GOTOVO svaki tjedan ove sezone u hrvatskim se medijima mogu pročitati tekstovi vezani uz Luku Modrića i njegov status u Real Madridu. Od njegovog početnog navodnog nezadovoljstva, preko neodređenih izjava predsjednika i trenera do neizvjesne situacije zbog koje ga se povezivalo i s mogućim prelaskom u Inter Miami, kako bi postao suigrač Lionela Messija.

Problem je utoliko zanimljiviji ako se zna da je Modrić (prema portalu capology) treći najplaćeniji vezni igrač Europe, poslije Tonija Kroosa i Kevina de Bruynea. Takvi igrači, nakon što potpišu ugovor, imaju garantiran status u momčadi, pogotovo ako prethodno nisu ništa napravili čime bi to mjesto izgubili.

A Modrić je ove sezone u Real Madridu, klubu poznatom po lakoći rješavanja odnosa s legendama, pao u drugi plan. Pa opet, prije samo nekoliko mjeseci dobio je novi ugovor koji nije potpisao po diskontnoj cijeni u odnosu na svoja prošla primanja. Pravo je pitanje, kako za njega tako i za Kroosa - zašto je Real Madrid to napravio?

Koliko su plaćeni Modrić i Kroos?

Ako je vjerovati podacima dostupnima na internetu, riječ je doista o dva od tri najplaćenija vezna igrača Europe te o dvojici koja spadaju u povlaštenu skupinu od 19 nogometaša u Europi, s plaćom većom od 20 milijuna eura bruto. Jednako su tako, uz Davida Alabu, dva od tri najplaćenija igrača madridskog Reala.

Kada se pogleda o kojim je nogometašima riječ u kontekstu europskog nogometa, to su redom oni od kojih se, potpuno očekivano, očekuje da nose igru svoje momčadi. Stara poznata deviza je "koliko para, toliko muzike", ali ona se treba čitati s obje strane - ako si najplaćeniji igrač, pripada ti određeni status, ali i određene obaveze.

Ne treba čuditi da se među tih izabranih 19 igrača redom nalaze standardni prvotimci koji često igraju svih 90 ili barem približno toliko minuta po susretu. Stvar je jasna - osim ako utakmica nije riješena - treneri ne vade igrače koji su nositelji igre. Već smo prethodno spomenuli kako su Modrić i Kroos određeni izuzeci (iako Modrić više od Kroosa), a osim njih postoji samo još jedna iznimka.

Osim Manuela Neuera i Kevina de Bruynea, koji izostaju zbog ozljeda, jedini među tih 19 koji nije zacrtani prvotimac je Thomas Muller, Bayernova ikona te igrač koji najbliže odgovara opisu Mr. Bayern. No njegova je situacija ponešto drugačija, s obzirom na to da je potpisao ugovor prije četiri sezone, a da mu istječe na kraju aktualne te je gotovo sigurno kako pod istim uvjetima neće potpisati novi, s obzirom na to da su ispred njega u rosteru Sane, Musiala, Coman, pa i Gnabry. Postoji dobra šansa da će Muller produžiti s Bayernom, ali je izvjesno da će to biti uz smanjenje plaće.

Kako je došlo do takve situacije u Real Madridu?

Najkraće rečeno; situacija je nastala kao posljedica akvizicije Judea Bellinghama. Njegovim dolaskom te uz nemogućnost dovođenja pravog centarfora nakon odlaska Karima Benzeme, Real Madrid promijenio je svoju bazičnu formaciju iz 4-3-3 u 4-1-2-1-2, pretvorivši Judea Bellinghama u centralnu figuru svoje momčadi. Mladi je Englez takav zahtjev već otplatio te dodao malo kamata, ali on nije prošao bez kolateralnih žrtvi.

Na prvu djeluje čudno, pogotovo u kontekstu gubitka Karima Benzeme, da bi madridski Real dovodio igrača u srce vezne linije gdje su i prethodno bili jaki s imenima poput Kroosa, Modrića, Camavinge, Tchouamenija ili Valverdea, ali njihova je procjena naposljetku bila ispravna - Bellingham je igrač kojeg se ne smije propustiti. U sljedećem desetljeću vrlo će vjerojatno nekoliko puta biti jedan od najozbiljnijih kandidata za Zlatnu loptu.

