U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Danas je MMA jedan od najpopularnijih sportova na svijetu, a moderne korijene vuče iz 1993. kad je održan prvi UFC-ov turnir. Na njemu je pobijedio  Brazilac Royce Gracie, najsitnijih od svih osam boraca. Njegova obitelj generacijama je razvijala vještinu nastalu na tisućgodišnjoj tradiciji japanskih samuraja, a danas niti jedan uspješan MMA borac ne može bez nje.

DVANAESTOG studenog 1993. godine nešto manje od osam tisuća ljudi natiskalo se u McNichols arenu u Denveru, glavnom gradu savezne države Colorado, kako bi gledali festival nasilja. Kodno ime eventa bilo je UFC 1: The Beginning, a iz današnje perspektive nam je jasno kako je riječ o povijesnom događaju koji je odredio razvoj mješovitih borilačkih vještina - i kao sporta i kao pomno režirane predstave kakvu predstavlja svaki show.

U prvom PPV meču večeri bilo je jasno da je riječ o nečemu što zapadnjačko društvo dosad nije vidjelo nigdje osim na ulicama i u birtijama nakon deset piva ili u ilegalnim borbama u podzemnim garažama na periferiji grada. Svjetski prvak u savate boksu Gerrard Gordeau i nositelj crnog pojasa u karateu je nakon samo 26 sekundi borbe izbio zube Tayloru Willyju, američkom glumcu koji je ujedno bio i sumo hrvač pod nadimkom Teila Tuli.

Nizozemac je prošao u polufinale turnira koji je trajao jednu večer i u kojem se sudarilo osam boraca od kojih je svaki predstavljao po jednu vještinu. Borbe su bile praktički bez pravila i dozvoljeno je bilo skoro sve osim unošenja sačmarice u kavez. U suštini, prvi UFC bio je Van Dammeov turnir iz Krvavog sporta s nešto boljom produkcijom.

Sedam boraca bilo je iz borilačkih sportova koji su bili poznati (ili barem lako razumljivi) Amerikancima i skoro svi su bili gorostasnog izgleda i građe, kako i priliči turniru na kojem će se saznati tko je najjači čovjek na svijetu. Osmi borac bio je 26-godišnji Brazilac Royce Gracie koji je ispod tradicionalnog gija nosio oko 75 kilograma.

Bio je na misiji ispunjavanja polustoljetnog djedovog sna koji je preuzeo skoro tisućgodišnju tradiciju od japanskih samuraja i od nje napravio ne samo vještinu koja će pokoriti svijet u ringovima i kavezima nego i najuniverzalniji alat samoobrane. Priča o jiu-jitsuu, moćnom oružju klana Gracie, počela je nekoliko stoljeća prije nego što je Royce zakoračio u kavez u kojem će šokirati Amerikance.

Samuraje je pregazio Zapad, ali njihovi ideali su ostali

Da bismo razumjeli značaj i učinkovitost jiu-jitsua, potrebno je vratiti se na početak, a on je puno stariji od Brazila kao države ili nacije. Ono što danas poznajemo kao brazilski (BJJ) ili Gracie jiu-jitsu vuče korijene iz drevnog Japana.

Samuraji su kao pomno školovani ratnici i ideali muškarca tijekom stoljeća krvavih ratova shvatili da ni mač ni šurikeni ne pomažu ako ih nemate ili, još gore, ako ste u klinču s protivnikom koji vam pokušava iskopati oči ili odgristi uho. Morali su razviti tehnike bacanja, držanja i zahvata protiv naoružanih suparnika, posebno ako su nosili tradicionalne oklope. 

Od 16. stoljeća su to počeli raditi sustavno i podučavali su sve novake kako se boriti na blizinu ili stvoriti prostor koji omogućuje manevar te su vještini dali ime koje bi se u duhu vremena najbolje moglo prevesti kao "nježna vještina". Ime otkriva da je već tad jedno od osnovnih načela bilo iskoristiti suparnikovu snagu protiv njega.

