Pričaju da sam kockar, a ja sam MVP. Hejtere ću pretvoriti u svoje obožavatelje
IGRALO se 15. kolo ABA lige, a Cedevita je u Domu sportova u derbiju bez imalo draži, u ulozi izrazitog favorita, dočekala Cibonu. U određenim trenucima susreta prednost Cedevite iznosila je više od 30 razlike.
Nakon takvog poraza, nitko nije računao da Cibona može uzeti prvenstvo Cedeviti koja je toliko bolja u svakom segmentu košarkaške igre. Dogodilo se upravo to. Baš kao prije pet godina, kada je Dario Šarić od krhotina u klubu stvorio momčad i odveo je do naslova regionalne lige, Cibona je i ovaj put izronila s dna i postala prvak, 19, put u slavnoj povijesti.
Na terenu je bio i Damir Markota, Cibonin veteran i najbolji igrač finala. Jasno je tko je predvodio slavlje.
"Evo treneru, ne pušimo, samo danas. Kada je sutra trening?" vikao je nakon nevjerojatne pobjede svom treneru Ivanu Veliću.
Markota je u turbulentnoj karijeri promijenio više od 15 klubova, ali posebno emotivno doživio je naslov u dresu Cibone. To je njegov klub i triput mu se vraćao. Znala je to biti i pogubna kombinacija.
S Markotom smo sjeli na piće nekoliko dana nakon finala. Nijedna tema nije bila teška. Otvoreno je govorio o Ciboni, fantastičnom kraju sezone, ali vraćao se i u neugodnu prošlost. Od njega se očekivala svjetska karijera, a Markota nam je otkrio jesu li ga problemi s kockom i neuredan život spriječili u tome.
Čestitke na naslovu, to je prvi Cibonin naslov prvaka od 2013. godine i vidjeli smo koliko je to značilo igračima i navijačima kluba. Što danas osjećate, nakon što ste prespavali nekoliko noći?
"Sada kada se spustila cijela euforija, mogu biti realniji. Naravno da je naša pobjeda iznenađenje. Svi znamo kakvu ekipu ima Cedevita, ali u finalnoj seriji od prve utakmice htjeli smo taj trofej više nego oni. Iz utakmice u utakmicu smo sve bolje izgledali, svaka ničija lopta je bila naša, kao i svaki ključan skok. Prema reakcijama klupa nakon koševa ste mogli vidjeti tko je veća momčad. Nestvarno je što je završilo 4:0, ali ne iznenađuje me to toliko nakon svega što smo pokazali. Mislim da bi bilo glupo da smo izgubili jednu utakmicu."
Ostajete li u klubu i iduće sezone?
"Teško je još nešto oko toga reći. Dobro se osjećam, dobro mi je u klubu, atmosfera je sjajna. Rano je, treba vidjeti kako će se postaviti klub, hoće li slagati mlađu ili iskusniju ekipu i hoće li me trebati. Ja sam spreman na sve."
Igrali ste u Ciboni u vrijeme velikog prosperiteta kada je klub bio redovan sudionik Eurolige, u recesijskoj fazi i sada u fazi oporavka. Što najjače pamtite, koje situacije i koju momčad?
"Teško mi je uspoređivati periode i politiku kluba, ipak više mogu pričati o onome što se događalo na terenu. Što su veći ciljevi, što su veći budžeti, veća je nervoza, a onda je i veća sebičnost igrača. Današnja momčad se drži zajedno, svi smo jednaki u ekipi u dobrim i lošim trenucima. To je nevjerojatno. Od prvog do zadnjeg smo disali kao jedan. To nas je dovelo do naslova. U sezoni nismo imali konstantu jer su igrači stalno dolazili i odlazili, u ABA ligi smo se uigravali i kada je taj dio sezone završio imali smo vremena da se formiramo i uigramo kroz našu ligu. Nakon svega, ovo je naše realno stanje."
Prošle godine osvojili ste naslov s Cedevitom. Emocije su sigurno drugačije kada se osvoji naslov s Cibonom?
"Cedevita je fantastičan klub, proveo sam tamo prekrasnu sezonu prošle godine. Najveća je razlika publika, s Cedevitom slavi 500 ljudi, a s Cibonom cijela dvorana. Naši navijači su imali jednaku ulogu u osvajanju ove titule kao i mi igrači."
