Foto: Hina / Screenshot

GORAN ALEKSIĆ, jedan od dužnika i aktivni sudionik u izradi kolektivne tužbe u "slučaju Franak", danas je Ustavnom sudu uputio podnesak u kojem daje svoje viđenje kronologije zbivanja kojasu dovela do dužničke krize korisnika kredita u švicarskim francima.

Njegov tekst donosimo u nastavku:

"Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine 102/15, u nastavku: Zakoni o konverziji) djelomično će se otkloniti sve dosadašnje nezakonitosti u poslovanju hrvatskih banaka u području plasiranja kredita a valutnom klauzulom CHF. Zbog toga je iznimno važno da ti zakoni zažive u praksi. U nastavku ću objasniti zašto smatram da ne treba ocjenjivati ustavnost Zakona o konverziji odnosno zašto su oni u stvari zaštita ustavnih vrednota Republike Hrvatske.

Hrvatski građani koji su kreditirani tijekom 2000.-ih u „hrvatskim“ bankama oštećeni su uslijed nezakonita poslovanja banaka za milijarde kuna, a posredno je time oštećena i država zbog smanjenih mogućnosti potrošnje velikoga dijela hrvatskih građana. Sve to dogodilo se uslijed pasivnosti i nesposobnosti vlasti da nezakonitosti u poslovanju hrvatskih banaka spriječi i inspekcijskim nadzorom otkloni, uslijed podržavanja takvoga poslovanja banaka od strane HNB-a i guvernera HNB-a te uslijed prividno povoljnih ponuda banaka iz kojih nije bila vidljiva opasnost i pogubnost nečije odluke da se upusti u pravni posao koji sadrži plaćanje cijene usluge unaprijed i otplatu duga i cijene duga „za cijeli život“.

Uvođenje valutne klauzule usred ratnih zbivanja 1993.

1993. godine usred ratnih zbivanja, bez sudjelovanja zainteresirane javnosti odnosno poreznih obveznika Republike Hrvatske i bez stručnih rasprava o nacrtu zakona – dakle, „vrlo demokratski i domoljubno“ – vlast donosi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (ZOO) i uvodi u pravni promet valutnu klauzulu kao način zaštite uloženoga kapitala. Valutna klauzula vrijedi u Republici Hrvatskoj od 1994. (izmjene ZOO-a, Narodne novine 3/94). U bivšoj „tamnici naroda“ valutna klauzula nije zakonski bila dopuštena te zakonski nije bilo moguće kreditiranje fizičkih osoba nominirano u stranoj valuti.

Demokratska i neovisna Hrvatska pod vodstvom domoljuba, nacionalista i ostalih ljubitelja hrvatskoga naroda i drugih hrvatskih građana, a nadasve uz podršku ekonomskih stručnjaka domoljuba koji su većinom proistekli iz bankarskoga miljea, 1993. u Saboru izmjenama ZOO-a uvodi u pravne poslove mogućnost nominiranja novčanih obveza u stranoj valuti. Pretpostavljam da je povod za to bio nepoželjni naziv domaće valute – hrvatski dinar – jer unatoč atributu hrvatski, ipak je to bio relikt prošlosti, valjalo se općedruštveno okrenuti zapadnoj civilizaciji i njezinim tekovinama, njezinim prekrasnim valutama koje ne zvuče niti najmanje egzotično. Međutim, nakon uvođenja kune u platni promet, ništa se nije promijenilo, valutna klauzula kao pravna mogućnost je ostala u primjeni. Ironičan sam, naravno, ali samo zbog naglašavanja loših odluka vlasti iz 1993. godine.

Naglašavam da Ustavni sud već godinama razmatra nekoliko podnesenih zahtjeva za ocjenu ustavnosti valutne klauzule, ali do dana današnjeg nije o tome odlučio ništa.

Građevinski i kreditni BOOM!

Tijekom 2000.-ih godina događa se građevinski i kreditni boom, u kojem „građevinari“ u suradnji s hrvatskim bankama omogućuju hrvatskim građanima da na relativno jednostavan način dođu do kredita, ali uz ugovaranje promjenjivih kamatnih stopa na način koji nije bio zakonom utemeljen. Nažalost, niti vlast, niti HNB, niti pravna, niti ekonomska struka te pogotovu „obični“ građani nisu prepoznali tu nezakonitost, iz čega se može zaključiti da u Republici Hrvatskoj tijekom građevinsko-kreditnog booma vlada opća pravno-ekonomska nepismenost – u kojoj nema razlike između ekonomskih te pravnih stručnjaka i „običnih“ građana Republike Hrvatske.

