Foto: Admir Buljubašić/Cropix

NIJE SE guverner Željko Rohatinski trebao osjetiti povrijeđenim što mu je premijer Zoran Milanović telefonskim putem otkazao daljnju suradnju. Još je i dobro prošao.

Mogao mu je, recimo, neki Vladin volonter to obznaniti preko Twittera. Ili mu je Zinka Bardić mogla poslati SMS. Ovako je ipak imao tu čast da ga premijer osobno nazove. Kad ga već nije pozvao na razgovor u Banske dvore, kako bi i priličilo premijeru koji se diči diplomatskim manirima.

Kako god bilo, ovo je dosad bio najodlučniji potez Milanovićeve vlade. I može se tumačiti na nekoliko načina.

Hrabrost ili ludost?

Može se reći da je hrabar ako će voditi prema zaokretu, pri kojem će monetarna politika pomagati gospodarskom razvoju Hrvatske, raditi na jačanju proizvodnje i izvoza, kao i na suzbijanju autodestruktivnog uvoza.

Može se tumačiti kao kukavički potez, ako se netko uhvati nedoličnog načina na koji je premijer, iz busije,"smijenio" popularnog guvernera.

Osveta prvom ešalonu

Netko ga može protumačiti i osvetničkim potezom, s obzirom da je guverneru otkazana suradnja nakon njegovih kritika na račun Vlade i prognoziranja skore propasti. Dosad su za to plaćale osobe "iz trećeg ešalona" (Ferdelji), sada je red došao na osobe iz "prvog".

Nadalje, smjena bi mogla ispasti oportunistička, ako Hrvatska narodna banka na čelu s novim guvernerom nastavi s istom monetarnom politikom kao i dosad. U tom slučaju, slobodno je mogao ostati Rohatinski, sa svojim ugledom u međunarodnim financijskim krugovima i u hrvatskoj javnosti.

I napokon, ako sve pođe po krivu, ova smjena bi se mogla proglasiti i najvećim promašajem Milanovićeve vlade.

Je li smak svijeta?

Rohatinski je bio simbol sigurnosti hrvatskih građana, jamac stabilnosti domaćeg financijskog sustava, gledalo ga se kao onog tko nas je spasio od potonuća. Barem zasad.

Njegova smjena mnoge će natjerati na zaključak kako je napokon došao smak svijeta. No je li doista tako?

Dobar golman

Unatoč statusu koji je Rohatinski stekao tijekom svoja dva mandata, neki istaknuti članovi Vlade govorili su uoči parlamentarnih izbora kako nisu sigurni hoće li i dalje računati na njega. Nazivali su ga "dobrim golmanom", onim koji čuva sustav u trenucima krize, ali da ne mogu računati na njega kao asistenta u pokretanju razvoja.

Imajući to u vidu, otkazivanje podrške nije toliko iznenađujući, ni nelogičan potez. Osim što je sama izvedba bila totalno diletantska. Toliko diletantska da će Rohatinski od sebe napraviti žrtvu, na isti način kako je izgradio kult ličnosti.

Proteklih godina kritika guvernerova rada bila je praktički proglašena verbalnim deliktom. Kad god je HDZ - ponekad čak i argumentirano - kritizirao guvernera, on se znao teško uvrijediti što je premijerku Jadranku Kosor prisililo da u nekoliko navrata sazove sastanke pomirenja.

Počeo se igrati politike

Ponesen ugledom u javnosti, Rohatinski se počeo igrati politike. Najavljivao je osnivanje svoje izborne liste, koketirao s ulaskom u političku stranku, slao signale da će biti glavni financijski stručnjak nove koalicije. U izjavama je često ulazio u tuđe dvorište, premda je svoje bunjište ljubomorno čuvao od upada političara.

A zapravo, zaslužio je dosta opravdanih kritika.

Recimo, godinama mu se zamjera politika čvrste kune koja je pogodovala uvoznicima, a ne izvozu što je gušilo proizvodnju. Optuživalo ga se da pogoduje bankama koje su cvjetale, dok ni u godinama sve gore krize nije u potpunosti opravdao očekivanja.

Propast švicaraca

Na jednoj strani, bio je čvrsta garancija kreditno zaduženih građana da neće preko noći pasti u dužničko ropstvo ako kuna značajno devalvira u odnosu na dominantni euro. Da bi se potom dogodili famozni "švicarci" i tisuće Hrvata doživjelo je upravo ono od čega se najviše strahovalo - kolaps.

S druge strane, zamjera mu se što nije na vrijeme otpustio devizne rezerve koje bi pomogle da se u posrnulo gospodarstvo plasira spasonosna financijska injekcija putem jeftinijeg kreditiranja. Učinio je to tek kad je za mnoge već bilo prekasno.

Todorićev guverner

Točnije, učinio je to kad su to od njega zatražili najveći tajkuni, poput Ivice Todorića, koji je Rohatinskog počeo smatrati svojim privatnim guvernerom. Što također nije neobično, uzme li se u obzir činjenica da mu je upravo Todorić dao novac za kupnju kuće u trenutku kad je postojala opasnost da Rohatinski ostane bez nje zbog zaduženosti suprugine firme.

Toliko je neovisnosti čuvara monetarnog sustava.

Da se ne govori o tome kako su Konzumovi bonovi praktički postala druga službena valuta koja je u kompenzacijama i plaćanjima zamijenila kune.

Naravno, u konkurenciji s destruktivnim HDZ-om, guverner Rohatinski opravdano je smatran jedinom uzdanicom Hrvatske. No, nakon smjene vlasti, a s nadom u neku bolju politiku, Rohatinski se odjednom učinio zamjenjivim.

Zaokret u propast?

Naravno, to je u prvom redu teško prihvatljivo njemu samom, naročito ako se ima u vidu da je preko medija otvoreno "žicao" treći mandat - o taštini da se i ne govori - a to će teško progutati veliki dio hrvatskih građana koji nemaju povjerenje u sposobnost politike da nas izvuče iz gliba.

I zato, ako odlazak Rohatinskog označava smisleni zaokret u gospodarskoj politici ove zemlje - a ne samo kapriciozno odbacivanje kritičara "iz prvog ešalona" - onda je valja pozdraviti. Ako je samo smjena radi smjene, a politika ostane ista, onda postoje razlozi za skepsu.

Ako, pak, odlazak Rohatinskog označi i službeni početak kraja - a to sugeriraju njegovi kritičari optužujući ga da bježi pred kreditnim slomom - onda će biti najmanje važno je li mu Milanović to priopćio telefonom ili u četiri oka.

Ostale komentare autora pročitajte ovdje