FOSILNI kralješci, za koje se desetljećima vjerovalo da pripadaju vunastom mamutu, otkrili su iznenađujuću tajnu - potječu od potpuno drugačije i neočekivane životinje.

Kosti je još 1951. godine pronašao arheolog Otto Geist tijekom ekspedicije u unutrašnjosti Aljaske, a zbog njihove veličine i lokacije, pretpostavka da se radi o mamutu činila se logičnom.

Nakon što su više od 70 godina čuvane u Muzeju Sjevera Sveučilišta Aljaske, nedavna analiza otkrila je nevjerojatan preokret, piše ScienceAlert.

Šokantni rezultati

Zahvaljujući muzejskom programu, znanstvenici su napokon proveli radiougljično datiranje fosila, a rezultati su otvorili više pitanja nego što su dali odgovora.

Ispostavilo se da su kosti stare tek oko 2.000 do 3.000 godina, što ih čini premladima da bi pripadale vunastom mamutu. Naime, mamuti su na tom području izumrli prije otprilike 13.000 godina, s iznimkom nekoliko izoliranih populacija koje su preživjele do prije četiri tisućljeća.

"Fosili mamuta koji datiraju iz kasnog holocena iz unutrašnjosti Aljaske bili bi zapanjujuće otkriće: najmlađi fosil mamuta ikada zabilježen," napisao je tim znanstvenika predvođen biogeokemičarom Matthewom Woollerom sa Sveučilišta Aljaske Fairbanks.

"Ako su točni, ovi bi rezultati bili nekoliko tisuća godina mlađi od najnovijih… dokaza o mamutima u istočnoj Beringiji."

Tragovi koji su vodili prema moru

Prije nego što su odlučili iznova ispisati povijest izumiranja mamuta, istraživači su provjerili je li vrsta uopće ispravno identificirana. "Radiougljični podaci i s njima povezani podaci o stabilnim izotopima bili su prvi znakovi da nešto nije u redu," naveli su u radu.

Analiza je pokazala znatno više razine izotopa dušika-15 i ugljika-13 nego što bi se očekivalo kod kopnenog biljojeda poput mamuta. Iako se ti izotopi mogu naći kod kopnenih životinja, mnogo su češći u oceanu i nakupljaju se u tijelima morskih stvorenja.

"Ovo je bio naš prvi pokazatelj da su uzorci vjerojatno iz morskog okoliša," objasnili su Wooller i njegov tim. Budući da se unutrašnjost Aljaske ne može pohvaliti morskom hranom, takav kemijski potpis kod mamuta s tog područja nikada prije nije zabilježen.

DNK analiza otkrila kitove

Kako bi konačno riješili zagonetku, znanstvenici su se okrenuli analizi drevne DNK. Iako su uzorci bili previše oštećeni za analizu nuklearne DNK, uspjeli su izvući mitohondrijsku DNK. Usporedba je donijela konačan odgovor - kosti nisu pripadale mamutu, već sjevernopacifičkom glatkom kitu i običnom malom kitu.

"Iako su misteriozni radiougljični datumi ova dva uzorka riješeni otkrićem da su pretpostavljeni fosili mamuta zapravo bili kitovi, jednako zbunjujuća misterija tada je došla u fokus," istaknuli su istraživači. Glavno pitanje sada je glasilo: "Kako su ostaci dvaju kitova starijih od 1000 godina pronađeni u unutrašnjosti Aljaske, više od 400 kilometara od najbliže obale?"

Tri moguća objašnjenja

Tim je ponudio nekoliko mogućih objašnjenja. Prva je teorija o "prodoru kitova u unutrašnjost" kroz drevne rijeke, što se čini malo vjerojatnim s obzirom na veličinu kitova i nedostatak hrane. Druga mogućnost je da su kosti transportirali drevni ljudi s obale, što je praksa zabilježena u drugim regijama, ali ne i u unutrašnjosti Aljaske.

Na kraju, ne može se isključiti ni mogućnost znanstvene pogreške. Arheolog Otto Geist prikupljao je uzorke diljem Aljaske, pa je moguće da je došlo do zamjene ili pogrešnog arhiviranja u muzeju tijekom 1950-ih.

"U konačnici, ovo se možda nikada neće u potpunosti riješiti," zaključuju Wooller i njegov tim. "Međutim… ovaj je napor uspješno isključio ove primjerke kao kandidate za posljednje mamute." Istraživanje je objavljeno u časopisu Journal of Quaternary Science.