Foto: Guliver image/Getty images

ODGOVOR NA PRIKAZ SUPROTSTAVLJENIH ČINJENICA

NA ČLANAK "Tko je pomogao otvoriti vrata pakla i pritom još i zaradio?" odazvalo se zanimljivo društvo iz Slovenije. Dr. Zdenko Čepič, dr. Jože Pirjevec, dr. Božo Repe, Anton Rupnik, Edo Fičor i Draga Potočnjak. Tri povjesničara, bivši novinar, prevoditelj i dramska glumica. Ne znam čime ih je tako pogodio članak o slovensko-srpskom paktu i trgovini oružjem u kojem ih ne spominjem – uz iznimku nedužnog citata dr. Bože Repea?

Njihov odgovor ničime ne demantira glavne zaključke mojeg članka, nijednim dokumentom ili argumentom, nego se ponajprije radi o napadu “ad hominem”, jer sam očito dirnuo u nešto što je u Sloveniji nedodirljivo.

Istaknuo bih da su svi zaključci u članku nastali na temelju dokumenata, citata iz već objavljenih povjesničarskih, publicističkih i novinarskih radova i na temelju intervjua sa sudionicima tadašnjih događaja. Uza svaku tvrdnju naveden je i izvor.

Predbacuju mi da je članak površan, iako su površni upravo oni sami jer mi u odgovoru višekratno pripisuju nešto što nisam napisao. U pogledu pijeteta prema žrtvama jugoslavenskih ratova, pogotovo prema osamnaestogodišnjim regrutima koji su pali pod slovenskim mecima, i osobito prema prvoj žrtvi sukoba u Sloveniji pilotu Antonu Mrlaku, mogu reći samo da je prvi stupanj pijeteta istina. Pijetet i sućut nemoguće je graditi na laži i nacionalističkim mitovima. Slijediti istinu ujedno je i jedni motiv mojeg novinarskog rada.

Autori kažu da gradim tekst na dvama “tajnim sporazumima”, ali to ne stoji. Nigdje nisam napisao da je sastanak između delegacije Slovenije i Srbije, dana 24. siječnja 1991., s kojega je objavljeno zajedničko priopćenje za javnost, bio tajan. O tome da se radilo o tajnom dogovaranju pisao je dr. Slaven Letica u odgovoru Boži Repeu u Mladini. Ja sam ga korektno citirao, a autori su njegove riječi nekorektno pripisali meni.

Isto tako, ispustili su iz vida najvažniji dokument koji zaokružuje članak i na kojem se temelji drugi dio članka. To je zapisnik 3. sjednice Savjeta za obranu dana 9. lipnja 1992., koji razjašnjava bit slovenske afere o trgovini oružjem. Odluku da se oružje prodaje prihvatio je, naime, čitav državni vrh Slovenije na čelu s predsjednikom Milanom Kučanom, a iz Ministarstva obrane Janeza Janše nestala je ogromna količina gotovine.

Autori niječu da su se Kučan i Milošević susreli 14. kolovoza 1991. To nisam napisao, stoga ne razumijem zašto to demantiraju?

Isto tako pišu da između sastanaka dana 24. siječnja i 14. kolovoza 1991. nema logične veze. Ali veza među njima je očigledna. Na prvom sastanku Slovenija je dozvolila da Srbi mogu živjeti u jednoj državi što može značiti samo “Veliku Srbiju”. A na drugom sastanku, koji se prema riječima Dobrice Ćosića odvijao uz znanje Kučana i Janeza Drnovšeka, Ćosić, France Bučar i Dimitrij Rupel potpisali su “platformu” u kojoj, među ostalim, jasno piše sljedeće:

Slovenija “poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslavenske situacije i kompatibilnosti slovenačkih i srpskih interesa”, “Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija” i “Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji”. Nabrojene tri točke odnose se na uspostavu nove države pod srpskom dominacijom, dakle Velike Srbije.

Zajedničko priopćenje za javnost sa sastanka 24. siječnja 1991. doista je nedvojbeno. Istina je i da su interpretacije različite. Gotovo posvuda izvan Slovenije taj sastanak je shvaćen tako da je Srbija Sloveniji dozvolila odcjepljenje u zamjenu za pristanak na Veliku Srbiju. Samo u Sloveniji se uvriježila drugačija interpretacija koja je u suprotnosti s povijesnim činjenicama i zaključcima međunarodnih skupina povjesničara. Izvještaj skupine povjesničara koju su vodile ugledne povjesničarke Sabrina P. Ramet i Latinka Perović dostupan je i na internetu. (pdf)

Autori mi predbacuju “patvorenje povijesnih činjenica i prilagođavanje tadašnjih okolnosti sadašnjim potrebama” iako sam slovenskoj javnosti samo posredovao prešućene činjenice koje su bile objavljene u inozemstvu.

Slažem se da se Slovenija u razdoblju od referenduma do objave ponašala dosljedno i prilično racionalno. Pri tome mogu spomenuti samo to da je jedini cilj koji je Slovenija slijedila bio u tome da se što prije odcijepi bez obzira na posljedice. Pretpostavljeni pokušaji pogađanja o rješenju jugoslavenske krize bili su samo predstava za javnost.

Autori mi besramno predbacuju da slijedim Leticu i revidiram zaključke iz trilogije kojoj sam suautor. Čak i kad bi to bila istina, imao bih svako pravo na revidiranje, bila bi mi to čak i dužnost. Posebno stoga jer su mi postali dostupni novi dokumenti koji dokazuju da je prodaju oružja odredio državni vrh na čelu s predsjednikom Milanom Kučanom. Napomenuo bih da je obrambeni ministar Janez Janša još u studenome 1991. izvijestio predsjedništvo o prodaji oružja Hrvatskoj.