Veliki broj stručnjaka i „elite“ zajedno s „običnim“ pukom uzima tijekom 2000.-ih kredite s nezakonito ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama. Govorim o tome kao o činjenici, jer je tu nezakonitu praksu utvrdio pravomoćnom presudom i Visoki trgovački sud i Vrhovni sud u jedinom dosad poznatom kolektivnom sudskom procesu u Republici Hrvatskoj. Velika potražnja za „jeftinim“ stambenim kreditima omogućila je nerealno određivanje previsokih cijena stanova, na kojima su „građevinari“ u vrijeme zlatnoga doba zaradili u nekoliko godina kapital za cijeli život.

Pojedini „građevinari“ naplaćivali su stanove unaprijed, dok je na mjestu buduće zgrade bila samo gola ledina, čime su beskamatno financirali svoje poduzetništvo. Građani su često bili ulagači u tuđe poduzetništvo, a da toga nisu bili uopće svjesni. Vlast je letjela na krilima gospodarskoga rasta, koji je bio jedna velika laž, jer se temeljio na nekretninama i kreditiranim preskupo plaćenim radovima na izgradnji auto-cesta koje u budućnosti neće donijeti zadovoljavajuće prihode državi, ali će odnijeti previše novca iz džepova građana, osiromašiti ih i time smanjiti potrošnju, a posljedica takvoga sljepila svih bitnih društvenih subjekata, prije svega verbalno nadobudnih i praktično nesposobnih političara, bit će pad BDP-a odnosno recesija. To će se sve, naravno, shvatiti tek puno godina kasnije, ulaskom u 2010.-e godine.

"Jeftini" CHF krediti

Od 2003. pa sve do kraja 2008., nude se po vrlo „povoljnim“ uvjetima krediti s valutnom klauzulom švicarski franak (CHF). Nude se stambeni, auto i hipotekarni krediti. U čemu je bila primamljivost ili blaže rečeno povoljnost tih kredita? Oni su imali relativno niske početne kamatne stope u odnosu na sve ostale kredite. I u skladu s tim „povoljnim“ ponudama veliki broj hrvatskih građana odlučio se na podizanje takvih kredita s valutnom klauzulom CHF za rješenje stambenog pitanja, za kupovinu automobila ili za bilo koju drugu potrebu koja se odmah ne može ostvariti drugačije, nego podizanjem kredita i otplatom u sljedećih 5 do 30 godina.

Mora se priznati, dio građana te kredite uzimao je iz špekulativnih razloga, ali to je bio manji dio građana koji je shvaćao kako funkcionira financijsko tržište, koji je znao da je CHF vrlo nestabilna valuta, a samo prividno izgleda stabilno, jer je notorna činjenica da se uistinu radi o jakoj valuti. Pa onda ta činjenica da se radi o jakoj valuti, prevodi se kao stabilna valuta, što se pokazalo potpuno netočnim.

Naime, CHF jest jaka valuta, ali je istodobno i vrlo nestabilna valuta, jer je prisutna na burzama kapitala na kojima bjelosvjetski špekulanti kupoprodajom svjetskih valuta ostvaruju svoje kockarske probitke i gubitke. Jer, burza nije ništa drugo nego kockarnica i kladionica, u kojoj dobro informirani inteligentni mešetari zarađuju preko noći basnoslovne iznose, a dužnici sitna zuba u raznim kreditima preko noći postaju zaduženi za 20,30, pa i 100% više nego što su bili tada kada su podigli svoje kredite. Da nije bilo „domoljuba“ i stručnjaka koji su predložili i ozakonili valutnu klauzulu u pravnom poslovanju Republike Hrvatske, i to bez ikakvih ograničenja, građani Republike Hrvatske ne bi postali dijelom kockarskih poslova na svjetskim burzama, a u tim poslovima su se našli potpuno nesvjesno i bez upozorenja da ugovaranjem valutne klauzule CHF u svojem kreditu postaju dio burzovnoga poslovanja, dio velike svjetske kockarnice… Eee, da su znali građani da je CHF kredit u praksi samo kladioničarska kvota, nikada takav kredit ne bi uzimali, osim onih – naravno – koji su znali zašto to rade.

"Upozorenja" guvernera – upozorenja Narodne banke Austrije

Tijekom plasiranja kredita s valutnom klauzulom CHF javljao se guverner HNB-a Rohatinski i stidljivo - nešto u Saboru, a nešto i u medijima - govorio kako je moguće da će valuta CHF narasti do 18% u sljedećem periodu od nekoliko godina. U tome mu je povlađivao i današnji guverner Vujčić, koji je tada bio viceguverner. Tih 18% nije bio nikakav poziv na odbijanje kredita s valutnom klauzulom CHF nego tek blago upozorenje, koje većina građana nije uopće niti registrirala, jer jednostavno dotad nitko nije imao iskustva s enormnim porastom kreditnih anuiteta, a iskustvo je najbolji učitelj (nije li povijest učiteljica života).

