ŠPANJOLSKA je ispala sa Svjetskog prvenstva nakon što je u osmini finala remizirala s Marokom u utakmici bez golova, a onda bila lošija u izvođenju penala. To je treći veliki turnir zaredom na kojem je Furija ispala nakon jedanaesteraca, nakon što su u Rusiji ispali od domaćina, a na Euru od Talijana.

U Kataru su pokazali dva posve suprotna lica; jedno u prvom kolu protiv Kostarike kad su razbili suparnika i utrpali mu sedam komada, a drugo u ostatku turnira. Luis Enrique odlučio je Španjolsku vratiti u zlatno doba tiki-take. Pritom je zanemario kadar koji ima na raspolaganju i donio sasvim krivu procjenu te zasluženo ide kući.

Zlatna era španjolskog nogometa pogrešno se pamti u povijesti

Španjolska tiki-taka osvojila je sve što se osvojiti može. U zlatnoj eri, onoj u kojoj je stil i filozofiju igre povukla iz Guardioline Barcelone, Španjolska je postala prva reprezentacija u povijesti koja je osvojila dvije europske i jednu svjetsku titulu.

Iako povijest ima tendenciju svrstati svaku od te tri Španjolske pod zajednički nazivnik, ona je nakon Eura 2008. napravila velik zaokret. Na tom Euru španjolska igra imala je određene elemente po kojima će ostati upamćena, ali to nije bila klasična Španjolska od "milijun dodavanja u širinu", kako je opisuju oni koji ne vole gledati takav nogomet.

U skupini je utrpala četiri gola Rusiji, a onda po dva Švedskoj i Grčkoj. Italiju je prošla na penale, nesretnim Rusima opet je dala tri gola, a Nijemcima u finalu jedan. Ukupno je zabila dvanaest golova.

Dvije godine kasnije osvojila je Svjetsko prvenstvo uz osam golova, i to na turniru koji ima jednu utakmicu više. Konačno, na Euru 2012. postigla je osam golova sve do finala i "odčepljivanja" Italije koja je primila četiri komada.

Velik zaokret u stilu igre

Naime, Vincente Del Bosque, koji je reprezentaciju preuzeo nakon Eura 2008., napravio je velik zaokret u filozofiji igre. Na Mundijalu u Africi Španjolska je igrala tako da je suparniku dozvoljavala nula šansi po utakmici, a sama je stvorila jednu. Na nesreću ostatka svijeta, David Villa na tom turniru nije mogao promašiti i utrpao je pet golova, odnosno 63% svih pogodaka ekipe.

Na Euru 2012. slavni trener otišao je korak dalje i umjesto polomljenog Ville u vrh napada stavio dodatnog veznjaka - Cesca Fabregasa. Tada se rodila zloglasna 4-6-0 formacija, kojoj je cilj u igri bio posjed koji je sam sebi svrha.

Zagušena igra Španjolske s puno igrača na malom prostoru i bez mogućnosti za progres napada

Ta Španjolska imala je preko 65% posjeda u prosjeku, ali nije ga koristila za progres napada i traženje rupa u suparničkoj zadnjoj trećini, već kao ultimativnu obrambenu taktiku koju su strani mediji ironično nazvali "napadačkim bunkerom".

Johannes Cruijff davno je rekao da ti suparnik ne može dati gol ako nema loptu, a Del Bosque je tu tezu odveo u krajnost kao nijedan trener dotad. Pritom je Španjolskoj donio sve moguće trofeje i postao božanstvo, a većem dijelu ostatka planeta zgadio i Španjolsku i nogomet.

Enrique je u ključnom trenutku odlučio slijediti Del Bosquea

Naredne turnire obilježila je smjena generacija, u kojima je Furija tražila nove xavije, inieste, torrese, alonse i fabregase. Enrique je već na Euru prošle godine pokazao da ima opasan arsenal i ostao na korak do finala kad su ga na penale izbacili kasniji prvaci Talijani.

Kad je Španjolska razorila Kostariku u prvom kolu grupne faze, sve je slutilo na to da ćemo u ostatku turnira gledati ofenzivno nabrijanu momčad koja će plijeniti poglede neutralaca i opravdati svoj status kao jednog od favorita turnira.

Ipak, već nakon prve utakmice Enrique se odlučio vratiti u 2010. godinu. Španjolska više nije držala loptu da s njom traži rješenje, već da spriječi protivnika u istom naumu. Enriqueova greška leži u tome što jednostavno nema igrače koje je Del Bosque imao prije 12 godina.

Sasvim kriva procjena

Za početak, Enrique nema golgetera kakvog je imao Del Bosque. Štoviše, neki stručnjaci misle da se Enrique odlučio za promjenu stila baš zato što mu je jedini igrač kojeg se može nazvati "golgeterom" Alvaro Morata na prvenstvo stigao ozlijeđen.

Španjolska je u zlatno doba imala pet ili šest veznjaka koji su bili na vrhuncu moći i najbolji na svijetu. Danas situacija nije ni približno takva. Pod opis čovjeka koji radi razliku na elitnoj razini prolazi Pedri, blizu toga je Olmo, Torres i Gavi to tek trebaju postati, a Busquets je stariji deset godina.

Osim što nema pravog napadača, Enrique nema ni tip igrača poput Inieste, nekoga tko će oplemeniti španjolski posjed u zadnjoj trećini terena i stvoriti višak za svoju ekipu zahvaljujući individualnoj kvaliteti. 

Usporedba Inieste i Pedrija, čovjeka koji ga po svemu treba naslijediti, jasno pokazuje razliku u njihovim izvedbama. Iniestine brojke u driblingu i duelima pokazuju koliko se bolje snalazi u malom prostoru. Španjolska bez problema donese loptu do zadnjih dvadeset metara šezdeset puta u utakmici, ali ondje nema igrače koji mogu kapitalizirati dominaciju u posjedu.

Budućnost je svijetla

Enrique je posegnuo za strategijom koja nije bila optimalna s obzirom na kadar koji je imao, ali je istovremeno dao veliko iskustvo igračima koji su budućnost španjolskog, a vjerojatno i svjetskog nogometa. Na kraju krajeva, opet su ispali na penale, što znači da su vrlo lako mogli otići među osam najboljih.

Španjolska ima objektivne probleme, ali i jako svijetlu budućnost. Od igrača koji su nastupili protiv Maroka, dobar dio igrat će još barem dva ciklusa Svjetskog prvenstva i ozbiljnu ulogu u velikim klubovima.

Gavi ima 18,  Pedri i Balde 19, Nico i Fati 20, Torres 22, a Olmo 24 godine. Osim toga, imaju prepoznatljivu kulturu igre, a povijest pokazuje da se takve reprezentacije brže oporavljaju i lakše trpe odlazak ključnih igrača.