Sto i nešto godina kasnije vještina je zaživjela i u svom civilnom obliku te je služila tome da se stanovništvo nauči samoobrani. Japan se bitno počeo mijenjati u drugoj polovici 19. stoljeća i takozvanoj Meiji eri koja je utabala put novoj državi, koja je zbacila okvire izoliranog feudalnog društva i poklonila se tekovinama zapadnjačke kulture, znanosti i navika.

Brojne institucije starog poretka postale su nepraktične, bespotrebne ili čak - nepoželjne. Samuraji, kao vječna slika japanskog ideala, bili su među prvima na udaru i njihova filozofija i stil života su vrlo brzo izbrisani. No, nije cijela njihova ostavština izbrisana.

Jiu-jitsu je smatran preagresivnim, ali velik dio tehnika je preživio i ukomponiran je u novu disciplinu - džudo. Njegov stvoritelj Jigoro Kano je stavio fokus na bacanja i pokušao je stvoriti jasnu razliku između stare i nove vještine, pa čak i u samom imenu (Ju - do ili put prema promjeni).

No, terminologija i stvarne razlike su bili nejasni i tada i puno kasnije te su uvelike određeni i razlikama u tumačenju i prijevodu istočnjačkih termina. Ono što je bitno je da je znanje samuraja preživjelo i počelo se izvoziti na Zapad. Theodore Roosevelt, 26. predsjednik SAD-a, najprije je ponosno postao jiu-jitsu majstor, a onda ga je odlučio uvesti i u vojsku.

Soft imperijalizam je doveo jiu-jitsu u cirkus u kojem je sve počelo

Više izvora potvrđuje kako su već početkom 20. stoljeća Japanci počeli izvoziti svoju borilačku vještinu, a američki autor Alan Tansman će u knjizi Kultura japanskog fašizma pričati o izvozu borilačkih vještina kao nekakvoj vrsti soft imperijalizma koji je mogao nagovijestiti politiku ekspanzije.

U tom principu se vidi i odmak jiu-jitsua od većine drugih borilačkih disciplina s Dalekog istoka. Za razliku od Kineza, Korejaca, pa i dijela Japanaca, koji su tisućama godina pažljivo njegovali drevne tradicije i ljubomorno ih čuvali, jiu-jitsu je osvajao svijet.

Za razliku od nekih drugih vještina koje djelomično podsjećaju na plesnu koreografiju i puno više su borilačke vještine nego borilački sportovi, jiu-jitsu je istraživao samo ono što prolazi u stvarnoj borbi.

Već 1908. je prvi japanski učitelj Sada Miyako stigao u Brazil kako bi tamošnju mornaricu naučio ovoj vještini. Dolazak u tu južnoameričku državu nije bio slučajan. Brazil danas broji oko 1.5 milijuna Nikkeija, potomaka japanskih imigranata. Brazil je, poslije Japana, zemlja s najviše ljudi porijeklom iz te države.

U zatvorenom Edo periodu Japan je, uslijed izostanka ratova, emigracija i epidemija, bio prenapučen. Otvaranjem države stigli su novi porezi koje japanski seljaci više nisu mogli plaćati niti su mogli namiriti sasvim novu potrebu za viškom hrane koja bi se izvozila.

S druge strane, Brazilci su tražili jeftinu radnu snagu koja bi radila na plantažama kave koja je već tada bila najvažniji segment nacionalne proizvodnje. Nesvjesni skorog vala nacionalizma koji će ih ostaviti na marginama društva i ispod toga, Japanci su stigli u velike brazilske gradove.

Gastao Gracie, ugledni i bogati biznismen koji je bio treća generacija doseljenika iz Škotske, bio je partner Američkog cirkusa. U svoj Belem, grad na krajnjem sjeveru Brazila, doveo je najveće svjetske atrakcije kako bi ih ponudio tek stasaloj brazilskoj srednjoj klasi koja je na obroncima raskrčene i industrijalizirane Amazone uživala u blagodatima iz svih kuteva Zemlje.