Međutim, upravo zato su guverner i svi drugi ekonomski stručnjaci bili dužni poduzeti konkretne mjere da se spriječi rizik u koji su se građani upustili ili imali namjeru upustiti, ali potpuno nesvjesno i nenamjerno. Niti guverner niti njegov zamjenik nisu pokrenuli nikakvu inicijativu kojom bi se zakonski spriječilo ugovaranje svih valutnih klauzula, osim eura, jer činjenica jest da je domaća valuta kuna poprilično čvrsto vezana uz euro i da HNB štiti vrijednost kune u odnosu na euro te se pokazalo kroz bližu povijest da uistinu nije bilo značajnih oscilacija u tečaju kune u odnosu na euro. Zanimljivo je i znakovito da HNB nije učinio ništa bitno da spriječi plasiranje kredita s drugim valutnim klauzulama, nego je to u skladu sa općim odredbama ZOO-a bilo potpuno prepušteno tada još uvijek vrlo divljem i neuređenom hrvatskom kreditnom tržištu.

S druge strane, Narodna banka Austrije – nacionalna banka zemlje u kojoj su vlasnici jedne hrvatske banke koja je prva ponudila CHF kredite u Hrvatskoj (zanimljivo, austrijska valuta uopće nije CHF) – naložila je austrijskim bankama da kod plasiranja kredita s valutnom klauzulom CHF obavezno moraju upozoriti buduće dužnike na dvadesetak rizika koji proizlaze iz takvih kredita te je za tu svrhu tiskan i letak koji se morao priložiti dokumentaciji kod ponude CHF kredita. Nešto kasnije takvi krediti su u Austriji zabranjeni za fizičke osobe koje ne zarađuju u CHF-u.

Zahvaljujući takvim mehanizmima većinu CHF kredita u Austriji čine poduzetnički krediti, a ne potrošački krediti kao u Republici Hrvatskoj. Narodna banka Austrije primjer je nacionalne banke koja brine o svojim građanima te o ekonomskoj, ali i pravnoj stabilnosti financijskog tržišta.
S druge strane, HNB je u potpunosti podržavao, a to čini i danas, samovoljno jednostrano odlučivanje banaka o promjenama ugovorenih kamatnih stopa - promjenama bez ikakvih kriterija i egzaktno utvrđenih podataka za promjenu kamata uz HNB-ovo odobravanje bankama da parametre mogu i smiju odrediti jednostrano i samovoljno. Nije briga, dakle, niti guvernera niti HNB svitu što je takav način manipuliranja kamatama u suprotnosti sa Zakonom o obveznim odnosima.

Kombinacija nezakonito ugovorenoga načina promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule CHF pokazat će se nakon nekoliko godina plasiranja takvih kredita pravom agonijom za dužnike. Pojedinci su tu agoniju već platili glavom, zdravljem i potresima u obiteljima.

Početak krize i udruživanje dužnika

Između 2003. i 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF-a, pa se on kretao u razinama ispod 5 kuna za 1 CHF. Bilo je to i razdoblje kada su se CHF krediti najviše i nudili, a nakon 2009. ti krediti su postali izrazita rijetkost. Tečaj CHF počeo je značajno rasti tijekom 2010. da bi kulminirao tijekom 2011., zatim je bio zamrznut odlukom SNB-a (Švicarska narodna banka) sve do siječnja 2015. kada je opet podivljao i otišao u nebo. Trenutno je tečaj „stabilan“ na nivou oko 0,9 do 0,92 eura za 1 CHF odnosno cca. 7 kn za 1 CHF. To je od 40 do 55% više u odnosu na početne tečajeve kada su ugovarani CHF krediti, a to znači 40 do 55% veći iznos anuiteta u odnosu na početni anuitet za većinu CHF dužnika – što je privremeno nešto niže zbog privremeno zakonski zamrznutoga tečaja redovnih anuiteta. Većina CHF dužnika uslijed enormno povećanog tečaja CHF-a nakon 7 do 10 godina otplate kredita ima preostale glavnice u kunskim iznosima veće od početnih glavnica, de facto su dužniji danas nego prije 10 godina kada su kredit dobili.