Autori potom upotrebljavaju pojam “pomoć u oružju” iako je zapisnicima jasno dokazano da je Savjet za obranu bio suglasan s prodajom oružja odnosno trgovinom oružjem. Licemjerje pri upotrebi riječi “pomoć” umjesto profiterske “prodaje” očito je. Pa zar Crveni križ ugroženima “prodaje” svoje pakete ili im besplatno pomaže?

Na koncu još pogrešno citiraju zapis o 4. sjednici Savjeta za obranu dana 23. lipnja 1992. “U drugoj knjizi trilogije (str. 409) piše da je tek četrnaest dana kasnije, 23. lipnja, Savjet za obranu odbio ponovnu molbu BiH za pomoć u oružju”, napisali su. Ali na 409. str. (u hrvatskom izdanju to je str. 405) zapravo piše ovo: “Nakon kriminalističkih zaključaka navodno je Čengić predlagao da pribavljeno oružje plati Turska i to pšenicom. Na sjednici su to odbili. Poslije je Jože Pučnik rekao da ga je Muhamed Čengić zvao iz Ankare i još jednom zamolio za pomoć, ali nisu je pružili.”
Zapisnik 4. sjednice Savjeta za obranu, dana 23. lipnja 1992., koji mi u času pisanja trilogije još nije bio dostupan, jasno pokazuje o čemu se zapravo radilo.

“U raspravi je utvrđeno da Republika Slovenija nema svih zahtijevanih vrsta topničkog streljiva, kao i da zbog te pomoći ne može i ne smije bitno oštetiti obrambenu sposobnost Republike Slovenije. Jednoglasno je zaključeno da nadležni organi Republike Slovenije organima BiH mogu ustupiti one vrste i količine streljiva i opreme koje imaju i koje im ne mogu nedostajati” (vidi dokument broj 1).
Zapisnik je sastavio vojni savjetnik predsjednika Republike generalmajor Milovan Zorc, inače mentor diplomskog rada ministra Janeza Janše na Sveučilištu u Ljubljani. Kao prilog, zapisnik sjednice sadrži i zabilješku s osobnog susreta Milana Kučana s izaslanikom Hasanom Čengićem koji se odvijao u Ljubljani samo dva sata prije 4. sjednice Savjeta za obranu.

Čengić je u vezi s nabavom određene količine topničkog streljiva koja im je bila nužno potrebna za pokušaj deblokade Sarajeva “već bio na razgovoru s ministrom obrane Janezom Janšom i pomoćnikom ministra Andrejem Lovšinom. Mole da im Slovenija ustupi sljedeće streljivo: tisuću mina za minobacače kalibra 120 mm, tisuću naboja za top-haubicu kalibra 122 mm D-30 J, tisuću naboja kalibra 85 mm za tenkovski top T-34, 500 granata za top-haubicu kalibra 152 mm M-84 Nora i tisuću raketa za višecijevni bacač raketa kalibra 128 mm M-63 Plamen,” piše u zabilješci s povjerljivog razgovora između Milana Kučana i Hasana Čengića (vidi dokument broj 2).

Kako je ta narudžba za streljivo, koja je u trenutku embarga UN-a na izvoz oružja na jugoslavenska bojišta osobno predana tadašnjem predsjedniku Slovenije Milanu Kučanu, bila ispunjena, još danas nije poznato. Ali jasno je da se oružje i streljivo iz Slovenije gotovo uvijek prodavalo, a ne besplatno davalo.

Autori mi još predbacuju “nelogičnost jer kakav bi to bio ‘tajni dogovor’ sa Srbijom ako je Slovenija nakon toga prodavala oružje Hrvatima i Bosancima?”

Odgovor mogu naći u članku gdje sam jasno napisao da je “slovensko političko vodstvo najprije sporazumom sa Srbima izdalo Hrvate. Ubrzo zatim tajnom je prodajom oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izigralo Srbe. Danas, dvadeset godina kasnije, građani Slovenije imaju osjećaj da je ista politička elita prevarila i njih jer žive u državi punoj laži i prijevara i bez radnih mjesta, budućnosti i perspektive.”

I još za kraj. Čudi me da se prevoditelj Edo Fičor odlučio za javni nastup protiv jednoga od suautora trilogije U ime države čije je djelo preveo. Prijevod je bio odličan, kao i naša suradnja, zato me njegov potez tim više iznenađuje.

Nikako mi nije jasno što je vodilo dramsku glumicu Dragu Potočnjak da se uključi u obračun s jednim od suautora. Mogu zamisliti tko ju nagovorio na to. Ujedno joj mogu i dati mig da se odgovor na pitanje o tragičnoj smrti njezina šogora, pilota Antona Mrlaka, koji traži u svojoj knjizi Skrito povelje, skriva u odluci slovenskog državnog vodstva da se protiv jedinica JNA upotrijebe sva sredstva, dakle i oružje. Tko je tada jedini imao pravo donijeti takvu odluku, kakva je bila linija rukovođenja i zapovijedanja te zapovjedna odgovornost i tko je bio vrhovni zapovjednik zna se već dugo. Sudbonosna odluka bila je donesena na 44. sjednici predsjedništva Republike Slovenije dana 27. lipnja 1991.

Blaž Zgaga

PRILOZI:
Dokument broj 1: Zapisnik 4. sjednice Savjeta za obranu Republike Slovenije, dana 23. lipnja 1992., započeta u 16.30 u prostorima predsjednika Vlade Republike Slovenije.