je već tada bio idol, iako su mi u to vrijeme idoli naravno bili i Hajdukovi igrači. Naravno, bilo je jako puno utakmica protiv tadašnjih drugoligaša, Olimpije, Borca Čačak, Proletera, Leotara. Teške utakmice i na Šubićevcu je uvijek bilo puno ljudi.

Je li vam neka globalna svjetska zvijezda bila naročito draga? Jeste li imali nečije postere na zidu, nekoga koga ste posebno gledali na televiziji?

Na mom zidu je bio Marco van Basten. Tadašnja generacija Milana, s Costacurtom, Baresijem, Gullitom, Rijkaardom i tom ekipom. To je ono čemu sam se najviše divio.

Kako je u to vrijeme izgledala navijačka mapa Šibenika? Kako je izgledalo navijanje za Šibenik, posebno u odnosu na Dinamo i Hajduk?

Dok sam bio dijete, uglavnom se navijalo za Hajduk, zato što je Hajduk bio u Prvoj ligi. Međutim, to se dosta počelo mijenjati s ulaskom Šibenika u prvu ligu. Rekao bih da je onda tu napravljen velik zaokret i da je dosta ljudi iz grada, a naravno i djece, počelo razvijati privrženost svom lokalnom klubu.

Vi ste općenito bili hajdukovac, ali ste navijali i za Šibenik kao lokalni klub?

Tako je. Kad sam bio dijete, recimo s desetak godina, prvi klub za koji se navijalo, što se tiče Prve lige, bio je Hajduk, a onda naravno i Šibenik. Međutim, kad je Šibenik praktički došao do hrvatske lige, onda su se stvari počele mijenjati. Govorim generalno, za grad i za ljude u Šibeniku.

Kako dolazi do vašeg transfera u Hajduk?

Bilo je to ratno vrijeme i pitanje je bih li se odlučio na taj potez da nije bilo rata, baš zbog toga što se u to vrijeme praktički nije moglo ni trenirati u Šibeniku. Tu su izgubljene generacije i generacije zbog rata. Ja sam već sa svojih 10, 11, 12 godina počeo igrati za selekcije Dalmacije i Hrvatske.

S 12 godina bio sam izabran i za selekciju Jugoslavije. Naravno, onda je došlo do kontakata s Hajdukom. Mislim da je tada u Hajdukovoj omladinskoj školi trener bio Vojo Kačić i oni su me kontaktirali, pa sam u 15. godini otišao u Hajduk, kao druga godina kadeta.

Kako dolazi do vašeg povratka u Šibenik u ljeto 1995. godine?

U mojoj 18. godini Hajduk je procijenio da nisam dovoljno dobar za prvu ekipu. Onda su se počele vagati razne opcije, razmatrala se posudba unutar splitskog bazena, kao što je recimo Tudor bio u Trogiru.

Međutim, budući da je Šibenik bio u prvoj ligi, odlučio sam se vratiti. Izborio sam se za svoj status u ekipi, a kasnije je karijera išla uzlazno. Bio je to najbolji potez koji sam napravio jer, kad uđete u splitski bazen, gdje ima jako puno klubova, nije lako isplivati.

Kažete da se to poslije pokazalo kao dobar potez, ali je li vam u tom trenutku bilo teško što vas Hajduk nije uključio u prvu momčad?

I je i nije. U tom trenutku nisam bio spreman igrati na tom nivou. Ja sam kasnije ušao u pubertet, kasnije sam se i razvio, tako da tada nisam bio spreman za igranje na toj razini. To je bio najbolji mogući potez, jer nisam ni u svojoj 18. godini odmah igrao u Šibeniku, nego tek kasnije, s 19, 20. To je bila jako bitna godina pripreme za igranje na seniorskoj razini.

Kako izgleda vaš period u Šibeniku, prvi seniorski koraci i probijanje u HNL-u tog vremena? 

To je isto bila velika promjena, taj skok iz juniora u prvu ekipu. Šibenik je bio prvoligaš, jako dobra ekipa, s 18 godina nije se bilo jednostavno probiti u takvoj konkurenciji. Taj klik meni se dogodio s 19 i nešto godina. Osjetio sam na sebi da dobivam snagu i tada sam zgrabio pravu priliku. Nakon toga je više nisam ispuštao i počeo sam postajati standardan igrač.

