U 53. godini u Italiji je nakon duge i teške bolesti preminuo Siniša Mihajlović, jedan od najboljih srpskih nogometaša svih vremena, ali i čovjek čija je životna i sportska biografija izazivala brojne kontroverze. Rasizam, pljuvanje protivničkih igrača, crveni kartoni, prijateljevanje s ratnim zločincem Arkanom te brojne šovinističke izjave tijekom rata u Hrvatskoj, u sjenu su bacili Mihajlovićevo nogometno nasljeđe koje nikako ne smije biti osporavano.

Vieira priznao da nikad takvo zlostavljanje nije doživio, Jeremiesa je pljunuo u usta, a navijači Lazija zbog Mihajlovića posvetili transparent četničkom zločincu

Na utakmici protiv Arsenala u Ligi prvaka Mihajlović je rasistički izvrijeđao Patricka Vieiru, koji je kasnije rekao da je to bilo najgore zlostavljanje koje je ikad doživio i da je trajalo cijelu utakmicu. 

Na SP-u u Francuskoj 1998. u grupnoj fazi su se susreli SRJ i Njemačka, utakmica je završila 2:2, a dvoboj je obilježio skandalozni potez Siniše Mihajlovića koji je njemačkog reprezentativca Jensa Jeremiesa pljunuo točno u usta. Mihajlović se nakon toga nije ni pokušao ispričati.

''Jeremiesa sam pljunuo jer liči na nacista, samo mu fali SS šljem. Ja sam kao mali gledao te naše partizanske filmove i bilo je jače od mene'', rekao je. 

Što se tiče njegovog odnosa s Arkanom, Mihajlović nikad nije krio da su prijatelji. Navijači Lazija su zbog Mihajlovića čak podignuli transparent ''Pozdrav tigru Arkanu'', kad je zločinac ubijen, a srpski nogometaš je ovako nedavno govorio o njihovom odnosu:

"Posvetio sam mu čitulju. Bio mi je prijatelj, bio je vođa navijača Crvene zvezde. Uvijek se ponašao dobro prema nama, igračima iz kluba i reprezentacije. On je čak uhvatio mog ujaka Ivu i spasio ga. Htjeli su ga ubiti, ali Arkan nije dao. Nazvao me na telefon odmah. O Arkanu sam pričao puno puta.

O tome da sam ga poznavao prije rata, o tome da sam osudio njegove zločine, ali i o tome što je on predstavljao za Srbe u tom trenutku. Moraju proći barem dva desetljeća kako bismo mogli objektivno procijeniti što se dogodilo. Bilo je to razarajuće za sve. Ovo što ja kažem, isto mogu reći Hrvat ili Bosanac. Proživjeli smo ludilo povijesti.''

Nije volio igrati nogomet, obožavao je šutirati

Mihajlović je u svoje vrijeme bio jedan od najboljih braniča svijeta, čiji su forte bili slobodni udarci, koji su postali njegov zaštitni znak. “Igrao sam nogomet samo zbog slobodnih udaraca. Nisam previše volio nogomet, ali slobodni udarci su bili sjajni. Za mene je slobodni udarac nogomet. Da toga nije bilo, možda nikad ne bih igrao'', rekao je jednom.

No, Mihajlović nije bio samo spektakularan šuter. Njegovo razumijevanje igre i polivalentnost bili su avangarda početkom devedesetih i upravo zbog činjenice da je bio nevjerojatno inteligentan i zahvalan igrač, napravio je fenomenalnu karijeru.

Postao je hit igrač u čudu iz Novog Sada, a umjesto u Dinamu, završio je u Zvezdi

Mihajlović je rođen u Hrvatskoj, u Borovu od oca Srbina i majke Hrvatice, gdje je kao klinac 1986. započeo prve nogometne korake. Kao jedan od najtalentiranijih igrača svije generacije trebao je potpisati za Dinamo, ali do toga nikad nije došlo.

Mihajlović  je, naime, 1987. godine, kao daroviti klinac iz Borova, bio gost na turniru u Njemačkoj i igrao za Dinamove juniore. Tamo je proglašen za najboljega igrača turnira, bio je i najbolji strijelac i očekivalo se da s Dinamom potpiše profesionalni ugovor. Sve je, kaže Mihajlović, ovisilo o tadašnjem Dinamovu treneru Miroslavu Blaževiću, a on ga je razočarao ponudivši mu samo stipendijski ugovor. 

Mihajlović je kasnije napisao u svojoj biografiji: ''To mi se nije svidjelo, naročito još Blaževićevo objašnjenje da je konkurencija u Dinamu veoma jaka, odnosno da su male šanse da zaigram pokraj Harisa Škore, pojačanja pristiglog s velikom pompom. Ispred mene su po Ćiri bili još i klupski miljenici Mlinarić i Deverić..''

