MAKSIMIRSKA legenda Željko Matuš (90), vratar Dinama i Crvene zvezde Mirko Stojanović (87) i veliki golgeter OFK Beograda i Marseillea Josip Skoblar (85) najstariji su hrvatski nogometaši koji danas mogu posvjedočiti o iskustvima sa Svjetskog prvenstva. Sva trojica izborila su mjesto u jugoslavenskoj reprezentaciji koja je 1962. u Čileu osvojila četvrto mjesto.

Selektorska komisija u sastavu Ljubomir Lovrić, Prvoslav Mihajlović i Hugo Ruševljanin povela je na Svjetsko prvenstvo prije 64 godine još četvoricu hrvatskih nogometaša: Vlatka Markovića, Petra Radakovića, Andriju Ankovića i Dražana Jerkovića, koji je s četiri postignuta pogotka podijelio titulu najboljeg strijelca turnira.

"Mnogi igrači djeluju umorno i bezvoljno"

"I gledam i ne gledam ovo prvenstvo. Zamara me dinamika i broj utakmica. Nemam ništa protiv da i neke male nogometne nacije dobiju priliku, ali mora postojati granica. Pa nisu ovo radničke sportske igre. Dobro je, međutim, što su puni stadioni.

Čini mi se i da je kvaliteta igre zasad ispod razine koju očekujem od Svjetskog prvenstva. Mnogi igrači djeluju umorno, iscrpljeno, prezasićeno, čak i pomalo bezvoljno. Moja generacija teško je mogla skupiti više od 50 utakmica u sezoni, a danas ni 70 nastupa više nije nikakvo čudo", započeo je umirovljeni trener i nogometaš Josip Skoblar razgovor za Index.

Što najbolje pamtite sa Svjetskog prvenstva u Čileu?

I danas mislim da smo bili bolji od Čehoslovačke u polufinalu. Stalno smo bili pred suparnikovim golom, ali nikako da uđe. Imali su na vratima Viliama Schrojfa, čudo od golmana. Kasnije je uvršten u najboljih 11 cijelog prvenstva. Na kraju smo izgubili 1:3.

Vi ste odigrali svih šest utakmica za Jugoslaviju na turniru?

Ne, protiv Kolumbije nisam bio u sastavu. Trebao sam igrati, ali ozlijedio sam se na zagrijavanju. Ugazio sam u neku rupu na terenu i uganuo gležanj. Srećom, bio sam spreman za sljedeću četvrtfinalnu utakmicu protiv Zapadne Njemačke. Čovjek se brzo oporavi kad ima želju, kad je spreman i mlad.

Kako ste putovali do Čilea?

Avionom iz Beograda, pa preko Pariza i New Yorka do Santiaga. I na kraju let do Arice, grada na samom sjeveru Čilea u kojem smo igrali utakmice u skupini.

Jesu li hoteli i kampovi reprezentacija i tada bili vrhunski?

Da, imali smo odlične uvjete za tadašnje standarde. Uz naš hotel bilo je i igralište na kojem smo mogli trenirati. Ma sve je bilo super, cijeli turnir bio je zaista dobro organiziran, nismo imali nikakvih zamjerki. Čile mi je ostao u lijepom sjećanju.

Kakvi su bili stadioni u Čileu?

Vrhunski, posebice Estadio Nacional u glavnom gradu Santiagu.

Bolji nego u Jugoslaviji?

Pa dobro, ni jugoslavenski stadioni tada nisu bili loši, ali Estadio Nacional je bio nešto posebno.

S kim ste bili cimer u reprezentaciji?

Ni s kim, uvijek sam imao sobu samo za sebe.

Kako to?

To je bila moja odluka. Neću nikome smetati i neću da itko meni smeta.

Jesu li i drugi reprezentativci u Čileu imali jednokrevetne sobe?

Ne, nitko drugi nije to tražio osim mene.

Kako ste iz Čilea komunicirali s obitelji kod kuće?

Slabo i nikako. Bilo je teško probiti se telefonom, trebalo se naručiti i onda dugo čekati red.

Je li bilo izravnog televizijskog prijenosa utakmica?

U Čileu je bilo prijenosa, ali u Jugoslaviji nije. Mislim da tada još nije bilo tehničkih mogućnosti.

S kim ste se najviše družili?

Pa najviše sa svojim suigračima iz OFK Beograda, ali i sa svima drugima. Bili smo dobra klapa i super smo se družili.

A tko je bio glavni autoritet u toj reprezentaciji?