Kakav ste tip igrača bili po profilu? 

Kao dijete sam igrao veznog igrača, bio sam ljevak, imao sam jako dobru tehniku. Nisam bio nešto ekstra brz, ali mi je tehnika bila baš jako dobra. Kasnije sam se kroz karijeru prebacio i na stranu, igrao sam na poziciji krila, a na kraju sam završio karijeru kao centralni napadač. Tako da se moja uloga kroz karijeru dosta mijenjala. 

Sjećate li se svog prvog gola u HNL-u?

Slobodni udarac protiv Cibalije, za 1:0 na Šubićevcu. Mislim da je to bio moj prvi gol i taj mi je ostao u pamćenju baš zato što je prvi. Kasnije sam zabio šest, sedam golova dok nisam otišao. Stvarno su bili lijepi, ali taj mi je ostao posebno u sjećanju.

Kako biste usporedili tadašnji HNL i današnji? Recimo u elementima poput kvalitete igrača ili suđenja?

Teško je uspoređivati, ali možemo pričati o nekim stvarima. Recimo, prije se teže odlazilo u inozemstvo, zato što je bila veća koncentracija kvalitete. U Italiju je, recimo, svaki klub mogao dovesti tri ekstra igrača izvan europske zajednice i nije bilo lako otići tamo.

Kasnije, kad su se granice otvorile, djeca su počela odlaziti sa 16, 17, 18 godina i zbog toga je došlo do velikog odljeva kvalitete. Prije toga nije se baš tek tako moglo otići u inozemstvo. Što se tiče suđenja, uvijek sam za današnje vrijeme. Mnogi su protiv VAR-a, ali ja sam za. Rekao bih da je puno tih grešaka danas ispravljeno zahvaljujući VAR-u.

Spomenuli ste kako je prije bilo teško napraviti transfer u inozemstvo, ali vi ste to uspjeli i otišli ste u Italiju 1997. godine. Vicenza je za vas platila 700.000 eura Šibeniku. Opišite nam kako je došlo do tog transfera.

To je bila ta moja zadnja sezona u Šibeniku, kad sam igrao vrlo dobro. Jedan dan nazvao me Predrag Rački, koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih hrvatskih menadžera, pogotovo za Italiju. Znao me i rekao mi je da će me na jednoj utakmici doći gledati sportski direktor jednog kluba.

Igrali smo protiv Varteksa, dobili 3:0. U toj utakmici sam odigrao izvanredno i već ubrzo nakon nje javili su mi se s ponudom. Meni je tada ugovor sa Šibenikom istjecao u šestom mjesecu, a to je bio negdje treći ili četvrti mjesec, i praktički sam mogao otići kao slobodan igrač.

Međutim, znate kako je bilo u to vrijeme, svaki euro, odnosno kuna, jako je puno značila klubu. U dogovoru s ocem potpisao sam novi ugovor sa Šibenikom u tom šestom mjesecu, a onda su oni opet došli po mene u devetom, desetom mjesecu. Tako je Šibenik imao pravo na odštetu. Drago mi je što sam se mogao na neki način odužiti Šibeniku za sve što mi je dao i za priliku koju sam dobio.

Potpisujete za Vicenzu, klub iz Serie A. Kakav je taj ugovor bio u odnosu na ono što ste tada imali u Hrvatskoj?

Ne može se usporediti. To je bio ugovor pet puta veći nego što je bio u Šibeniku. To je bio moj prvi pravi profesionalni ugovor koji sam potpisao, čini mi se, u desetom mjesecu 1997.

Postajete igrač Vicenze, u kakvom je klub tada bio stanju?

To je vrijeme kad je Vicenza tu sezonu prije osvojila Kup Italije, igrala Kup kupova i nakon desetak kola bila prva na tablici. Mislim da je to bio prvi put u povijesti da je Vicenza bila prva u Serie A. U to vrijeme imali su top igrače i meni je to bio ogroman skok. To je bilo kao da vozite Fiću, a onda odjednom sjednete u Ferrari.