Mihajlović se zbog toga odlučio na povratak u Borovo što je, kaže, naljutilo ljude u Dinamu. I tada su mu, kako on tvrdi, smjestili: ''Izbornik juniorske reprezentacije Jugoslavije Mirko Jozić, čovjek blizak Zagrepčanima, otvoreno mi je rekao da neću biti pozvan u reprezentaciju za SP u Čileu ako odbijem potpisati za Dinamo.

Nisam prihvatio takvu ucjenu, iako sam bio svjestan da ću mnogo izgubiti. Čileanski naraštaj, u kojem sam dotad bio standardan, osvojio je naslov prvaka svijeta, a ja sam izbrisan s popisa jer nisam popustio pred ultimatumom Mirka Jozića.''

Ljupko Petrović ga je doveo u Vojvodinu, a 1989. klub iz Novog Sada radi čudo i na krilima veterana Miloša Šestića i nevjerojatnog Mihajlovića osvaja naslov prvaka Jugoslavije. Bila je to senzacija svih senzacija, a Petrović je dobio poziv Zvezde. Naravno, sa sobom je poveo i Mihajlovića.

Bila je to savršena odluka, a Mihajlović je bio jedan od ključnih kotačića u pohodu na naslov prvaka Europe 1991. Njegov pogodak Bayernu u polufinalu uzvratne utakmice u Beogradu s više od 30 metara jedan je od najdragocjenijih emotivnih memorabilija svih navijača Zvezde.

Kontroverzno finale Kupa s Hajdukom 1991. i sukob s Igorom Štimcem

Baš kao što u Hrvatskoj svi pamte zadnje finale Kupa maršala Tita 1991. između Zvezde i Hajduka. Mihajlović i Štimac su cijelu utakmicu provocirali jedan drugoga, sve do trenutka kad Mihajlović krvnički s dvije noge ulijeće u Grgicu Kovača. Sudac je isključio i Mihajlovića i Štimca, a Ante Miše, čovjek koji je u Vukovaru odrastao sa Sinišom, uhvatio ga je za kosu i odveo sa strane da ne bi došlo do još većeg sukoba.

Toga dana je za Hrvate Mihajlović postao persona non grata, a on se kasnije opravdavao da je udario Kovača iz bijesa jer mu je Štimac rekao da će mu Hrvati u Borovu pobiti obitelj. 

U Romi kopnio, Eriksson mu spasio karijeru

Tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni Mihajlović je otišao u Romu kod svog sunarodnjaka Vujadina Boškova, a kasnije će reći da su mu dvije godine u Vučici bile dvije najgore u karijeri. U Rim je stigao s reputacijom ofenzivnog krilnog igrača i veznjaka, a najprije Boškov, pa onda njegov nasljednik Mazzone zabetonirali su ga na poziciji lijevog beka.

Mihajlović je na Olimpicu kopnio, sve je više gubio volju za nogometom, no sreća ga je pomazila kad mu se u ljeto 1994. javio Sven Goran Eriksson, tadašnji trener Sampdorije. Šveđanin je u Srbinu vidio idealnog modernog libera, a Mihajlović je novu ulogu prihvatio s oduševljenjem.

Dobio je sve obrambene ovlasti, kao i odgovornost da šalje nevjerojatno dobre duge paseve i maltretira suparničke vratare spektakularnim udarcima iz daljine. Mihajlović se preporodio, a kad je Eriksson prešao u Lazio, nije bilo nikakve sumnje da će sa sobom odvesti i najdražeg mu igrača. Za razliku od prve dvije mučne godine u Vječnom gradu, šest koje je proveo u Laziju bile su najbolje u karijeri srpskog igrača. 

Utakmica protiv Sampdorije za legendu Serie A

Odmah, čim je stigao, osvojio je prvi trofej. Bio je to Superkup u dvoboju protiv prvaka Juventusa. Mihajlović je u nebesko-plavom dresu briljirao, a trenutak kad se upisao u legendu Serie A dogodio se u prosincu 1998., kad je Lazio igrao protiv Mihajlovićevog bivšeg kluba Sampdorije.

Lazio je slavio 5:2, a Mihajlović je u samo 29 minuta uspio napraviti nešto zbog čega mu se i danas klanjaju svi navijači rimskog kluba. Zabio je hat-trick izravno iz slobodnih udaraca. Mihajlović je zabio 38 golova u Serie A, od toga čak njih 28 iz slobodnjaka.