Nažalost, većina CHF dužnika uopće nije bila svjesna da će tečaj CHF-a podivljati, a kada se to dogodilo bilo je kasno za konverziju u euro ili eventualno kunski kredit, jer bi u slučaju konverzije morali pristati na zauvijek povećanu glavnicu kredita koja je u većini slučajeva bila veća od početnih kunskih glavnica, i to nakon višegodišnje redovne otplate kredita. Dogodilo se to da je kredit umjesto da bude smanjen, bio povećan nakon dugogodišnje otplate. Bilo je to vrlo šokantno i izgledi za budućnost bili su vrlo pesimistični.

I tako je 2011. grupica ogorčenih dužnika osnovala Udrugu Franak s idejom da se zajedničkom tužbom ublaže posljedice rasta tečaja CHF-a, jer, dužnici su u međusobnim razgovorima zaključili da takvi krediti nipošto ne mogu biti zakoniti, da su dapače to u stvari pravi lihvarski krediti. Međutim, trebalo je to i argumentirano u tužbi prikazati. Stoga su se vrijedni volonteri zajedno s nekoliko pravnih i ekonomskih stručnjaka prihvatili posla ne bi li, prije svega, pripremili kvalitetnu tužbu.

Nije mi namjera baviti se poviješću Udruge Franak, pa neću sada o tome, ali u nastavku ću napisati ukratko što je sve otkriveno i utvrđeno tijekom volontiranja vrijednih članova Udruge Franak.

Ništetnost valutne klauzule CHF

Nakon svakodnevnih analiza poslovanja banaka i analiza pozitivnih zakona u Republici Hrvatskoj, prije svega Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača, zaključeno je da ugovorena valutna klauzula CHF nije smjela biti ugovorena na način kako je ugovorena, pa je stoga ona nezakonita i ništetna.

Dužnici nisu bili upozoreni niti na jedan od rizika koji sa sobom nosi valutna klauzula CHF. Svakome dužniku prije ugovaranja banka je dala do znanja da tečaj CHF može varirati u odnosu na kunu. Dakle, banke su upozorile dužnike da tečaj može narasti, ali da može i pasti, a to je svaki dužnik znao i prije ugovaranja kredita – drugim riječima, banke su upozoravale na nešto što je općepoznato. Nije to bila nikakva posebno kvalitetna informacija, budući da je svatko znao da tečaj kune nije fiksiran niti za jednu valutu. Dapače, ja kao prosječan potrošač, a vjerujem da je tako razmišljala većina potrošača sličnih meni, bio sam uvjeren da se sve valute u odnosu na kunu ponašaju jednako. Mislio sam – jednom kada kuna počne padati, padat će u odnosu na sve valute, a ako počne rasti – rast će u odnosu na sve valute, pa nisam vidio nikakav specijalan razlog zašto ne bih uzeo kredit s valutnom klauzulom CHF.

Međutim, tijekom kasnijih analiza valute CHF i njezinog ponašanja na tržištu kapitala, spoznao sam sljedeće činjenice, koje mi prije ugovaranja kredita i prije nego što je CHF počeo divljati uopće nisu bile poznate:

a) CHF je valuta u koju bogataši sklanjaju kapital u vrijeme svjetskih kriza. Drugim riječima, prodaju dolare, eure, kune i ostale valute, a kupuju CHF – zbog čega uslijed velike kupovine CHF-a u kratkome roku jako raste tečaj CHF-a u odnosu na sve valute.

b) CHF je valuta koja je izrazito nestabilna, zbog činjenice pod a).

c) CHF je već i prije, 80-ih godina 20. stoljeća, imao nagli skok preko noći u odnosu na njemačku marku, i nije se više nikada vratio na niži tečaj.

d) CHF je u doba plasiranja CHF kredita bio relativno stabilan, i to je svakako bila varka koju prosječan potrošač nije mogao vidjeti zbog svojeg šturog poznavanja tržišnih zakonitosti.

e) CHF se ne ponaša jednako kao i euro u odnosu na kunu, jer HNB maksimalno moguće štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, dok ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu. Drugim riječima, jedina prihvatljiva valutna klauzula u Republici Hrvatskoj može biti euro.

f) Ako raste tečaj CHF-a u odnosu na euro, on raste i u odnosu na kunu.

g) Ako raste tečaj eura u odnosu na kunu, raste i tečaj CHF-a u odnosu na kunu. To znači da je ugovorena valutna klauzula CHF u stvari za dužnika dvostruki valutni rizik za razliku od valutne klauzule euro.

h) Banka mora imati pokriće za plasirane CHF kredite. To pokriće može biti:

- štednja u CHF-u u bilanci banke

- primljeni CHF krediti (od inozemnih banaka) u bilanci banke

- CHF zapisi u vanbilanci.

i) Banka koja nema ugovorene iznose CHF kredita pokrivene štednjom ili kreditima u bilanci, štiti se od valutnog rizika kroz vanbilancu ugovaranjem tzv. forward ugovora s valutnim swapom. O tome će biti riječi malo kasnije u podnesku, jer to je vrlo bitan faktor vezan za CHF kredite o kojemu potrošači nisu imali pojma.