Ostao sam tamo dva mjeseca prije posudbe u Grčku na zimu. U to vrijeme ljudi kažu da nisam igrao u Vicenzi, ali to je kao da danas igrač Šibenika ode u Premier ligu. U to vrijeme Serie A je bila najbolja liga svijeta, liga Ronalda. Jednostavno nisam bio spreman za tu razinu. ENIC grupacija je tada bila vlasnik više klubova: Glasgow Rangersa, AEK-a i Vicenze. Oni su me onda poslali na posudbu u AEK.

Kako je izgledalo odjednom biti na treninzima ekipe iz Serie A i na utakmicama Serie A, makar ste uglavnom bili na klupi? Opišite nam dojmove.

Jednostavno, kao da padnete s Marsa. To je ogromna razlika. Top igrači, top kvaliteta. Trener mi je bio Francesco  Guidolin i rekao bih da je to jedan od najboljih trenera kod kojih sam radio. Radio je stvari koje sam kasnije i sam u svojoj karijeri znao primjenjivati. Bio je top trener.

Koje su to stvari bile? 

Taktičke stvari. U to vrijeme su mi se neke stvari činile dosadne, kao da stalno ponavljamo jedno te isto, kretanje bez lopte. Međutim, kasnije vidite da je sve to bilo s razlogom. Bio je tip trenera koji je držao distancu, znao je ponekad pokazati i topliju stranu, ali glavno je bilo da je disciplina bila na nivou.

Kako je kulturološki izgledala prilagodba na Vicenzu i sjever Italije?

Nije bilo lako na početku, zato što prvi put idete u inozemstvo, imate 20 godina, ne znate jezik, a Talijanima, znate i sami, engleski nije najbolji. To me primoralo da se što brže snađem, da što prije odrastem, i jezik sam naučio u par mjeseci. Teški su počeci, naravno, odete sami, ali poslije vam to pomogne u životu jer brže odrastete i shvatite neke stvari.

Nakon toga odlazite u AEK, klub iz iste vlasničke grupacije. To je jedan od grčkih velikana, poznat po fanatičnim navijačima. Kako je izgledalo igranje u Ateni?

Znao sam da je to velik klub, ali iskreno nisam znao da je baš toliko velik. A to sam vidio vrlo brzo. Potpisao sam ugovor i sljedeće jutro probudio se, izašao ispred hotela i na prvoj stranici novina vidim svoju glavu, ogromnu, na naslovnici. 

A onda, kad smo igrali prvu gostujuću utakmicu u Kavali, kad smo sletjeli avionom, čekale su nas tisuće navijača AEK-a. Ili kad sam se prvi put digao na zagrijavanje, cijeli stadion je ustao na noge. Tu sam tek vidio koja je to razina.

Osjetio sam i onu drugu, težu stranu, kad ekipa nema dobar rezultat, pa navijači hoće ući u svlačionicu da se obračunaju s nekim igračima. Tako da sam tamo dosta toga naučio, i o lijepim i o manje lijepim stvarima.

Spomenuli ste da ste osjetili bijes navijača kad su htjeli linčovati igrače. Je li to bilo nakon nekog poraza AEK-a?

Da. Čim sam došao tamo, već na jednoj domaćoj utakmici izgubili smo kod kuće i ekipa nije mogla nekoliko sati izaći sa stadiona. Čujete navijače kako lupaju po vanjskim vratima i hoće se obračunati s nekim igračima.

Imali su par igrača na piku i jednostavno su htjeli obračun. To nije baš ugodno za gledati, ali tako je prije bilo. Tako je bilo u Vicenzi, tako je bilo u Reggio Calabriji, tako je bilo i u AEK-u.

Kako vam se svidio život u Ateni, grčki način života?

Fantastično, odlično mi je bilo. Atena mi je bila super. Mlad igrač, poznat klub, stvarno je bilo dobro. Osjetio sam utakmicu protiv Panathinaikosa, to rivalstvo je ogromno. Doslovno se u tom gradu svatko dijeli na navijača Panathinaikosa, AEK-a ili Olympiacosa. Veliko je to rivalstvo i za mene je to bilo izvanredno iskustvo.

Igrao sam s velikanima grčkog nogometa, s Demisom Nikolaidisom u napadu, bilo je jako puno kvalitetnih igrača. Žao mi je što nisam ostao, jer odigrao sam, mislim, 12, 13 ili 14 utakmica i stvarno sam odigrao dobrih utakmica. Žao mi je što nisam ostao jer sam ja htio, htjeli su i oni, međutim posudba je završila i vratio sam se.

