STJEPAN ŠTEF LAMZA rođen je 23. siječnja 1940., a umro je 12. siječnja 2022. godine. Jedan od najvećih igrača u povijesti Dinama. Rođen je u Sisku, a loptu je prvi put dodirnuo sa šest godina na sisačkom školskom dvorištu. Unatoč tome što je Lamza u nogometnoj povijesti zapamćen kao nogometni fantazist, igrač finese i poteza, kao dječak je, posve atipično nogometnim maštanjima mališana, želio biti obrambeni igrač.

"Kao dječak sam volio čuvati one bolje igrače, ofenzivce koji su pokazivali talent i sklonost zabijanju golova. Bio mi je užitak prilijepiti se uz nekog malog 'Bobeka' ili 'Mitića' i onda mu ne dati da dođe do izražaja", govorio je Lamza.

Odbio je Zvezdu

U Dinamo je došao 1960. godine iz Maribora. Kada se pročulo da u Sloveniji igra nevjerojatno talentiran mladić iz Siska, počele su stizati ponude. Dinamova Uprava, na čelu s Ottom Hofmannom i Predragom Naletilićem, počela je kovati strategiju kako će ga dovesti u Dinamo.

Čak su ga jedno vrijeme skrivali po Zagrebu jer su znali da ga vreba i Crvena zvezda. Lamza je uskoro stavio potpis na ugovor s Dinamom u kavani Dubrovnik, a onda izgovorio i rečenicu zbog koje će zauvijek ostati besmrtan među dinamovcima: "Radije bih prosio pred zagrebačkom katedralom nego igrao za Zvezdu."

Prvi nastup za Plave upisao je u kolovozu iste godine u prijateljskom dvoboju protiv Zagreba. Iz svojih se prvih maksimirskih dana najradije sjeća rada s proslavljenim trenerom Plavih Martonom Bukovijem. Kasnije su ga trenirali Milan Antolković i Ivan Oskar Jazbinšek, koji su, prema riječima Lamze, prihvatili školu svojega učitelja Bukovija i pritom dodali i izvjesne novitete. Dječački su mu idoli bili Franjo Mara Wölfl, Zvonimir Cimermančić i Ratko Kacian.

Slavlje pa tragedija

Dinamo je koncem '60-ih bio sila jugoslavenskog nogometa, a Modri su 1967. osvojili i Kup velesajamskih gradova, pobijedivši u finalu u dvije utakmice veliki Leeds United. No, Lamza to finale nije igrao.

Bio je u bolesničkoj postelji nakon teške ozljede zadobivene u noći slavlja nakon pobjede protiv Eintrachta u polufinalu. Već je u ranim jutarnjim satima, nakon burne slavljeničke noći u Vili Rebar podno Sljemena, primijetio da je pogreškom zaključan u sobi pa je pokušao izaći tako što bi preskočio s prozora na prozor. Izgubio je ravnotežu i pao s pet metara visine. U bolnici je ležao devet mjeseci i tek je tada počeo s laganim treninzima.

No, mnogi će reći da nitko nikad u modrom dresu nije odigrao kao Lamza uzvrat protiv Eintrachta. Dinamo je stizao 0:3 i uspio je u produžecima slaviti 4:0, a Lamza je bio heroj kojeg su navijači nakon utakmice iznijeli s terena.

Nitko nikad tako za Dinamo nije odigrao

Dugogodišnji novinar, odvjetnik i dužnosnik Građanskog, Jerko Šimić, tada je ustvrdio: "Gledao sam sve velike nogometaše, od Ice Hitreca do danas, ali takvu igru na zagrebačkom igralištu još nitko nikada nije pružio."

No, vrijeme je pokazalo da je dvoboj protiv Eintrachta bio njegov zadnji nastup za Plave u službenoj utakmici. Zaigrao je još na oproštaju upriličenom 21. travnja 1970. u prijateljskom ogledu protiv tada snažne Benfice, predvođene jednom od najvećih zvijezda svjetskoga nogometa, Portugalcem Eusebijem. Dinamo je pobijedio 2:0, Lamza je ponovno odigrao dojmljivu utakmicu, a postigao je i pogodak.

186 utakmica za DInamo

S Dinamom je zaigrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, a četiri sezone kasnije i osvojio pokal. Dvaput je bio pobjednik jugoslavenskoga Kupa, 1963. i 1965. Za Plave je odigrao 186 natjecateljskih utakmica i postigao 36 pogodaka.

Nakon godinu dana pauze, uvjetovane ozljedom nakon pada s balkona, kratko je igrao za Rijeku, Zagreb, potom francuski Chateauroux te, naposljetku, za Croatiju Melbourne. Upisao je i sedam nastupa za jugoslavensku reprezentaciju.