Među njima je bio i Mitsuyo Maeda, jedan od najvećih japanskih judo majstora, koji je teško prekršio samurajski bušido i svoje borbe je odlučio unovčiti. Carlos Gracie, najstariji Gastaov sin, vidio je Maedinu prezentaciju dotad nepoznate vještine u kazalištu Da Paz i odlučio je da će tome posvetiti svoj život.

Maeda ga je prihvatio kao učenika, a uskoro su mu se pridružila i četiri brata - Oswaldo, Gastaa Junior, George i Helio. Upravo će posljednji i najmlađi od njih, u kombinaciji s nepoznatom bolešću i očevim švalerstvom, dati jiu-jitsuu naličje kakvo danas poznajemo.

Nepoznata bolest i očevo švalerstvo rodili su brazilsku jiu-jitsu

Helio je, za razliku od svoje braće, bio neuobičajeno malo i slabašno dijete. Već kao malog su ga roditelji vodili najboljim doktorima i specijalistima u Brazilu, ali njegova misteriozna bolest nikad nije dobila konkretnu dijagnozu.

"Bio je mršav i jako je teško mogao podići bilo što. Često je padao u nesvijest, iako nije imao problem sa željezom. Danas mi se čini da njegova bolest nije bila fizička, nego je njegovo stanje odraz emocionalne slabosti", rekla je njegova nećakinja Reila.

No, upravo je činjenica da je Helio bio preslab utjecala na to kako razmišlja na treningu i u borbi. Nije mogao izvesti određena bacanja i morao se uvijek boriti protiv jačeg i težeg suparnika. Tada je shvatio da mu je jedini način da opstane u borbi taj da prilagodi vještinu kako bi je mogli koristiti i slabiji ljudi.

"Nikad nisam ušao u borbu s mišlju i ludom željom da pobijedim. Nemoj izgubiti, samo nemoj izgubiti, to je bitno. Ako dovoljno dugo u borbi ne gubiš, samo je pitanje vremena kad ćeš doći u poziciju da pobijediš", godinama kasnije je Helio propovijedao svoje evanđelje.

U suštini, za razliku od japanskog stila jiu-jitsua i svih njegovih priljepaka i varijacija, Gracie jiu-jitsu je, umjesto na bacanja, stavljao puno veći naglasak na kontrolu i borbu za poziciju. Pozicija garda na podu tek je s njima ušla u širu upotrebu i njihova verzija vještine je bila defenzivnija od japanske, koja se bazirala na stalnoj inicijativi i traženju zahvata iz svake pozicije.

Svojoj građi Helio može zahvaliti svoju vještinu, a priliku života može zahvaliti svojem ocu jer je varao majku koja se od njega rastala. Odlazak bogate žene značio je i financijske probleme za obitelj Gracie koja se odlučila vratiti u Rio de Janeiro, svoj brazilski dom u koji su im preci stigli iz Europe.

Samoobrana svima

Carlos je bio prvi "pravi" Gracie koji se borio. O tome koliko je bio vješt svjedoče njegove pobjede nad nekim od najvećih japanskih majstora grapplinga na svijetu. Heliju u početku nije bilo dozvoljeno boriti se ni držati treninge u tek otvorenoj obiteljskoj akademiji u Riju.

"Za sve smo se morali boriti. Uvijek i stalno borba, to je naš život. Ako sam se htio boriti, prvo sam se za to morao izboriti", rekao je Helio. Carlos je u dvadesetima bio bolji borac, ali Heliovi principi su učinili jiu-jitsu popularnim.

Priča kaže da su jednog dana starija braća zakasnila na trening s jednim učenikom pa se Helio ponudio da ih zamijeni. Kada je Carlos napokon stigao u dvoranu, učenik mu je uručio otkaz. Rekao je da će učiti samo i isključivo ako ga podučava Helio.

U tim prilikama se vidjelo i da Helio ima nešto što drugi Gracieji nemaju, barem ne onoliko koliko je potrebno - smisao za biznis. Shvatio je dvije stvari. Prva je da su ulice Rio de Janeira jako opasne i da se može dobro zaraditi od masovnog poučavanja samoobrane.