Nakon AEK-a na ljeto 1998. odlazite na posudbu u Regginu, u Reggio Calabriju na sam jug Italije. Recite nam nešto o tom razdoblju.

Počela je sezona u Vicenzi i onda sam u devetom mjesecu dobio ponudu Reggine, koja je tada bila na dnu Serie B. U prvi mah sam se malo dvoumio, međutim moj suigrač Fabio Firmani, s kojim sam kliknuo jer je moje godište, a kasnije je napravio karijeru i igrao za Lazio, otišao je prvi tamo. Onda me zvao i nagovarao, govorio mi je: "Dođi, dođi, bit će super." I tako je na kraju i bilo.

Došli smo u klub koji je bio na dnu Serie B. U tih par dana prije kraja prijelaznog roka došlo nas je četiri, pet igrača i priča se okrenula. Počelo se pobjeđivati i bila je to fantastična sezona u Reggini. Prvi put u povijesti kluba ušli smo u Serie A i ja sam bio dio te generacije.

Torino je bio prvi, a mi smo bili drugi. U zadnjem kolu se odlučivalo. Igrali smo u Torinu, oni su već bili ušli u prvu ligu, njima ta utakmica nije značila, nama je značila sve. Doček koji je onda bio u Reggio Calabriji nešto je što se pamti cijeli život. 

Kako je to izgledalo?

Vraćamo se u Reggio Calabriju i od aerodroma do centra grada imate kolone ljudi sa strane koji vas dočekuju. To je bilo nezapamćeno slavlje. Prvi put u povijesti klub je ušao u Serie A. Stvarno, ne zaboravlja se. Ali to je nogometni život, ako ne uđete, imate probleme, ako uđete, sve je lijepo. To je dio posla.

Pošto ste živjeli i na sjeveru Italije i na krajnjem jugu, kolike su kulturološke razlike između sjevera i juga?

Velike. Na jugu su ljudi puno sličniji nama iz Dalmacije. Topliji, pristupačniji, postoji povezanost, puno su vatreniji. Gore su distancirani. Meni je stvarno bilo ugodno u Kalabriji i taj stil života mi je odgovarao.

Godine 1999. s Regginom ste izborili ulazak u Serie A, ali vama istječe posudba i vraćate se u Vicenzu?

Tako je. Vraćam se u Vicenzu i tada sam bio spreman. Vicenza je u međuvremenu ispala u Serie B i rekao bih da sam kroz AEK i Regginu stekao potrebno iskustvo. Međutim, u Vicenzi se dogodila promjena. Promijenio se generalni menadžer, promijenila se struktura ljudi u klubu, došao je novi direktor, novi trener i bio sam u drugom planu.

Nije mi to bilo svejedno, međutim taj period sam iskoristio za sebe, da radim na sebi i da napredujem. Kasnije sam to, kad sam otišao u Austriju, naplatio. Period neigranja kasnije sam pretvorio u nešto dobro.

Niste puno igrali, ali u sezoni 2000./01. imali ste tri nastupa u Serie A, i to protiv velikih imena.

Da, to je za mene bilo veliko iskustvo. Imao sam 21 godinu i to su stvarno bile velike utakmice. Sjećam se utakmice protiv Juventusa. Igrali su Zidane i Del Piero, ja na lijevom krilu, a na desnom beku bio je Tudor. Mislim da smo na poluvremenu gubili 1:0 ili 2:0, a ja sam ušao u drugom poluvremenu.

Protiv takvih igrača teško je nešto posebno napraviti i oni su na kraju dobili 3:0. Ali za mene, zamislite, odigrati 45 minuta protiv jednog od najboljih Juventusa svih vremena, to je stvarno nešto posebno. Tu su bili Edgar Davids, Zidane… Danas imam i uokvirenu sliku sa Zidaneom. To mi je jedan od najdražih momenata karijere.

Tijekom tih godina u Vicenzi, kad ste kao dio ekipe prolazili pripremu utakmica i slušali trenere kako upozoravaju na suparničke igrače, tko vam je od protivnika ulijevao najviše respekta?