Sve opisano predstavlja rizike o kojima prosječni potrošač prije ugovaranja uistinu nije ništa znao, i valja napomenuti – on samostalno nije ništa morao niti znati. Dužnost je vjerovnika da upozori dužnika na rizike koji su povezani s kreditom koji ugovara. Vjerovnici nisu upozorili dužnike niti na jedan od gore opisanih rizika.

Upravo to neupozoravanje na rizike bio je glavni argument u kolektivnome sudskom procesu za tvrdnju da je CHF valuta nezakonito ugovorena, zbog čega je takva ugovorna odredba ništetna.
Nažalost, po završetku sudskoga procesa, nakon što je najprije na prvome stupnju sudac Radovan Dobronić potvrdio da se radi uistinu o ništetnoj ugovornoj odredbi, Visoki trgovački sud (VTS) i Vrhovni sud (VRS) utvrdili su da ta ugovorna odredba ipak nije nevaljana, jer je jasna, uočljiva i razumljiva. Bila je to gruba pogreška sudaca VTS-a i VRS-a, koju ja tumačim kao posljedicu intelektualnog kukavičluka. Naime, ako je ugovorna odredba jasna, uočljiva i razumljiva onda se ne ispituje njezina poštenost te je takvim stavom VTS i VRS izbjegao mogućnost da se ispituje poštenost ugovorene valutne klauzule CHF.

Istina je da ugovorena valutna klauzula CHF jest jasna, ona znači da se kredit otplaćuje u CHF iznosima ali u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan uplate anuiteta.

Istina je da ugovorena valutna klauzula CHF jest uočljiva, jer je dobro vidljiva u ugovoru .
Međutim, nije istina da je ugovorena valutna klauzula CHF razumljiva. Jer, da bi bila razumljiva moralo je ili u ugovoru ili u prilogu ugovora ili u općim uvjetima banke biti opisano sve ono što sam napisao od a) do i) – dakle, morali su biti opisani rizici i mehanizmi tržišta koji djeluju na valutu CHF. Da je to objašnjeno dužnicima, siguran sam da bi jako mali broj ljudi ugovorio takav kredit.

Nažalost, suci VTS-a i VRS-a pali su na ispitu poštenog suđenja. Pali su na ispitu sagledavanja činjeničnog stanja. Pali su na praktičnome ispitu iz građanskoga prava. I na kraju, pali su u našim očima. Smatram da je presuda koju su donijeli sramotna i kukavička.
Međutim, unatoč svemu tome, svi mi tu presudu moramo poštivati, jer tako to funkcionira u pravnoj državi.

Ipak, dio presude bio je u korist dužnika.

Ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamate

Banke su u pravilu, u gotovo 100% slučajeva, u kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, ugovorile da se kamata mijenja odlukom banke odnosno u skladu s tržišnim uvjetima. Takva ugovorna odredba nezakonita je i ništetna, iz sljedećih razloga (propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima):

a) Ugovorna obveza mora biti ili određena ili odrediva.

b) Da bi ugovorna obveza odnosno promjenjiva kamata bila odrediva, moraju biti ugovoreni podaci na temelju kojih se kamata mijenja.

c) Jednostrana samovoljna odluka banke i nepoznati tržišni uvjeti ne čine podatke na temelju kojih bi itko mogao odrediti veličinu kamate.

d) Ako je ugovorna odredba neodrediva – ugovor je ništetan.

Ugovorna odredba o načinu promjene kamate, bitni je sastojak ugovora, jer određuje cijenu kredita, tako da ugovor bez te odredbe ne može ni na koji način opstati.

To je najjednostavnije moguće obrazloženje ništetnosti ugovorene odredbe o načinu promjene kamate. VTS je presudio da je ugovorena odredba o načinu promjene kamata nezakonita, nepoštena i zbog toga ništetna u svim kreditima ugovorenim u 7 od 8 tuženih banaka u razdoblju 2003. do 2008. godine. Obrazloženje VTS-a i VRS-a za proglašenje načina promjena kamate ništetnima napisano je na nekoliko stranica, ali se može svesti na moje tvrdnje od a) do d).

