FRANCUSKA rukometna reprezentacija užasno podsjeća na Manchester United iz vremena kad ga je vodio Alex Ferguson. Gledaš ih kako dominiraju i imaš osjećaj da su cijelo desetljeće uvijek isti igrači na terenu. No onda, znatiželje radi, pogledaš postavu danas i popis igrača od prije desetak godina i shvatiš da se samo dva-tri imena ponavljaju, a u glavnim rolama su ''neki novi klinci'' koji su u momčad došli tiho, neprimjetno, a onda kad su sazreli, dobili su status koji im po svemu pripada.

 

 

U posljednja dva desetljeća francuski rukomet kao da je kopirao Fergusonove postulate i smjene generacija odrađivao je fantastično. Igrali su uvijek najbolji, bez obzira na to koliko su imali godina na leđima, a svako toliko poziv bi dobio nadareni klinac kojem je zadatak bio da u budućnosti zamijeni nekog od velikana kojem je istekao rok trajanja.

 

 

Kad je svjetski prvak s Islanda Daniel Constantini 2002. prepustio klupu Claudeu Onesti, nitko nije mogao ni slutiti da se od tog trenutka rukometna povijest počela pisati iz početka. Onesta je tijekom godina stvorio najdominantniju sportsku družinu u povijesti reprezentativnog sporta, a sve to držeći se prokušanog i jednostavnog recepta – stvaraj mlade igrače, pažljivo ih biraj i doziraj, pusti ih neka uče od starijih i iskusnijih, a onda kad dođe vrijeme, pusti ih u vatru i daj im svu odgovornost. Na koncu, Onesta se toliko slijepo držao tog zlatnog poučka da je i sam prepustio klupu svom pomoćniku Didieru Dinartu, kad se uvjerio da najboljeg obrambenog igrača svih vremena doista više nema čemu naučiti.

 

Dinart je preuzeo reprezentaciju nakon Rija, gdje je Francuska osvojila ''samo'' srebro i odmah je nastavio propovijedati Onestin nauk. Istina, u momčadi su i dalje Nikola Karabatić, Daniel Narcisse, Michael Guigou i legendarni Titi Omeyer, ali ovu Francusku u finale su doveli neki sasvim drugi igrači.

 

 

Za Ludovica Fabregasa, 20-godišnjeg pivota iz Montpelliera, već sad možemo kazati da je legitimni nasljednik Dinarta i igrač koji će, ako sve bude kako treba, dominirati svjetskim rukometom barem desetljeće. U obrani neprelazan, u napadu ubojit. Bio je jedan od ključnih igrača teškom mukom izborene pobjede u četvrtfinalu protiv Švedske, kad je u prvom poluvremenu uz Mahea jedini držao Tricolore na životu. Cédric Sorhaindo, čuveni gorostas iz Barcelone, zbog ovog igrača kod Dinarta uglavnom sjedi na klupi. Toliko je dobar taj Fabregas.

 

Kentin Mahe, sin starog Pascala, svjetskog prvaka s Islanda i francuske rukometne legende, već danas je jedan od ponajboljih all-round igrača na svijetu. Dečko može igrati jednako dobro srednjeg i lijevo krilo i ako se pitate zašto sedmerce za Francusku ne izvodi vječno nepogrešivi Michael Guigou, razlog leži u činjenici da ih Mahe izvodi još sigurnije. Ili Nedim Remili, desni vanjski PSG-a, rukometni Roberto Carlos, tinejdžer koji je pravim "projektilima" uništavao Švedsku i Sloveniju. Kad smo ga vidjeli na djelu, postalo nam je jasno zbog čega Luka Stepančić u Parizu pokraj njega dobiva minute na kapaljku.

 

 

I na kraju Vincent Gerard, vratar čija je priča najzanimljivija i koja je na neki način iznimka od poučka koji je francuski rukomet doveo tu gdje je danas. Vratar Montpelliera nije klinac. Ima 31 na leđima i nije senator u svlačionici. Onesta mu je prvi put dao priliku na Euru 2014. u Danskoj, gdje je bio rezerva najvećem svih vremena – Titiju Omeyeru. Gerard je svoju priliku čekao i nije ''kvocao'' što tek tu i tamo uđe u igru kako bi pokušao obraniti neki sedmerac. Sretan i ponosan što uopće može biti rezerva francuskoj ''hobotnici''.

 

Thierry Omeyer s francuskom rukometnom reprezentacijom prvo veliko zlato osvojio je na Svjetskom prvenstvu 2001. godine i otada je neizostavni dio najbolje rukometne družine svih vremena. S napunjenih 40 Titi je i dalje tu, još ga samo jedna utakmica dijeli od desetog velikog zlata. Međutim, dogodi li se to, postane li Francuska prvak svijeta, prvi put od Švicarske 2006. navijači će se morati nakloniti jednom drugom golmanu.

 

Do utakmice protiv Švedske, Francuska se prošetala turnirom, a onda su u četvrtfinalu žilavi Skandinavci pošteno namučili domaćine. U zadnjih deset minuta utakmice ušlo se s prednošću Švedske, a tada je svoja vrata zaključao ćelavac koji se stalno smije i golovima Remilija, Narcissea i Karabatića Francuska je prošla u polufinale.

 

Slovenija je bila dobra. Prijetila je, nije se predavala ni kad su Tricolori u ranoj fazi pobjegli na četiri, pet razlike. Igrači Veselina Vujovića smanjivali su prednost, no do potpunog preokreta nisu mogli jer je Gerard ''zaglumio'' Omeyera, poskidao nekoliko zicera u trenucima kad se lomio susret i sa 16 obrana zasluženo je proglašen igračem utakmice. 

 

Omeyer, najveći ikad, premda na klupi, bio je sretniji od Gerarda i baš je on poveo navijanje s prepunim Bercyjem. Nekad je sretan bio Gerard jer je imao čast učiti od najvećeg. Danas je sretan Thiery. Ponosan što Francuska ima ''Omeyera'' i nakon Omeyera. Takve veličine ne poznaju taštinu i ljutnju, niti ih povrijeđeni ego koči da se vesele zbog suigrača, iako nisu više u prvom planu. Čak i jedan Nikola Karabatić na ovom turniru igra za druge.

 

''Nitko nije veći od momčadi'', bila je mantra Alexa Fergusona s kojom je pokorio nogometnu Europu. Držeći se iste filozofije, Francuzi su više od desetljeća dominirali svjetskim rukometom kao nikad nitko prije. 

 

Gledajući ih kako igraju i kakav im je pristup sportu i nacionalnom dresu, bojimo se da nas takva dominacija čeka i u sljedećih deset godina.