Ronaldo, Fenomeno. Bez premca. Što ga je izdvajalo? Pa sve. Danas gledam sve te velike igrače, razina je strašna, ali ne samo ja nego i moji bivši suigrači iz Italije koji su imali priliku biti baš blizu njega kažu da je Ronaldo u to vrijeme bio debelo najbolji igrač na svijetu. Imao je sve: fizičku snagu, brzinu, dribling, inteligenciju, baš sve. Strašan igrač. Impresivno je to djelovalo kad ga gledate izbliza.

Kakav je bio vaš suigrač Luca Toni? S njim ste igrali dosta rano u njegovoj karijeri, prije nego što je kasnije eksplodirao i postao zvijezda.

Izrazito zabavan lik i top igrač. Bio je pozitivan, fantastičnih predispozicija, visok, krakat, jako ga je teško bilo maknuti s lopte kad se zagradi. Imao je i izvanrednu kontrolu lopte i bio je strašan golgeter. Talijani za takve napadače kažu vedere la porta - vidi gol.

Imao je osjećaj za gol, kao Inzaghi. Bio je prava devetka. Tu je odigrao jako dobru sezonu, pa otišao dalje, mislim u Bresciu, a kasnije napravio veliku karijeru i bio svjetski prvak 2006. Strašan igrač.

Godine 2001. odlazite u Austriju iz Salzburga, grada u kojem i danas povremeno živite. Recite nam nešto o tom austrijskom periodu.

Završio mi je ugovor s Vicenzom. Imao sam ponudu ostati u Italiji, možda u Serie B ili u drugim klubovima, međutim odlučio sam čekati. To čekanje se odužilo, već se tržište počelo zatvarati, a onda sam dobio ponudu da odem u Austriju, u Salzburg.

Pristao sam potpisati samo do kraja te polusezone. Bio sam dugo na pauzi, nisam igrao, i oni su htjeli vidjeti u kakvom sam stanju. U tih sedam, osam ili devet utakmica do kraja polusezone zabio sam pet, šest golova i onda potpisao novi četverogodišnji ugovor. To mi je i danas savjet za igrače, pogotovo mlade, koji trenutačno ne igraju: ulažite u sebe.

Jer za mjesec, dva dođe nova prilika i tada morate biti na nivou, fizički i u svakom smislu spremni. To se meni dogodilo jer sam to ljeto izrazito puno trenirao i radio na sebi, i to sam kasnije naplatio u Salzburgu.

Vi ste bili zadnja generacija Salzburga prije nego što je klub preuzeo Red Bull i promijenio identitet. Tada se dosta navijača bunilo. Kako je to izgledalo iz prve ruke?

U početku je bilo oduševljenje. Dolazi velika grupacija, preuzima klub i svi su bili pozitivni. Međutim, to je vrlo brzo splasnulo kad je Red Bull odlučio ukinuti ljubičastu boju dresova. Tu su krenuli problemi.

Nije bilo kompromisa sa strane vlasnika. Mislim da su navijači predlagali da barem treća garnitura bude ljubičasta, ali najzagriženiji to nisu htjeli prihvatiti i krenulo je veliko rivalstvo koje traje do danas.

Nakon toga odlazite u Belgiju, a zatim i u Kinu. Kako je došlo do toga?

Već sam praktički ozlijeđen otišao iz Salzburga. Nisam zaliječio jednu ozljedu, a otišao sam u Lierse, u ligu koja je u tom trenutku, s obzirom na stanje u kojem sam bio, bila najgori mogući izbor. Imao sam velikih problema s lijevim zglobom i primao sam ogromne injekcije da bih izgurao treninge.

Onda se dogodila situacija s Kinom, gdje sam dobio priliku otići. Inače sam tip koji nema problem s tim, volim otići u nepoznato i probati nešto novo. Otišao sam u klub Henan, iz grada Zhengzhoua. Ogromna razlika u svemu, nogometna i kulturološka. Međutim, tamo sam se zadržao praktički dva, tri mjeseca baš zbog zgloba i tu sam zaključio karijeru. To je bila moja zadnja utakmica, s 29 godina, u Kini.

Kako je izgledao kulturološki šok koji ste doživjeli u Kini?