Na temelju pravomoćne presude dužnici mogu u privatnim sudskim procesima ostvariti povrat preplaćenih kamata zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. U tijeku je nekoliko tisuća sudskih procesa, ali još uvijek ne postoji sudska praksa. Još uvijek, godinu dana nakon potvrde pravomoćne presude u kolektivnome sudskom procesu, niti jedan dužnik pravomoćno nije dobio niti jednu kunu iz neosnovane stečevine banaka. Barem ja imam takva saznanja.
Banke su neosnovano naplatile dužnicima dosad cca. 3 milijarde kuna na temelju nezakonito povećanih kamata u CHF kreditima. A dužnici nisu dobili natrag niti jednu od tih kuna.
I to se onda zove pravna sigurnost.

Kako banke torbare novac preko granice

Ovdje je mjesto da ukratko objasnim kako funkcionira bankarski izum koji se zove forward ugovor s valutnim swapom koji se primjenjuje u svrhu hedginga valutnoga rizika. Semantički teške riječi, zar ne? Međutim, radi se o relativno jednostavnim matematičko financijskim operacijama koje preko noći nekome donose ogromnu dobit, a drugome ogroman gubitak, međutim kada su banke u pitanju gubitak svakako pada na leđa potrošača. O čemu se tu stvarno radi?

Banke kod plasiranja kredita s valutnom klauzulom prema propisima HNB-a moraju imati pokriće za plasirane kredite u odnosnoj valuti. Dat ću jedan hipotetski primjer, koji je u stvari samo parafraziranje stvarnosti, jer u realnosti točno tako nekako to i izgleda.

Ako je banka B plasirala milijardu CHF-a u kunskoj protuvrijednosti, onda ona mora imati tih milijardu CHF pokriveno ili štednjom u bilanci banke ili primljenim kreditima opet u bilanci banke. Međutim, banka B tijekom 2007. i 2008. plasira jednu milijardu CHF kredita, pa krajem 2008. ima svega cca. 300 milijuna CHF pokrića u štednji u bilanci banke. Zbog toga se mora hedžirati (zaštititi) od pada tečaja za ukupno 700 milijuna CHF. Budući da nema tih 700 milijuna CHF u bilanci, ali ima eure i kune, onda banka prebacuje knjigovodstveno protuvrijednost eura za 700 milijuna CHF-a u vanbilancu, pa sklapa s bankom maticom tzv. forward ugovor s valutnim swapom. Valja napomenuti da je za kredit upravo i uporabljen iznos štednje od 300 milijuna CHF te još 700 milijuna protuvrijednosti iz euro štednje. Forward ugovorom ugovara se sljedeće:

- ugovara se da će banka B razmijeniti spomenute eure za 700 milijuna CHF s bankom M u Austriji

- ugovara se da će potpuno istu količinu eura banka M vratiti banci B nakon pola godine, a banka B će vratiti banci M 700 milijuna CHF, bez obzira kakav bio tečaj eura u odnosu na CHF; sve se to, naravno, radi samo knjigovodstveno, a ugovor se ponavlja iz godine u godinu, svaki put za iznos nepokrivenog dijela kredita

- ugovara se i nekakva kamata za taj posao, koja je manje bitna u objašnjenju

- i tako, tijekom tih transakcijskih krugova, tečaj eura je pao 30% u odnosu na tečaj CHF-a, a to znači da banka B ne dobiva natrag ukupnu protuvrijednost za 700 milijuna CHF trenutne vrijednosti, nego dobiva vrijednost koju je ugovorila na početku, a za novu razmjenu protuvrijednosti 700 milijuna CHF banci M mora poslati razliku u trenutnom tečaju (30% vrijednosti) koju banka M knjiži kao dobit po derivatima

- događa se to da istodobno banka M stvara dobitak po derivatima, a s druge strane to je gubitak dužnika koji se očituje u 30% naraslim glavnicama koje moraju otplaćivati.

Sve gore opisano je vrlo pojednostavljeno, ali u praksi se to događa vrlo slično.
Forward ugovori s valutnim swapom rade se često i kratkoročno, a služe tome da banka u svakome trenutku imam maksimalno pokriće za kredite s valutnom klauzulom upravo u toj valuti, makar to pokriće bilo samo knjigovodstvena matematičko ekonomska aktivnost. Da tih aktivnosti nije bilo, zaradu na rastu tečaja CHF ne bi imale banke matice, nego bi zaradu na rastu tečaja na anuitetima CHF imale „domaće“ banke.

Ukratko, na takav način banke koje su ugovorile CHF kredite iznijele su svojim bankama maticama više milijardi kuna tijekom vremena kada je tečaj CHF-a naglo rastao. I zbog toga, u budućoj konverziji CHF kredita „domaće“ banke će uistinu imati gubitak. Međutim, banke matice - vlasnice „domaćih“ banaka (banke majke), imaju enormnu dobit na običnom knjigovodstvenom matematičkom triku, pa bi kao vlasnice trebale svakako uskočiti i pomoći svojoj djeci u nadolazećoj konverziji CHF kredita u euro kredite.