Upravo je nedostatak navijača jedan od razloga zašto je Cedevita odlučila napraviti fuziju s Olimpijom i danas su službeno objavili kako pokreću novi projekt KK Cedevita Olimpija Ljubljana. Kako vi komentirate tu ideju, kako će se to odraziti na hrvatsku košarku i kakav potencijal taj klub ima iz perspektive nekoga tko je igrao u Ljubljani?
"Treba vidjeti kako će se cijela ta situacija odigrati. Cedevita je bila jedini hrvatski klub na europskom nivou, imali su stabilan budžet, pogotovo u ABA ligi gdje su uvijek blizu vrha, ako ne na vrhu. Žao mi je što su otišli iz naše države. Cedevita je uvijek imala nekoliko hrvatskih igrača koji su živjeli od te košarke. Što sada s tim momcima? Klub je stabilan već deset godina. Hoće li ti dečki sada dobiti priliku u novom klubu, treba vidjeti. Naravno, teško se u Zagrebu izboriti za navijače, tu su Dinamo i Cibona. Iako govorimo o milijunskom gradu, generacije navijaju za druge klubove i ne može se to promijeniti u nekoliko godina."
Može li Cibona opet doći do takve europske razine i izgraditi sustav bez velikog ulagača? Ili će i dalje životariti, dok se ne pojavi neki novi Dario Šarić?
"Dario Šarić se ne rađa svaki dan. Žao mi je što Zagreb nema momčad na europskoj razini u košarci. To je tužno. Što se tiče Cibone, prerano je pričati o očekivanjima na europskoj razini. Ipak, treba reći da imamo fantastičan omladinski pogon. Treba im dati šansu, prezentirati ih, pogotovo ako se nekada ponovno dođe do Europe. Klub ne smije ići u ponovna zaduživanja i minuse. I navijači bi radije gledali Milano nego Megu. Ljudi su se zasitili takvih protivnika. A vidjeli smo koliko je malo potrebno da ljudi dođu navijati za Cibonu. Da smo u finalu igrali protiv Zadra, skupili bismo sigurno 50 tisuća gledatelja u sedam utakmica. Malo mi je žao što se to nije dogodilo i svaka čast Cedeviti, ali najveći derbi u Hrvatskoj je Cibona - Zadar."
Najveći talent omladinskog pogona je Roko Prkačin. Koliko je dobar?
"Teško je reći jer je dobio premalo minuta u seniorskoj košarci. Svakako ga treba pustiti da igra u regionalnoj ligi. Mislim da je u svom debiju u prvenstvu protiv Osijeka zabio 27 poena. Radi se o velikom potencijalu, ali ne treba ga uspoređivati sa Šarićem, daleko je od njega i ne treba mu takav teret na ramenima. Na dobrom je putu, samo neka zdravlje posluži."
Veliki potencijal ste bili i vi. Bili ste u najjačem košarkaškom natjecanju na svijetu, ali brzo ste se vratili. Otišli ste mladi, je vam danas žao, posebno jer su visoki šuteri danas na cijeni?
"Košarka se mijenja svake godine. Teško je reći što je moglo biti. Odigrao sam tri odlične sezone u Ciboni i odlučio sam se na taj korak u suradnji s menadžerom. Očito nije bilo dovoljno za NBA u tom trenutku. No tada smo se pitali hoće li ikada biti bolji moment, hoću li ikada ponoviti tako dobru sezonu. U NBA ligi nije bilo ni mjesta za Europljane, od Hrvata smo bili Giriček i ja, dok ih je danas hrpetina tamo. Nije mi žao. U NBA ligi je sve jednostavno i profesionalno. Igrači u prvim godinama ugovora više treniraju jer će manje igrati, dok zvijezde dođu 20 dana prije sezone. Imaš dužnosti kao rookie, nosiš krafne starijim igračima, ali srećom mi u Bucksima nismo imali nekog jako zločestog. Sretniji sam ipak bio u Europi, jer kada ne igraš, nisi sretan."
A u Europi ste stvarno igrali svugdje. Od Rusije, Litve, Turske dp Španjolske i Slovenije. Gdje vam je bilo najljepše?
"Sjećam se Žalgirisa. Tamo nije kao kod nas kada euforija traje mjesec dana, tamo si celebrity cijelu godinu. Nije da sam patio zbog toga, ali lijep je osjećaj. Lijepo je biti košarkaš tamo. U Ljubljani je bilo lijepo, u Bešiktašu također, u Bilbau smo bilo kao obitelj i baš uživali. Svaki grad je imao svoju vrijednost, ali moram reći da je Zagreb ipak Zagreb. Tu sam ipak doma."
