HRVATSKA je u veljači proslavila svoju prvu veliku medalju u futsalu. Na Europskom prvenstvu u Litvi, Latviji i Sloveniji Hrvatska je uzela broncu tako što je svladala Francuze. Falilo je samo malo sreće da uđe u finale jer je moćna Španjolska u polufinalu bila bolja s tek 2:1.

Tim povodom smo porazgovarali s Antom Piplicom, golmanom hrvatske reprezentacije koji je postao i ostao jedno od najzapamćenijih lica turnira. Dvadesetpetogodišnji golman rodom iz Drvara ponos je Benkovca u koji se preselio kao dijete, a sa zagrebačkim klubom je uzeo dvije titule prvaka Hrvatske i igrao je Ligu prvaka.

Jesu li fešte gotove ili i dalje slavite?

Ma evo, ovo je prvi dan da sam se malo u kontinuitetu naspavao. Jučer smo prvo bili kod Vlade pa kod Tomaševića, a onda su nam dečki s Rudeša priredili nezaboravan doček. Nisam to očekivao ni u snovima.

Video: Marko Lukunic/Pixsell

Inače, riječ je o dočeku za njega, Nikolu Gudasića i Kristiana Čekola, igrače Futsal Dinama. Doček je upriličen ispred restorana K Vilimu. Riječ je o obiteljskom restoranu u kojem je glava baš Kristijanov otac Vilim, a hrvatski reprezentativac tamo nerijetko radi preko tjedna dok preko vikenda osvaja medalje s Hrvatskom.

Ma bilo je to sjajno. Ljudi su odvojili svoje slobodno vrijeme, neki od njih su i otišli ranije s posla, moraš to cijeniti. Simbolično je da se to dogodilo baš ispred Vilima. To je jedna oaza usred kvarta. Ljudi tamo dolaze sa svakodnevnim brigama i problemima, a tamo se opuštaju i druže.

Je li vam nakon par dana konačno sjelo u glavu da ste osvojili medalju na Euru?

Iskreno, i dalje djeluje nestvarno. Svako malo gledam je li prava ili je slučajno zalutala na zid. Trebat će mi još koji dan da se sve slegne. Vjerovali smo od početka da možemo napraviti velike stvari.

Bili smo optimisti i kad smo vidjeli skupinu i ždrijeb koji nam se potencijalno otvara. Znali smo da možemo puno. Ali ipak, medalja. To je san, level iznad.

Nadmašili ste i generaciju iz 2012. koja je isto igrala polufinale, ali je na kraju ipak ostala bez medalje. Sjećate li se tog Eura, imali ste tek 12, 13 godina?

Postao sam svjestan tog prvenstva tek puno kasnije kada bih gledao na YouTubeu. Mislim da sam jedno 300 puta gledao penale protiv Ukrajine u Paladiumu i one fantastične obrane Ive Jukića. Puno se bolje sjećam kasnijih turnira i rezultata.

Rezultati godinama nisu bili na razini koju su oni koji bolje prate futsal očekivali?

Istina je da se očekivalo više, ali i svi igrači iz tih starih generacija imaju velike zasluge. Oni su nam ostavili put i uhodan teren, odvajali su godinama svoje vrijeme i trud za reprezentaciju, bilo je tu jako puno ekstra klasa.

Moj današnji trener Matija Đulvat, Frane Despotović koji su već bili na zalasku te 2012. pa sve do onih koji će nositi reprezentaciju u idućem periodu - od braće Suton, Tihomira Novaka, Davora Kanjuha, Kristijana Grbeše, golmana Žarka Luketina i Zorana Primića. Svi su oni dali svoj veliki obol. 

Koja je razlika između njih i nas? Jednostavno, naša generacija ima nešto što je kliknulo. To se vidjelo već u onom ciklusu kad smo se kvalificirali za prvo Svjetsko prvenstvo prvi put nakon 25 godina pa sve do ove bronce.

Spomenuli ste obrane Ive Jukića protiv Ukrajine. Jesu li ti te slike prolazile kroz glavu kad ste branili šesterce protiv Francuza?

U tom trenutku sam razmišljao samo o Francuzima i njihovim udarcima, nisu mi se vrtile takve snimke po glavi. Ma, kad netko obrani tri penala kao Jukić, to je za podignuti mu spomenik. Mora se odati počast i drugim golmanima koji su reprezentaciji dali lijepe igračke godine.

Vaš status u reprezentaciji je zanimljiva priča. Ne tako davno niste bili prvi golman.

Tako je. Znao sam za sebe reći da sam kao nekad davno Subašić u reprezentaciji. Mogu ispasti iz aviona, a nitko ne bi ni skužio. Ja sam debitirao 2021. godine. Poslije sam bio pozivan kao treći golman uglavnom. Bila mi je to velika čast i zadovoljstvo na početku. Naravno da kasnije želiš više igrati i dokazati se.

Nisi sretan što ne braniš, ali kada je reprezentacija u pitanju tu nema nikakvog privatnog interesa niti zle krvi. Uvijek sam jako cijenio kolege i radovao se njihovim obranama, kao i oni mojima. Čekao sam strpljivo i izbornik Mavrović mi je dao povjerenje. Nisam se morao posebno spremati, smatram da sam već bio spreman da samo igre iz kluba preselim na reprezentativnu razinu.