Samovoljno određivanje fiksne marže – nova samovolja banaka

Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) bankama je naloženo da do 1.1.2014. moraju u svim kreditima u kojima to nije ugovoreno definirati i uskladiti s dužnicima fiksni dio kamate, promjenjivi parametar i razdoblja promjena kamata. Banke su sve to jednostrano definirale, ali nisu potom sve to uskladile s dužnicima i konačno ugovorile, jer jasan je kao sunčani dan članak 1022. Zakona o obveznim odnosima kojim je definirano da se sve kreditne obveze moraju ugovoriti pisanim putem, i da ni na koji drugi način one ne mogu postati zakonitim obvezama. Umjesto da se ponašaju zakonito i da ugovore s dužnicima potrebne podatke, banke su to učinile samovoljno i to tako da su od zatečenih, prije toga nekoliko puta nezakonito mijenjanih (dokaz za tu tvrdnju je pravomoćna presuda u kolektivnome procesu), kamatnih stopa oduzele vrijednosti CHF Libora za CHF kredite odnosno Euribora za euro kredite, zbog čega su fiksni dijelovi kamata određeni većima od početnih kamata.

Da bi se točno odredile fiksne marže one se moraju odrediti na temelju tržišnih uvjeta u vrijeme ugovaranja kredita, jer jedino tako je moguće ništetnost ugovorne odredbe ukloniti, a ugovorna odredba o načinu promjene kamate presuđena je nezakonitom, nepoštenom i time ništetnom. Osim toga, nakon što se sve to odredi to se mora i ugovoriti, jer inače nije primjenjivo. Zakonom su predviđene i prekršajne kazne ako banke s dužnicima ne ugovore fiksne marže, pa je već na temelju optužnih prijedloga dužnika oštećenika već dosuđeno nekoliko desetaka nepravomoćnih prekršajnih kazni po 80.000,00 kn za banke i po 10.000,00 kn za predsjednike Uprava banaka jer nisu s dužnicima ugovorile fiksne marže. Presude su dosad donesene na prekršajnim sudovima u Našicama, Bjelovaru, Kutini, Zagrebu, Pazinu, Umagu, Rijeci i Korčuli.

Nažalost, ne postoji još niti jedna pravomoćna prekršajna kazna, kao što ne postoji niti pravomoćna presuda kojom se određuje isplata preplaćenih iznosa kamata sa zateznim kamatama.

Pravda je još uvijek u predvorju.

Zamrzavanje tečaja CHF na godinu dana

Početkom 2015. SNB (Švicarska narodna banka) je prestao štititi tečaj CHF-a u odnosu na euro u iznosu 1,2 CHF za 1 euro, pa je CHF skočio ponovo u nebo, u jednome trenutku iznosio je gotovo 8 kn za 1 CHF, a sada se kreće već neko vrijeme oko 7 kuna za 1 CHF.

Da bi zaštitila dužnike u kreditima s valutnom klauzulom CHF, vlast Republike Hrvatske zakonski je zamrznula tečaj na 6,39 kn za 1 CHF na godinu dana za otplatu redovnih CHF anuiteta, a u međuvremenu je pozvala banke da predlože konačno rješenje za CHF kredite odnosno da predlože na koji način da CHF postane u kreditima prošlost.

Banke nisu ponudile nikakvo rješenje.

Ali su zato širile spinove o potrebi da se zaštite teški socijalni slučajevi, a u prijevodu to znači – da se banke riješe nenaplativih tzv. loših kredita, a ostali dužnici sa nezakonito ugovorenim kreditima neka plaćaju i dalje enormno visoke anuitete.

Zakoni o konverziji

Budući da banke nisu ponudile nikakva rješenja za CHF krizu, vlast se odlučila na relativno radikalan potez. Pripremljeni su i doneseni predmetni zakoni kojima se omogućuje konverzija CHF kredita u euro kredite, i to po početnom tečaju eura u odnosu na CHF iz vremena kad je pojedini dužnik kredit dobio. Tu konverziju banke su dužne ponuditi dužnicima najkasnije do 14. studenoga 2015., a dužnici imaju 30 dana vremena od primitka ponude odlučiti o tome prihvaćaju li ponudu ili ostaju u CHF kreditu koji će od siječnja ponovo biti otplaćivan po realnom tečaju, jer će proći godinu dana otkad je tečaj privremeno zamrznut.

Nekoliko banaka i fizičkih osoba na Ustavnome sudu je podnijelo zahtjeve za ocjenu ustavnosti tih zakona.