Druga je da o samoobrani ne razmišlja onaj koji je dovoljno velik i jak da se kao sivonja zaleti u suparnika i odnese ga na drugi kraj ulice. Samoobranu traže uglavnom oni koji se boje da će u slučaju fizičkog sukoba umrijeti i spremni su prihvatiti bilo koji savjet i tehniku jer im to nije razonoda, nego sredstvo preživljavanja. 

Osim običnih građana, važna klijentela su mu bili političari i osobe iz javnog života. "Vozili bismo se gradom i gledali imena ulica. Imam osjećaj da je svakog drugog čovjeka po kojem je ulica dobila ime djed učio jiu-jitsuu", rekao je Royce Gracie godinama kasnije.

Helio je odavno primijetio da realna borba nema nikakve veze s televizijom. Za razliku od TV ekrana na kojem je jako zabavno gledati Brucea Leeja kako skače s četvrtog na prvi kat, probija staklo i u zraku kružnim udarcima odbija nunčake koje mu lete u glavu, 90% borbi u stvarnom životu završi na podu.

"To je bilo najteže. Ljudi su naviknuti na boks. To je prirodno jer svatko zna udariti, koliko god to loše bilo. Ali borba na podu je puno važnija i efikasnija, a ja sam posvetio život tome da to dokažem", jedan je od najpoznatijih Heliovih citata, u kojem je ujedno sažeo i najveći problem jiu-jitsua - nije televizičan ni atraktivan prosječnom gledatelju.

Oglasi preko novina zaslužni su za popularizaciju sporta

Obitelj Gracie je krajem dvadesetih godina patentirala nešto što će u povijesti biti upamćeno kao Gracie challenge i trajat će nekoliko desetljeća. U suštini, Gracieji su koristili medije kako bi poslali otvorene pozivnice borcima iz drugih vještina za meč u kojem će se testirati koji će se od dva stila pokazati boljim.

Helio je odlučio da je njegov trenutak stigao. Iskoristio je djelomično odmetništvo starijeg brata od ostatka obitelji i postao je "The Gracie". Imao je niz od sedam pobjeda protiv boraca, uglavnom džudoka iz Japana, a u svakom meču je bio lakši borac. Od nekih je imao i trideset kilograma manje.

Ti uspjesi donijeli su mu nezapamćenu slavu i tridesetih godina je postao najveća brazilska sportska zvijezda, a u jednom od brojnih priznanja brazilski mediji će ga kasnije prozvati najznačajnijim nacionalnim sportašem sve do pojave Pelea.

Najveće borbe Graciejeve karijere stigle su na njenom samom kraju. Krajem četrdesetih počelo se govoriti o supermeču između njega i Masahika Kimure, neprikosnovenog prvaka svijeta u judu. Ipak, Japancu je bilo ispod časti boriti se protiv slabijeg Brazilca dok god se on ne dokaže protiv nekoga koga on smatra vrijednim.

Izbor je pao na Yukija Kata, drugog džudoka svijeta. Nitko nije davao šanse skoro 20 kilograma lakšem Gracieju i Kodokan škola juda je trebala upisati povijesnu pobjedu protiv "odmetnika" iz svoje discipline.

Meč za povijest nije završio kako je trebao. Ali Gracieji su i poraze pretvarali u pobjede

Prvi meč, u koji je Helio ušao unatoč liječničkoj zabrani zbog slomljenog rebra, održan je na Maracani i završio je kao remi, a uzvrat je bio u Sao Paolu. Nakon par minuta borbe Helio je uz rub ringa ulovio suparnika za vrat iz donje pozicije u parteru. Rekao je sucu da je meč gotov, na što mu je ovaj pokazao da nastavi. Helio je rekao: "Zar želiš da ga ubijem?" 

Pustio je Japanca koji se samo otkotrljao onesviješten u zahvatu koji nitko od 35 tisuća ljudi u publici nije vidio. Kimura je smatrao da je brazilski majstor sazrio i prihvatio je borbu koja se održala 1951. protiv 38-godišnjeg Gracieja. Džudok je u najavi meča rekao da je za njega Helio pobjednik ako izdrži tri minute.