Međutim, njegovim je dolaskom uloga druga dva vezna igrača, s obzirom na to da je Tchouameni siguran na mjestu zadnjeg veznog, ponešto promijenjena. Postala je manje centralna, a više usmjerena prema boku, što na desnoj strani - gdje je dosad igrao Modrić - puno više odgovara stilu igre i kretanju kakve ima Fede Valverde.

Osim toga, već nekoliko sezona u nizu, iako i dalje ima elitnu preciznost dodavanja, Modrićev radni obujam, pogotovo onaj obrambeni, značajno kopni. Tu je također Fede Valverde u određenoj prednosti, koja nije začuđujuća ako se uzme u obzir to da je Luka Modrić prije mjesec dana navršio 38 godina.

Zašto je Real Madrid tako postupio?

Ovo je zapravo ključno pitanje: ako je Kraljevskom klubu bilo jasno da dolazi Jude Bellingham te da će mjesta u veznom redu biti manje, zašto su onda za isti novac na još jednu sezonu potpisali i Modrića i Kroosa?

Jedna od interpretacija ide u smjeru njihovog dobrog odnosa prema legendama kluba, ali upravo bi taj odnos indicirao potpuno drugačiji zaključak. Gledajući Real Madrid u posljednjih 30-ak godina, vidi se da nije produživao ugovore s legendama kluba.

Trend puštanja legendi nekoliko sezona prije kraja njihovih karijera krenuo je sredinom 90-ih godina, kada su iz kluba put Meksika otišle dvije najveće legende, Butragueno i Michel. Iz kluba su par sezona prije kraja karijere otišli i Hierro i Roberto Carlos, a najbolji su primjeri zapravo Raul i Iker Casillas.

Prvi je morao otići u Schalke nakon što su dovedeni Kaka i Cristiano Ronaldo, dok je španjolska jedinica morala brzo put Porta, čim je malo pala u formi. Jednako tako, Real Madrid nije imao veliki problem poslati i Ronalda put Juventusa kada su procijenili da su njegova plaća i status veći od onoga što bi uskoro mogao davati na terenu.

Kada se Ancelottija pita o statusu Luke Modrića, njegov odgovor prilično je zanimljiv: "On ne želi otići i mi smo jako sretni zbog toga. Da, nesretan je minutažom i to je očito, ali svaki dan pričam s njim i on je još uvijek ekstra motiviran, zato što nitko u svlačionici nema njegov status. On je vođa. Modrić je od neprocjenjive vrijednosti za Real. Obožavam ga, svi volimo Luku."

Ovo objašnjenje je logično, ali ne daje odgovor na prethodne trendove, jer isto se tako nekoć obožavalo Butraguena ili Raula. Pa su svejedno morali otići, kada su bili dovedeni igrači koji su trebali popuniti njihove kopačke.

Zašto je Real onda produžio s Kroosom i Modrićem?

Kako često u ovakvim situacijama biva, nije riječ o jednom nego o spletu razloga, a samo se spekulirati može koji je bio presudan.

Vjerojatno je ključna stvar činjenica da u madridskom Realu nisu bili sigurni hoće li uspjeti dovesti Bellinghama, igrača za kojeg su vodili bitku s Liverpoolom do posljednjeg trenutka. Njegovim dolaskom, stvari su se promijenile - kako kadrovski, tako i taktički - ali to nije bilo sigurno. Dotad su već i Modrić i Kroos potpisali nove ugovore.

Druga bitna stvar je ona koju je spomenuo i Ancelotti. Iako je Modrić izrazio nezadovoljstvo činjenicom koliko je malo prvotimac, to sigurno nije toliko problematično i po svlačionicu pogubno kao što bi bio slučaj kod Ronalda ili Raula. Uostalom, na posljednjoj se utakmici protiv Osasune i vidjelo koliko madridska publika i dalje cijeni Modrića.

Treće, treba spomenuti kako već nekoliko sezona klub dozira Modrićevu minutažu, a sada je samo situacija postala ekstremna. Na taj bi način Real Madrid ponovo na proljeće, kada će se igrati odlučujuće utakmice Lige prvaka, mogao imati odmornog Luku Modrića. Ta činjenica nije vrijedna takve plaće, ali nije nebitna.

Kada se sve zbroji i oduzme, postaje jasno zašto je Modrić izuzetak. Neki elementi sami ne bi bili presudni, ali u zbiru rezultiraju time da je hrvatski maestro s čak 38 godina i dalje dio madridskog Reala. Možda više nije potpuno isplativ, ali je i dalje koristan.