Postavlja se pitanje što će biti s konverzijom? Hoće li Usud rušiti donesene zakone? Što će biti s kreditima koji se možda uspiju konvertirati prije potencijalnog rušenja zakona na Usudu?

Općenito prevladava mišljenje odvjetnika da na dužnike koji eventualno izvrše konverziju kredita odluka Usuda neće imati nikakav utjecaj.

Namjerno pišem Usud, a ne Ustavni sud.

Međutim, što će biti s ostalim dužnicima, ako Usud sruši zakone o konverziji?
Oni će i dalje ostati u svojim agonijama i u svojoj nemoći. Preostat će im da pokušaju u privatnim sudskim procesima istjerati pravdu. A u međuvremenu moraju plaćati svoje anuitete. Prava agonija tek slijedi, ako dođe do najgoreg scenarija, ako Usud sruši zakone. Nitko ne zna kako će se to reflektirati na ljude koji su već na rubu snaga.

U tome slučaju država može poduzeti niz adekvatnih i potpuno legalnih mjera.
Što može država - potencijalna budućnost u slučaju odluke Usuda pogubne za CHF dužnike

Država može, ako zakoni o konverziji budu zaustavljeni u primjeni:

1. Zakonski ograničiti kamatu na maksimalnih 1% u svim kreditima u kojima je početni tečaj ugovorene valute aprecirao više od 20% u odnosu na kunu.

2. Svim bankama koje imaju plasirane kredite s valutnom klauzulom čija je valuta aprecirala više od 20% uvesti porez od 2% na aktivu u tim kreditima te naplaćeni porez kroz porezne olakšice plasirati prema odnosnim dužnicima s takvim kreditima, u skladu s egzaktno određenim postotnim odnosima veličine pojedinih kredita, godina otplate, veličine kamata i razlike između početnih i realnih sadašnjih tečajeva pojedinih dužnika.

3. Može propisati način povrata preplaćenih kamata i zateznih kamata na te preplaćene iznose na temelju pravomoćne presude u kolektivnome sudskom procesu protiv 7 banaka, koju je presudio Visoki trgovački sud (VTS) te potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske (VRS), za sve dužnike u euro i kunskim kreditima u 7 osuđenih banaka te za sve CHF dužnike koji nisu ili neće izvršiti konverzije kredita po „zakonima o konverziji“.

4. Može i mora odrediti metodologiju za određivanje fiksnih dijelova kamate na temelju članka 11.a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, na način da se fiksni dio kamate retroaktivno od 1.1.2014. (dan stupanja na snagu odnosnih odredaba iz članka 11.a stavka 5. ZPK-a) određuje kao razlika između početne ugovorene kamate i početne vrijednosti promjenjivog parametra, i to kad je o promjenjivom parametru riječ – početne vrijednosti CHF Libora za CHF kredite, početne vrijednosti Euribora za euro kredite te prosječne početne vrijednosti oročene kamate za kunske kredite.

5. Može i mora putem DORH-a na temelju inspekcijskoga nadzora banaka pokrenuti prekršajne postupke protiv banaka koje nisu ugovorile s dužnicima fiksne dijelove kamata, promjenjive parametre i razdoblja promjena kamata na temelju članka 11.a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, za što su predviđene kazne na temelju članka 26. stavka 1. podstavka 28. i članka 26. stavka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Sve opisane mjere države potpuno su legalne i zakonite. Sve opisane mjere država može vrlo jednostavno provesti u djelo. Sve opisane mjere olakšale bi značajno položaj CHF dužnika. Sve opisane mjere ojačale bi pravnu državu i doprinijele pravnoj i ekonomskoj sigurnosti svih dužnika s nezakonito ugovorenim promjenjivim kamatama. Vrijeme će pokazati kuda idu CHF krediti.

Ustavni sud je u sljedećim tjednima odlučujući faktor u odlučivanju o Zakonima o konverziji CHF kredita.

Molim da Ustavni sud kod razmatranja zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o konverziji CHF kredita svakako uzme u obzir ovaj moj podnesak.

Molim da Ustavni sud odbaci sve zahtjeve za ocjenu ustavnosti Zakona o konverziji zbog razloga iz ovoga podneska te zbog činjenice da su ti zakoni doneseni jednoglasno u zakonodavnome tijelu Republike Hrvatske.

Poštovane sutkinje i poštovani suci Ustavnoga suda,
srdačno vas pozdravljam!

U Zaprešiću, 23. listopada 2015.

Goran Aleksić, dužnik u CHF kreditu i sudionik u izradi kolektivne tužbe u slučaju Franak"