Strašno. Jednostavno, sve ono što smo mi naučili da je normalno, tamo nije normalno, i obrnuto. Od hrane nadalje. Kod njih, recimo, završavate s juhom. Ili vam posluže vodu, ja uzmem čašu, hoću piti, a ono vrela voda, opečeš se. Kod njih ne postoji to da piju vodu na sobnoj temperaturi kao mi.

Za nas su uvijek imali poseban meni, kao za strance. Naprave vam komad mesa ili nešto drugo i to dobijete za ručak i večeru, pa sutradan opet isto za ručak i večeru, pa prekosutra opet. Tek treći dan nešto promijene. Puno je bilo takvih stvari. Da ne govorim o jeziku, gdje nitko ne zna engleski. Ali dobro, bilo je to veliko životno iskustvo.

Koji vam je najdraži trenutak iz igračke karijere?

Teško je izdvojiti samo jedan. Ako mogu više, recimo iz Šibenika utakmica u Slavonskom Brodu protiv Marsonije, kad smo igrali odlučujuću utakmicu za ostanak u prvoj HNL i pobijedili. To bih izdvojio iz šibenskog razdoblja. Onda u Vicenzi utakmica protiv Juventusa, pa u Reggini ulazak u Serie A. Bilo je dosta dobrih trenutaka.

Ako bih morao izdvojiti jedan highlight igračke karijere, rekao bih da je to ulazak u Serie A s Regginom. Prvi povijesni ulazak kluba u Serie A je stvarno nešto što se ne zaboravlja.

Ima li nešto za čim žalite iz igračke karijere? Iskusili ste ružnu stranu s ozljedama, možda neki odabir kluba ili rano ulaženje u veliku konkurenciju u Italiji?

Nije mi toliko krivo zbog odlaska u Italiju. Više mislim da bi mi karijera puno bolje išla i puno duže trajala da sam igrao u današnje vrijeme. Upravo zbog treninga, nepoznavanja vlastitog tijela i svega ostalog, od prehrane do prevencije. Žao mi je što nisam bio igrač u današnje vrijeme, napravio bih još bolju karijeru. Ozljede su me dosta sputavale da napravim još više.

Radili ste kao pomoćni trener Sven-Göranu Erikssonu u Kini. Kako je bilo to iskustvo?

Godina dana s njim je nešto što mi je otvorilo oči. Iz prve ruke sam vidio kako se najbolji svjetski treneri odnose prema igračima, kako komuniciraju s njima, baš ono o čemu smo pričali kad smo govorili o man managementu.

Kako komuniciraju s medijima, s navijačima, kako vode cijeli sustav. Puno vremena smo proveli zajedno i njegove priče iz prve ruke o vođenju engleske reprezentacije, najboljih svjetskih igrača, Lazija i svega ostalog, jako su me zanimale. To me jako obogatilo.

U vašem dosadašnjem trenerskom iskustvu, koji vam je protivnički igrač zadavao najviše muke? 

Ako govorimo o SHNL-u od 2018. naovamo, izdvojio bih Brunu Petkovića. On je stigao iz Italije, ja sam tada došao u Lokomotivu i puno puta smo igrali protiv njega i s Lokomotivom i kasnije s Rijekom.

Petković je igrač koji je radio velike probleme. Kasnije je došao i Livaja. To su dva igrača koja su našim obrambenim igračima radila najviše problema. Ali ako gledamo kompletan period, onda je to Bruno Petković.

Imate 49 godina, pred vama je još dosta godina u trenerskom poslu ako to budete htjeli. Postoji li neka želja ili konkretna ambicija koju biste voljeli ostvariti prije kraja karijere?

Volio bih se potvrditi u europskom nogometu. Znam da ljudi često gledaju s podcjenjivanjem kada trener ide u Aziju ili na Bliski istok, ali jako je teško hrvatskim trenerima dobiti priliku u Europi. Ne bih rekao zbog kvalitete, nego više zbog predrasuda.

Volio bih dobiti priliku u nama bliskoj zemlji, može to biti Švicarska, Austrija, Belgija ili neka druga, ali da dobijem priliku i da se pokažem. Jer jako je teško dobiti šansu na novom tržištu, baš zato što svako to tržište ima puno domaćih trenera.