Uz košarku, voljeli ste i noć. Koliko ste zaglibili, jesu li kocka i alkohol postali prevelik problem? Jedna od poznatijih priča koja kruže jest da ste sav iz NBA lige prokockali na aparate za klađenje na utrke pasa?
"Ne bježim od ničega. To je bio dio mog života, ali ne treba mi suditi zbog toga, svi imamo mane. Kada si javna ličnost, ljudi nakon par piva odmah kažu 'Vidi ga'. Znao sam popiti i više, ali svejedno. Ima tu dosta ljubomore i frustracija. Jesam li mogao bolje? Teško je to reći. Vidimo danas kako ljudi odlaze iz Hrvatske u Irsku pa se ne mogu snaći jer ne znaju jezik. Volio bih vidjeti druge u situaciji u kojoj sam ja bio kada sam došao ovdje iz Švedske s 14 godina bez novaca, prijatelja i bilo čega. Moglo je biti i gore. Da mi je netko rekao da ću se oženiti s 24 godine, biti sretan s dvoje djece, rekao bih mu da je lud. A što se tiče ovih priča, mislim da bih trebao biti dvije godine ispred aparata da prokockam takav novac. Normalno je da ljudi pričaju. Oni koji pričaju, koji su hejteri, pretvorit ću ih u moje obožavatelje. Ja sam i dalje tu, sretan sam, prvak sam, a ti koji pričaju su pred kompjuterima i tipkaju po forumima. Ja sam MVP. Takvima poručujem, evo vam lopta pa dođite do te NBA lige gdje sam ja bio. Očito nisam toliko ni lud ni glup kada sam stigao do te razine gdje je bilo ukupno 15 Hrvata. Koliko sam onda tek dominantan kada sam uz takvu prošlost došao do NBA lige. U konačnici, imao sam odličnu karijeru, došao sam do vrha u mnogim ligama, živim od košarke, tako da sam zadovoljan."
Kao mladić ste se odrekli očevog prezimena Omerhodžić nakon razvoda vaših roditelja i uzeli prezime Markota. Što se dogodilo s vašom familijom, jeste li imali problema zbog prezimena?
"Tu odluku sam donio u suradnji s majkom i sestrom. Nema veze s tim što se radi o muslimanskom prezimenu. Ponosan sam na svoga oca, napola sam musliman i zbog toga sam ponosan. Ne sramim se nikoga. Odluku sam donio u dogovoru s majkom i sestrom i to je naša mala tajna, obiteljska stvar koju nemam potrebu podijeliti. U odličnim sam odnosima danas s ocem, čujemo se i dobro je. Bilo je crnih dana, sada smo veseli, na okupu i dobro je."
Što ćemo s reprezentacijom? Ne idemo na Svjetsko prvenstvo, nemamo ideju kako sve izgraditi ispočetka.
"Činjenica je da gore od ovoga ne možemo. Ne znam zašto se radi fama od Ljetne lige, Hrvatska mora biti veća od toga. Kada sam igrao za Hrvatsku, cilj je uvijek bio nastup na Eurobasketu, Olimpijadi ili Svjetskom prvenstvu. Čelnici Saveza sigurno znaju razlog zašto je sada važnija Ljetna liga. Šteta što igrače poput Bogdanovića, Šarića, Hezonje, Zupca, Žižića i Bendera nećemo gledati u istoj ekipi jer tko zna kada ćemo ponovno imati takve talente. Pogotovo mi je žao jednog natjecatelja poput Babe. Znam da je njemu lijepo u Americi, ali znam također koliko mu Hrvatska znači i koliko želi uspjeh s njom."
Koliko još planirate igrati? Izgledaš spremno za još barem pet godina.
"Osjećam se sjajno, u karijeri nisam imao velikih ozljeda, nikada nisam bio izvan terena dulje od mjesec dana, ali teško je odrediti koliko još mogu. Ne znam koliko godina još imam u guzici, idemo godinu po godinu pa ćemo vidjeti. Sve dok imam želju i motivaciju i dok zdravlje služi, ja ću igrati. Na kojoj razini, to ćemo vidjeti. Naš kapetan Marin Rozić je sjajan primjer, ima 37 godina, a što je stariji to je bolji, kao vino."