Gracie je izdržao cijelu desetominutnu rundu i još tri minute u drugoj rundi. Tada mu je japanski majstor izveo dvostruki hvat na ruci koji će po njemu dobiti i ime pod kojim ga danas znamo. Helio nije htio tapkati, no Carlos je ubacio ručnik i prekinuo prije nego što njegovom bratu pukne ruka.

Iako je Gracie doživio poraz, njegov otpor naišao je na strahopoštovanje svjetskog prvaka, a Helio je u medijskom nastupu pretvorio poraz u pobjedu. "Pobijedio si onda kada uspiješ ono što drugi nisu mogli ni zamisliti", poručio je nakon meča već ostvareni i pomalo umorni Helio.

Samo mu je jedna stvar nedostajala u životu

Prije nego što će postati slavan diljem zemlje, Helio je imao sve: dvoranu, životni cilj i misiju koju je pobožno čuvao, obitelj, slavu, novac i sve što s tim ide. No, nije imao ono što je, kako je godinama kasnije pričao, najviše želio - djecu.

Njegova žena Margarida bila je neplodna i Helio je svoju filozofiju mogao širiti na druge generacije samo ako proširi lozu. To je i uspio uz dva pomalo neobična dogovora. Prema prvom je posvojio svih sedmero djece svog brata Carlosa. Stariji brat je netom prije toga postao udovac, a smatrao je da se njegova nova žena ne može dovoljno brinuti o djeci.

"Navečer sam otišao spavati s nula djece, a ujutro sam ih imao sedam. Nisam mogao vjerovati svojoj sreći", rekao je Helio. Uz to, dogovorio se sa suprugom da će oploditi druge žene kako bi mu one dale biološku djecu. Margarida je pristala i Helio je u idućem desetljeću drugim ženama napravio sedam sinova i dvije kćeri. Priča se mogla nastaviti.

Jiu-jitsu za Gracieje nije borilačka vještina, nego ortodoksna religija

A priča je davno prije toga prestala biti priča o borilačkoj disciplini, sportskom razvoju ili čak o obiteljskom nasljeđu. Jiu-jitsu je u očima obitelji Gracie bio ortodoksna religija sa svojom idejom, principima, moralom i dogmama koju svaki sljedbenik mora fanatično i slijepo slijediti.

Istočnjački korijeni discipline vide se u tome da je filozofija iza jiu-jitsua za Helija imala veću važnost nego učinkovitost u borbi. Svakom sljedbeniku Gracieja zabranjeno je pušiti, piti alkohol i izlaziti. 

Svaki sljedbenik dužan je držati se pod kontrolom. Ne samo u borilištu, gdje je od pamtivijeka postojao ideal razjarenog bika koji svom silom želi nauditi suparniku, nego i izvan njega. Pravi Gracie nikad ne gubi hladnokrvnost i nikad se ne uzbuđuje.

Bilo je tu i dogmi koje iz ove perspektive ne zvuče pretjerano napredno - poput one da je jedini posao žene onaj koji se tiče djece, njihovog rađanja i odgajanja. "Žene su rođene da stvaraju ljude, a muškarci su stvoreni da se bore", govorio je Helio.

Gracieji su, osim akademija, imali i pravi pravcati inkubator u Terezopolisu, naselju izvan Rija. U njemu su sinovi i unuci od malena učili ponašati se, razgovarati, jesti, oblačiti i tući.

"Iskreno, mislim da bi nekom tko to vidi djelovalo kao da je naletio na ludnicu. Vani su poredane naše gije koje izgledaju kao košulje za luđake, a unutra se 20 djece rva i baca po podu", rekao je Rickson Gracie.

Gracieji su odgajali svoju djecu od najranije dobi. Kad bi se igrali s njima, radili bi im zahvate bez snage na rukama kako bi im poboljšali motoriku i brzinu reakcije te kako bi im od malena usadili instinkt za što bolje pozicioniranje i što veću šansu za preživljavanje.

