MALO je igrača u nogometnoj povijesti izgledalo kao da imaju kontrolu nad vlastitom sudbinom kao Zinedine Zidane. Neki kritičari smatraju da mu je nedostajalo kontinuiteta da bi zavrijedio svoju reputaciju jednog od najvećih svih vremena. Ali čak ako u tome i ima istine, Zidaneova sposobnost da izvede nevjerojatne poteze kad je najpotrebnije (što je, čini se, prenosio i na svoje igrače kao trener Real Madrida) i oblikuje velike utakmice u svoju korist daje legitimitet njegovoj ostavštini, piše Planet Football.

Naravno, ima i onaj jedan očiti trenutak kad je Zidane dopustio da maska padne, kad se njegova sudbina otela kontroli, ali naposljetku je postao samo dodatak mističnoj privlačnosti njegovog karaktera. Hod pokraj trofeja Svjetskog prvenstva, pognute glave, nakon što je isključen u porazu Francuske od Italije u finalu 2006. nakon što je glavom udario Marca Materazzija vjerojatno je definirajuća slika Zidaneove karijere.

Ali umjesto da potegne pitanje o čovjeku izvan kontrole, ona je predstavljena kao potez čovjeka koji je želio sve raditi samo pod svojim uvjetima. No još se postavljaju brojna pitanja o Zidaneovom udarcu glavom tog dana. Ponajviše: Zašto baš tad?

U intervjuu za španjolski As u svibnju Materazzi je otkrio što je rekao Zidaneu te večeri u Berlinu: "Bilo je nešto kontakata između nas. Zabio je prvi gol za Francusku u prvom poluvremenu i izbornik Marcello Lippi rekao mi je da ga markiram.

Nakon što smo se prvi put zakačili, ispričao sam mu se, ali on je loše reagirao. Nakon trećeg okršaja, namrštio sam se, a on mi je rekao da će mi dres dati kasnije. Odgovorio sam da bih radije uzeo njegovu sestru nego dres."

Je li to bio samo okidač?

Je li to zaista bilo dovoljno da se igrač Zidaneovog iskustva odluči za takav čin samosabotaže u posljednjoj utakmici svoje profesionalne karijere? Sigurno je kroz godine doživio brojne slične uvrede i od protivničkih igrača i od navijača. Kao što Ed Smith piše u svojoj knjizi Što nam sport govori o životu: "To je možda bio okidač, ali dublji uzroci leže drugdje."

Bivši engleski igrač kriketa, Smith je iz prve ruke svjedočio načinu rada uma profesionalnog sportaša. Sugerira da ljude poput Zidanea od običnih smrtnika koji izlaze na teren izdvaja sigurnost, njihova uvjerenost da će im sudbina biti onakva kakvu su je zamislili - kao kad pogode volej slabijom nogom u gornji kut u finalu Lige prvaka.

"To uvjerenje može biti toliko jako da ne samo suigrači nego i čak i protivnici mogu pasti pod njegov utjecaj."

Zidane je Svjetsko prvenstvo počeo izvan ritma, prije nego što se iznenada u četvrtfinalu protiv Brazila - žrtve njegovog herojstva iz finala 1998. - pojavio s izvanzemaljskom izvedbom zbog koje se činilo da osobno kontrolira preostalog 21 igrača na terenu.

Onda je zabio jedini gol u polufinalnoj pobjedi nad Portugalom te prvi gol finala nakon samo sedam minuta. Čovjek je bio toliko u skladu s vlastitim narativom da je pogodio penal panenkom koja se usudila dvaput poljubiti gredu na putu preko linije.

Ali Italija se nije držala Zidaneovog scenarija. Materazzi, specijalist u svojoj predodređenoj ulozi zlikovca, izjednačio je u 19. minuti, a Luca Toni umalo je zabio za 2:1 udarcem glavom koji se odbio od grede, pa je utakmica otišla u produžetke.

Trenutak koji je sve promijenio

Možda je to samo ojačalo Zidaneov osjećaj neizbježnosti: polusatni bis na kojem će najveću pozornicu oblikovati po vlastitim željama. Zatim, u 104. minuti, nešto se promijenilo.

Ušuljavši se u šesnaesterac, Zidane se našao slobodan blizu iste one bijele točke s koje je ranije zabio te se namjerio na ubačaj Willyja Sagnola s desne strane. Graciozno se odrazio i snažnim udarcem glavom usmjerio loptu u gornji dio gola. Trenutak njegovog konačnog trijumfa je stigao. Ali Gianluigi Buffon je obranio.

Kad je na početku izborio i realizirao jedanaesterac, u Zidaneovoj reakciji bio je primjetan psihopatski nedostatak emocija. Ali ovaj put je eksplodirao od bijesa, vikao u očaju, nesposoban shvatiti postojanje alternativne sudbine.

"Što više raste šampionova snaga volje, to se više ispuhuje kad je probuše", piše Smith. "Zidaneovo ispuhivanje, kao i ispuhivanje cijele njegove karijere, bilo je epskih proporcija."

Šest minuta kasnije je isključen. Kad mu se Buffon primaknuo da ga utješi, Zidane je djelovao tako posrnulo da je u trenutku snimljen na rubu suza, poput djeteta čiji roditelji ne namjeravaju popustiti i dati mu ono što želi. Italija je pobijedila u raspucavanju u kojem je Francuska bila lišena svog najubojitijeg izvođača.

Zidaneova zabluda možda mu je okončala posljednju utakmicu karijere, ali upravo ona mu je pomogla da uopće dođe do te pozicije. Ovo nije bilo umirovljenje Muhammada Alija nakon što ga je prebio Trevor Berbick, ovo je bio savršen kraj nesavršene enigme.