Još jedna jako upečatljiva utakmica bila je ona u polufinalu sa Španjolskom. Uoči tog susreta porazgovarali smo s nekoliko ljudi iz futsala da nam oni pričaju kako je bilo nekad protiv Španjolaca. Kako to da prije nismo ništa mogli protiv Španjolaca, a sada možemo?

Mislim da je odgovor jednostavan. Dogodila se globalizacija futsala. On sam po sebi nije popularan kao recimo nogomet i slično, ali s vremenom su neke stvari i znanja došli i kod nas. Naučili smo ih, evoluirali.

Sve smo to nadogradili na neki karakterističan balkanski štih i vic u igri. To je ono, krivo oko ili lopta kroz noge. To neki drugi nisu znali niti se to vjerojatno može naučiti. Mislim da u tome leži tajna našeg rasta.

Turnir je započeo vrlo dobro, remijem protiv Francuske. Onda je stigla famozna utakmica s Gruzijom gdje je Hrvatska imala 50 udaraca više, a izvukla je tek remi. To ju je dovelo u situaciju da u zadnjoj utakmici, protiv domaćina Latvije, mora pobijediti. Koliki je pritisak to predstavljalo?

Već sam milijun puta hvalio atmosferu u ekipi, ali moram još jednom. Bili smo ponosni i uvjereni da smo bolji. Nismo ih nimalo podcjenjivali, ali krenuli smo agresivno u utakmicu. Gubili smo, patili, ali smo znali da smo bolji.

Na kraju nas je nagradilo u odnosu na neke prijašnje utakmice gdje smo bili dobri, ali nismo uspjeli pobijediti. Važnu ulogu je tu odigrao i kapetan Franco Jelovčić koji je znao da bi mu to mogla biti zadnja utakmica za Hrvatsku. "Ako ne možemo pobijediti Latviju, što onda želimo?", rekao nam je uoči utakmice.

O izborniku Marinku Mavroviću se malo piše i zna. Kakav je dojam na Vas ostavio kao trener?

To je tip trenera koji, ako vidi da ćeš ga pratiti, će ti dati apsolutno sve. Njegova prednost kao trenera je što je svjestan svih svojih i naših vrlina i mana. Normalan je čovjek i miran, ne voli konflikte.

Doveo je Kujtu (Kujtim Morina, op.a.) kao pomoćnog trenera. On nam je jako pomogao s motivacijom i njih dvojica su jako dobar par. Bili smo disciplinirani i fokusirani na ono što želimo postići. Gledamo uvijek što možemo još bolje, ali ovom uspjehu ne tražimo manu.

Ovih dana ste svi u fokusu javnosti na nacionalnoj razini. Kakav je to osjećaj? Smeta li vam možda što ste dobili pažnje tek kad je stigao uspjeh, dok na prijašnjim turnirima nije bilo ni približno tolikog interesa?

Nije to tajna. Kad smo kretali na Europsko prvenstvo, članak o nama si mogao naći eventualno pored osmrtnica. Sada svi zovu i hvale. Ne mogu reći da nam ovo nije nešto novo. Mi smo ipak navikli na neku rutinu i normalan sportski život, ovo nekad može predstavljati i teret.

S druge strane, svjesni smo da nam je ovo ogromna šansa da promoviramo futsal i predstavimo ga publici na najbolji način. Uspjehom smo stekli neki kredit, sad nam je cilj da što više mladih privučemo da se bave sportom. 

Mi nismo kao Modrić, Bogdanović ili Šarić, neka takva nacionalna zvijezda. Nas lako nađeš gdje god hoćeš, nije teško doći do nas ni popričati s nama. Dostupni smo, to je važno za naš sport.

Dobra vijest za sve koji su se možda zagrijali za futsal je što već za vikend slijedi nastavak jako uzbudljivog domaćeg prvenstva. Kako ga vidite ove godine?

Liga je jako kompetitivna. Imamo deset klubova, ali želja nas svih igrača je da se nekako poveća obujam utakmica. Sad smo došli do nivoa organizacije i financija gdje to svaki klub sigurno može podnijeti. 

Još su dva trofeja u igri, prvenstvo i kup. Mislim da imaš barem četiri kluba koji pretendiraju na to da uzmu obje titule. Borba je već godinama tijesna, a mi se međusobno toliko dobro poznajemo da tu nema nekih tajni. Naravno, nadam se da će Futsal Dinamo uzeti oba trofeja.

Kako ste zadovoljni svojom formom? U onim naslovima s Dinamom bili ste možda i ključni igrač, ali prošle sezone malo ste pali.

To ste jako blago rekli. Bio sam kao brisač. I ono što bi prošlo pored gola, ja bih skrenuo unutra. Prošla sezona je bila jako teška za mene jer je počela Svjetskim prvenstvom. Zbog toga sam propustio pripreme. Kad sam se vratio, odmah je uslijedio žrvanj. Najprije superkup, a onda Liga prvaka.

Moram tu jednu veliku zahvalnost dati čovjeku koji me trpi već godinama. To je Mario Modrušan, trener golmana i u Dinamu i u reprezentaciji. Dva života bi mi bila malo da mu se odužim i mislim da moram nositi njegovu sliku u novčaniku.

Radimo zajedno već godinama i jako mi je drago što sad neću ništa izgubiti povratkom u klub jer ćemo tamo nastaviti zajedno graditi. On uvijek u mene vjeruje i diže me. Naravno, tu je i klub koji je stalno uz mene i uz koji nastavljam rasti.