Zanimljiva je bila i logika Carlosa Gracieja pri odabiru imena za svoju djecu koju je Helio preuzeo. Nijednom svojem djetetu nije dao ime po nekom pretku, nego je doslovno izmišljao sasvim nova i dotad nepoznata imena. "Htio sam da svatko od njih počne od nule, da svatko nađe svoju ulogu u ovoj obitelji i svijetu", pojasnio je takvu praksu.

Crna strana Gracie klana - simpatiziranje fašizma, prebijanja i preljubi

Koliko god priča o modernim samurajima koji su izgradili novi sport djelovala grandiozno, neokaljano i svečano, postoji vrlo crna strana priča o obitelji Gracie i načinu na koji se uspela do pozicije vodećeg brenda u svijetu jiu-jitsua, a kasnije i MMA-a.

Neke od tih priča ostale su u obitelji, poput one u kojoj je Heliova žena doznala da ju je muž u 30 godina braka ne samo varao nego i imao čitavu drugu obitelj sa strane, za koju nitko nije znao godinama.

U skladu s Graciejevim svjetonazorom, bračni par je odlučio da je budućnost djece puno važnija od šaranja sa strane i nastavili su kao da se nikad ništa nije dogodilo. "Nikad nisam volio ženu jer je ljubav znak slabosti", rekao je Helio pri kraju života.

Neke druge priče dodatno kompromitiraju Helija kao osobu. On je bio glavni protagonist vrlo ružnog incidenta koji je započeo tako što je jedan od rivala iz druge dvorane, Manuel Rufino Dos Santos, olajavao Gracieje i tvrdio kako su sve njihove borbe namještene.

Helio to nije mogao prešutjeti ni oprostiti. S tri brata i još jednim neimenovanim čovjekom se uputio u noćni klub iz kojeg je Dos Santos izlazio. Dva brata držala su vrata kako Dos Santos ne bi mogao pobjeći, a preostala dva suradnika napadaču su osigurala da nitko drugi ne uđe u prostor u kojem se Helio potukao sa svojim suparnikom.

Priča je završila jako loše za Dos Santosa koji je prebijen do mjere da se borio za život, a policijski izvještaj je utvrdio kako su ga udarali čeličnom šipkom i poslali ga na operacije ramena i glave.

Tri brata su uhićena i uskoro osuđena na dvije i pol godine zatvora. Počeli su služiti kaznu, a onda ih je za samo koji tjedan zbog pritiska javnosti oslobodio predsjednik Getulio Vargas koji je praktički vladao državom kao diktator. Sati upoznavanja i umrežavanja ovog puta su bili zbilja od velike pomoći.

Nisu to jedine Heliove veze s moćnicima koje povijest ne pamti po najboljem. Bio je integralist, član fašističkog pokreta koji je stasao u državi 30-ih i 40-ih godina i koji je izlaz iz modernog doba vidio u snažnom nacionalizmu koji treba zamijeniti "bolesti modernog doba" poput ateizma i liberalizma.

Pokret je utabao put velikoj vojnoj hunti koja je godinama strahovladom obnašala vlast bez granica u Brazilu, a da radikalne ideologije nisu strane Graciejima, pokazao je i Carlosov unuk Renzo kada je 2012. ponosno citirao, a onda i branio nacističkog zločinca Heinricha Himmlera, jednog od arhitekata Holokausta.

Jiu-jitsu je jedna od najstarijih novinarskih kuća Jornal do Brasil nazvala "najvećim brazilskim izvozom nakon kave". U svijetu u kojem se nacionalne vrijednosti moraju postaviti kao moralni imperativ svima ostalima vlast je radila baš sve da pomogne Graciejeima u ostvarenju njihovih ciljeva.

Genijalci ili falsifikatori?

Pitanje veličine Gracie klana nije se ticalo samo njihovih karakternih osobina i života koji nije uvijek slijepo slijedio ideale koje je sam postavio. Brojni su borci kroz povijest preispitivali integritet discipline koju su predstavljali kao vlastiti izum. U prijevodu, brojni su ih smatrali prevarantima.

Mislili su to i prvi japanski borci koji su tridesetih i četrdesetih godina stizali na prve borbe protiv brazilskih jiu-jitsu majstora, ali su svoju perspektivu ipak potiskivali i zatomljivali suočeni s velikim rasizmom koji je tada vladao prema japanskim imigrantima i nisu htjeli domicilnom stanovništvu dati novi razlog da ih mrze.