Toliko je ispraksirao svoju ''kiflu'', da su protivničke obrane strepile kad bi on uzeo loptu neovisno na kojem dijelu se terena nalazi i koliko je udaljen od protivničkih vrata. Čak je često znao pucati izravno iz kornera. Lazio je te sezone osvojio naslov prvaka, a Mihajlović je bio jedan od najvažnijih igrača rimske momčadi.

Upravo zbog sposobnosti da iz nemogućih pozicija zakuha nešto pred golom protivnika. Mihajlović je imao božanstvenu lijevu nogu, no do reputacije jednog od najboljih izvođača slobodnjaka nije stigao samo zahvaljujući talentu. 

''Kad sam bio mali, nisam volio igrati nogomet, samo sam šutirao loptu. Uživao sam u tome. Svaki dan bih putovao dva kilometra pješice kako bih stigao na igralište s velikim golom, ali bez mreže. Šutnuo bih, morao trčati natrag da uzmem loptu i krenuo ispočetka. Nakon toga sam vježbao na garažnim vratima toliko da bi ih sasvim udubio. Četiri do pet sati neprestano bih šutirao, bez prestanka'', pričao je talijanskim medijima.

Slomio srca hrvatskih navijača 1999.

Nažalost, koliko je to dobro radio, na svojoj koži je osjetila i reprezentacija Hrvatske. Hrvatska i SRJ su se susrele u kvalifikacijama za Euro 2000. U prvoj utakmici u Beogradu nije bilo golova, a uzvrat u Zagrebu bio je zadnja utakmica ciklusa. Da je Hrvatska pobijedila, ekipa Ćire Blaževića bi otišla u Belgiju i Nizozemsku.

U bilo kojem drugom scenariju, dalje bi otišla SRJ. Hrvatska je rano povela golom Bokšića, a onda, u samo šest minuta Siniša Mihajlović je ubio nadu Hrvatima.

SRJ je dobila dva prekida, gotovo identična, s gotovo iste pozicije, a nakon teledirigiranih projektila Siniše Mihajlovića golove su sretno i spretno zabijali Predrag Mijatović i Dejan Stanković. Hrvatska je do kraja samo uspjela izjednačiti, ali više od toga nije mogla.

Posljednje dvije igračke sezone Mihajlović je proveo u Interu, učeći zanat od bivšeg mu suigrača Roberta Mancinija i pripremajući se za trenerski posao. Najprije je bio asistent Manciniju u Interu, da bi zatim vodio Bolognu, Cataniju, Torino, Fiorentinu, Sampdoriju, Milan, Sporting i na kraju, opet Bolognu kad je već bio ozbiljno nagrizen opakom bolesti.

Okušao se Mihajlović i kao izbornik, vodio je Srbiju u kvalifikacijama za SP u Brazilu 2014., a sudbina je htjela da ga ždrijeb spoji s Hrvatskom, na čijoj je klupi bio njegov ''prijatelj'' iz igračkih dana Igor Štimac. Danima su hrvatski i srpski mediji očekivali neku galamu i sukobe na presicama, međutim, oba izbornika su odradila svoj posao prilično korektno smirujući strasti naelektrizirane javnosti.

Ipak se uspio pomiriti sa Štimcem

Nekoliko godina ranije Mihajlović je priznao da je na onoj utakmici u Beogradu nekorektno postupio, ali je dodao da je bio isprovociran i da je Štimcu sve oprostio.

''Spreman sam pomiriti se sa Štimcem uz nekoliko flaša dalmatinskog vina'', rekao je Mihajlović za HRT te usput pozdravio svoje prijatelje Alena Bokšića, Roberta Prosinečkog i Davora Šukera. ''Dugo se nismo čuli, želim im sve najbolje u životu'', poručio je Mihajlović i priznao da je na velikim natjecanjima navijao za Hrvatsku.

''Ne prihvaćam Mihajlovićevu ponudu. Nemam potrebu s njim sjesti za stol i piti vino'', odgovorio je Štimac Mihajloviću gostujući u emisiji Nedjeljom u 2. Ipak, do pomirenja je došlo. Susreli su se u Varšavi 2012, na jednom trenerskom seminaru.

Kako je pomoćnik Štimcu bio Alen Bokšić, nekadašnji suigrač Mihajloviću iz Lazija, upravo je on nagovorio legendarnog stopera Hrvatske da prihvati ruku pomirenja. Trojac je popio kavu na terasi hotela Hilton, a o čemu su razgovarali, nije poznato. Ono što se zna jest da više nikad nisu pale teške riječi ni s jedne strane i da je sve što se dogodilo ostalo zakopano u prošlosti.