Dragoslav Šekularac, pa onda i drugi stariji prvotimci, Draža Jerković i Vlatko Marković. Ja sam bio najmlađi među 22 reprezentativca, pa se nisam previše isticao. Šekularac je najviše stvarao pozitivnu atmosferu u momčadi. On je stalno imao nešto zabavno za reći.

Nije bilo nekih nacionalnih ili klupskih trzavica?

Ma kakvi, ništa od toga.

Kako je svlačionica podnijela poraz od Čehoslovačke u polufinalu?

Bili smo zaista razočarani, teško nam je to bilo prihvatiti.

Je li bilo međusobnih optužbi?

Pa ne baš, svi smo smatrali da zaslužujemo finale, a na kraju smo morali prihvatili ishod kao sportsku tragediju. Dobro, ne baš tragediju, ali sportsku nesreću. Nismo ni u koga upirali prstom.

Što je bio glavni hendikep?

Možda je problem bio u tome što smo igrali bez klasičnog desnog krila. Na toj poziciji igrao je Vasilije Šijaković iz OFK Beograda, iako je zapravo bio stoper. A tada su gotovo svi prvoligaški klubovi imali odlična krila, kao što su Zvezdan Čebinac iz Partizana ili Spasoje Samardžić iz OFK Beograda. To nam je bio veliki hendikep.

Koji vas je igrač posebno oduševio u Čileu?

Garrincha je bio prva violina turnira. Maestralno je odigrao cijelo prvenstvo. Uostalom, kao i cijela brazilska momčad. Sjećam se da su briljirali i Didi i Vava. Stvarno su bili superiorna momčad.

A Pelé?

Pelé se ozlijedio već u drugoj utakmici i više nije igrao do kraja turnira. Zbog toga sam imao priliku gledati finale Brazila i Čehoslovačke u centralnoj loži u Peléovu društvu.

Kakva je osoba bio Pelé?

Nevjerojatno pristupačna i draga osoba. Susretali smo se više puta kroz moju karijeru i dosta dobro upoznali.

Koja je temeljna razlika u nogometu koji se igrao 1962. i ovog iz 2026.?

Možda se danas ne igra toliko direktno. Ja to zovem trla baba lan. Prije 60 godina cilj je bio što prije doći do gola. Kao igrač nisam imao strpljenja za neizravni nogomet. Htio sam zabiti gol što je prije moguće. Imam dojam da danas tako igra jedino PSG.

Doduše, tada je bilo više prostora za igru. Nisu se svi povlačili kao danas. Sad se igra na nemoguće suženom prostoru i moraš biti individualno izuzetan. Isto tako, današnji igrači u fizičkom su smislu divovi u odnosu na moju generaciju.

Kako ste dočekani po povratku kući iz Čilea?

Organizirali su nam svečani prijem u Beogradu. I dobili smo novčane nagrade. Ne sjećam se točno o kojem se iznosu radilo, ali mislim da nije bilo nešto posebno. Novac mi nije bio presudan kad je riječ o Svjetskom prvenstvu.

Je li vas primio Tito?

Nije, mislim da njega nogomet nije baš previše zanimao. Dvaput sam osvojio jugoslavenski kup koji je nosio njegovo ime, pratio sam i druga finala kupa u to doba i nikad Tito nije osobno dodijelio pehar pobjedniku.

Jeste li početkom 60-ih godina mogli živjeti od nogometa?

Moram se pohvaliti da sam imao odlična primanja, zato sam i ostao u OFK Beogradu. Imali smo odličnu momčad i odlične rezultate. Teško da sam u drugim, da tako kažem većim klubovima mogao dobiti bolji tretman, a već sam postao i reprezentativac.

Jesu li vas zvali klubovi tadašnje Velike četvorke, Dinamo, Hajduk, Partizan i Crvena zvezda?

Pa bilo je tih ponuda koliko hoćeš, ali to me uopće nije zanimalo. Meni je jedino bilo važno da što prije pođem u inozemstvo. Prvo u Hannover, a onda u Marseille.

Kada ste prestali igrati za reprezentaciju?

Zabio sam pobjedonosni gol protiv Zapadne Njemačke u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1968. Bilo je to u svibnju 1967. Za Njemačku su tada igrali Gerd Müller, Beckenbauer i Sepp Maier. I onda je došla direktiva da se u reprezentaciju više ne poziva nas koji smo otišli igrati u inozemstvo. Ni danas mi nije jasno zašto su tako odlučili.

Teško je to shvatiti iz današnje perspektive.

Eh, danas nogometaši uživaju puno toga što mi nismo imali. Mnogo toga ide im niz dlaku, da se tako izrazim. Ali neka, bolje da je tako.