Najveće rivalstvo Graciejima u staroj eri nije stiglo iz jiu-jitsua, nego iz srodne, ali drugačije discipline - lute livre. Ona je također vukla korijene iz Japana, ali je u puno većoj mjeri oslonjena na kečersku tradiciju, određene udarce u parteru i zahvate na petama i koljenima.

Za razliku od Gracieja, sljedbenici luta livre nisu se borili u tradicionalnim odorama gijama, koje su bile skupe. Zbog toga je u samim počecima, za razliku od Gracie jiu-jitsua, bila rasprostranjenija među najsiromašnijim slojevima stanovništva.

Najpoznatiji meč iz tog doba je onaj između Ricksona Gracieja i Huga Duarte. Kako bi što bolje promovirao meč, Rickson je imao pripremljen napad na svojeg suparnika. Na Copacabani ga je ošamario, a onda i natjerao na tapkanje. Sve je snimljeno i poslana je jasna poruka rivalu.

Naravno, odmazda je bila brza i skoro smrtonosna. Oko 70 sljedbenika luta livre stiglo je pred Graciejevu dvoranu s noževima i pištoljima, spremni na konačan obračun. Helio je iskoristio svoju vještinu manipulacije i psihologije mase te je uspio smiriti stvari, a u narednim godinama je jiu-jitsu postao toliko popularan da više nije imao pravog rivala u luta livreu.

Neke druge škole i učenjaci jiu-jitsua, poput Oswalda Fadde ili Alliance dvorane, smatrali su da Gracieji nisu zaslužili monopol nad imenom discipline jer se ona nije dovoljno razlikovala od prijašnjih i dobro poznatih tehnika grapplinga. 

Oni koji ih nisu smatrali falsifikatorima smatrali su ih tek najboljim biznismenima između desetaka obitelji koje su razvile svoje akademije i interpretaciju znanja koje su im davno prenijeli Japanci. Kada je Helio otišao u zasluženu borilačku mirovinu, priča s Graciejima je dobila i internacionalni karakter. Brazil nije bio dovoljan, sad je jiu-jitsu krenuo osvojiti svijet.

Heliov sin pekao je burgere, a onda je u garaži osvojio Ala Bundyja za četiri sekunde

Osvojiti svijet znači pokazati se na najvećoj sceni, u SAD-u. Najstariji Heliov sin Rorion Gracie otišao je 1978. živjeti u Los Angeles, ali bilo je to daleko od ciljane misije stvaranja nove franšize velike obitelji.

Rorion je vrlo brzo došao u tešku financijsku situaciju pa je na početku svog boravka na drugom kontinentu radio sve što je mogao da nešto zaradi. Okretao je burgere za dva dolara na sat, radio je na baušteli, a neko vrijeme je čak i prosio.

Odlučio je u svoju garažu staviti tatami i podučavati obiteljskoj vještini svakoga tko ju je voljan probati. Jedan od prvih učenika bio je Ed O'Neill, čovjek koji će desetak godina kasnije ostvariti ulogu pod kojom ga poznaje svaki Hrvat - Ala Bundyja.

"Na prvoj demonstraciji mi je odmah dao izazov. Trebao sam sjesti na njega i zadržati ga na podu četiri sekunde. Mislio sam da se šali, zvučalo je kao najlakši posao na svijetu. Krenuo je odbrojavati, a nakon jedne sekunde sam već završio na glavi i nisam imao pojma što mi se dogodilo. Rekao sam mu da me odmah upiše", prepričavao je kasnije O'Neill.

Poznanstvo s njim i drugim viđenijim njuškama razvratne južne Kalifornije otvorilo mu je vrata glamuroznog Hollywooda u kojem je počeo dobivati uloge statista. Usput je vodio svoju malu dvoranu s mlađim bratom Royceom koji se preselio kod njega.

Rorion je dobio savjetničku ulogu u snimanju Smrtonosnog oružja. Režiser filma Richard Donner htio je da lik kojeg glumi Mel Gibson pokaže stil borbe koji nije nikad viđen na TV ekranima. BJJ je tada već ušao u američke domove, iako oni nisu znali kako se zove ono što su vidjeli.

Do kraja snimanja franšize služio je kao učitelj, a kad je glavna glumica Rene Russo istegnula mišić, ona i Donner su bili toliko frustrirani da su ga zaposlili za stalno, kao tehničkog redatelja i glumca u nekoliko borilačkih scena. S braćom Royceom, Ricksonom i Roylerom je 1989. godine otvorio prvu "pravu", veliku dvoranu brazilskog jiu-jitsua izvan Brazila.

Gracie challenge poslužio je kao motiv za najveći borilački spektakl na svijetu i nezaustavljivo osvajanje svijeta BJJ-a

"If it isn't on television, it doesn't exist", slijedili su Gracieji staru maksimu američkog šoubiznisa i odlučili napraviti konačni proboj jiu-jitsua na svjetsku pozornicu poznavajući navike i želje sve tromijeg zapadnjačkog društva.

Amerikanci su, kao i ostatak svijeta, tada svoj sadržaj konzumirali na TV-u, ali nije bilo dovoljno organizirati bilo kakav turnir. Morao je, kao svaki prije i poslije u borilačkim sportovima, imati neku stvarnu, nategnutu ili potpuno izmišljenu povijesnu važnost i motiv zbog kojeg je bitniji od svih borbi koje su ljudi dotad vidjeli.

"Tad nije postojao MMA kao ovaj današnji. Ljudi su znali samo za različite discipline. Mi smo odlučili napraviti jedan veliki završni turnir koji će dati odgovor na pitanje koja je disciplina najbolja", rekao je Renzo Gracie pa pojasnio kako je UFC 1 imao neke toliko lude ideje da je sreća što se nikad nisu ostvarile.

"Boksači su se borili u ringu četvrtastog oblika. Mi smo namjerno napravili kružni kavez. Nismo htjeli dati mogućnost borcima da suparnika zatvore u kut. Čak smo razmišljali o tome da na granicama kaveza postavimo bazen s aligatorima ili električnu ogradu. To je Hollywood i sve prolazi. Znali smo da moramo šokirati ljude", dodao je Renzo.

Gracieji su smišljeno (iako neki kasniji svjedoci osporavaju tu teoriju) u kavez poslali Roycea, najmanjeg aktivnog borca u obitelji. Jedino je potpuni trijumf vještine nad snagom i veličinom mogao ispuniti proročanstvo i snove Helija koji se preselio u Los Angeles kako bi trenirao sina uoči meča.

UFC u Denveru bio je nešto između ozbiljnog sportskog događaja, kolektivnog ludila Amerikanaca željnih krvi, festivala kiča i totalne mindfuck scenografije, baš kao što priliči svakom borilačkom eventu koji drži do sebe.

Ishod je danas manje-više poznat. Royce Gracie je u istoj večeri porazio najprije Arta Jimmersona, zatim legendu MMA-a (i njegovih prethodnica) i jedinu pravu prijetnju, Franka Shamrocka, te u finalu istog onog Gordeaua koji je turnir otvorio slanjem suparnikovih zubi u publiku. Sva tri suparnika je ugušio i osvojio je 50 tisuća dolara.

"Tata mi je rekao da ne udaram suparnika. Kada udaram, izlažem se tome da mi on vrati. On je rekao da sam dovoljno vješt da ga držim na podu i prisilim na predaju. Nema potrebe da mu razvalim facu", rekao je Royce u prvom intervjuu nakon velikog trijumfa i poslao u svijet poruku o sili koja će zavladati MMA-om i preoblikovati ga u ono što danas poznajemo.

Tradicija koja je započela na blatnjavim japanskim poljima u 12. stoljeću proputovala je cijeli planet, preživjela nekoliko velikih migracija, epidemija, krvavih ratova i dubokih društvenih promjena. I naučila je svijet da su ponekad najopasniji oni koji su najnježniji i najmanji.