Foto: Index

Tuđe nećemo – svoje ne damo!
Tito

KRČMA. Balkanska krčma. Prokleta, tuđeg teritorija željna balkanska krčma. Mjesto gdje vlada laž, a u mraku rade noževi. Slovenska politika je pokazala kako upravo dolazi iz te krčme, pokazala kako jest u toj krčmi, i kako stremi i pripada toj balkanskoj krčmi.

Koliko god glumatali uglađene Europljane, visoki slovenski političari pripadaju krčmi balkanske politike, krčmi čiji je suvremeniji eksponent bio Slobodan Milošević, a iz knjiga znamo i one starije – od Nikole Pašića nadalje.

Ovo što su slovenski politički predstavnici napravili oko arbitražnog postupka o razgraničenju Hrvatske i Slovenije, plemenite ideje da se riješi problem dvije države, jednostavno se nikada u suvremenoj povijesti nije dogodilo. Nešto ovako se jednostavno ne pamti u literaturi. Nije navedeno niti u fusnoti. Države se tako ne ponašaju, institut arbitražnog suda se poštuje. Nije ni čudno da, dok nisu procurile i snimke razgovora, nitko nije htio ni vjerovati što se događa.

Ovo definitivno nisu bili privatni razgovori

Ono što su hrvatski mediji objavili iznimno kompromitira slovensku stranu – u pitanju su tehnički vrlo profesionalno snimljeni, vrlo jasni i vrlo kompromitirajući telefonski razgovori člana Arbitražnog suda Slovenca Jerneja Sekoleca sa članicom stručnog tima i opunomoćenom predstavnicom za praćenje arbitraže Simonom Drenik (zaposlena u slovenskom Ministarstva vanjskih poslova).

Razgovori dakle nisu bili o vremenu, niti o načelnim stvarima, već vrlo izravni – o tome što se događa pred sudom, kako dodatno utjecati na suce i još kako pripremiti dodatne dokumente (Sekolec je nove dokumente želio prikazati kao svoje spise, zabilješke, jer više nije bilo moguće dodavati nove dokaze u spis). Obzirom da Simona Drenik radi u odjelu za Odjelu za međunarodno pravo slovenskog Ministarstva vanjskih poslova, da je izričito bila zadužena za ovaj spor, da sama govori kako je njeno angažiranje dogovoreno s nadležnim slovenskim ministrom Karlom Erjavcem – ovo nije privatna igra dvoje ljudi, već dio slovenske državne politike. Bizantinske, podle balkanske politike spremne za sve da bi se dočepalo tuđeg teritorija.

Sporazum nije bio savršen – ali je bio dobra osnova

U Stockholmu, dana 4. studenoga 2009. u tri izvornika na engleskom jeziku, hrvatska premijerka Jadranka Kosor i slovenski premijer Borut Pahor potpisali su Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, kojim su Hrvatska i Slovenija trebale riješiti svoje granične probleme.

Nedavno preminuli akademik Vladimir Ibler pisao je o tome 2011. godine: "U slučaju kad njihov teritorijalni spor bude riješen i uklonjen sudskim pravorijekom – u ovom sporu presudom Arbitražnog suda – on u diplomatskoj povijesti ostaje zabilježen. Spor o kojem se ovdje radi za obje je države prvi slučaj (casus, case, cas, affaire, Fall) da su se međunarodnim ugovorom, konkretno tim Sporazumom, u svom teritorijalnom sporu podvrgle arbitražnom sudovanju i njegovu pravorijeku (čl. 7. (2) Sporazuma). Time obje stranke dokazuju svoj pozitivan odnos prema svojoj obvezi mirnog rješavanja međudržavnih sporova."

Ibler je u svom opsežnom znanstvenom radu naveo i manjkavosti ovog sporazuma, tako da koga zanima opsežna analiza možemo preporučiti čitanje istog, jer je objavljen u hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji.

Iako sam Arbitražni sporazum ne možemo smatrati kvalitetnim, ipak nije bilo prepreka da se postupak kvalitetno dovrši. Arbitraža je naime postupak pri kojem se primjenjuje pravo (često se miješa: arbitražni sud je oblik suda, arbitraža je sam postupak), u ovom slučaju međunarodno javno pravo i nema prepreka da arbitri, radeći sukladno pravu, struci i savjesti i uz osrednji sporazum ne donesu dobru odluku.

Nadu u to je polagao i sam Ibler, koji je članak završio pasusom: "Uz već na ovim stranicama jasno iskazano nezadovoljstvo sadržajem Sporazuma kojim jedna stranka nikako ne može biti zadovoljna, naime Hrvatska, ipak se ne smije ispustiti iz vida da Sporazum ne sadrži ništa što bi Arbitražnom sudu onemogućilo i što bi ga spriječilo da izrekne pravorijek u skladu s pozitivnim međunarodnim pravom i savješću arbitara."

Tako je i trebalo biti. Arbitražni sud je trebao donijeti pravno valjano rješenje hrvatsko-slovenske granice i riješiti dugo godina postojeći spor. Kako bi dvije države nastavile živjeti jedna uz drugu, bez teritorijalnih problema.

Arbitraža se osniva na povjerenju

Povelja Ujedinjenih naroda govori: "Stranke svakog spora kojeg bi nastavljanje moglo dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i sigurnosti moraju prije svega tražiti rješenje pomoću pregovora, ankete, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru."

Arbitraža je jedan od oblika rješavanja sporova. Dosta je fleksibilnija od postupka pred međunarodnim sudom (stranke mogu određivati sastav i način rada arbitražnog suda), ali ona je također oblik sudske odluke i obvezujuća je za stranke. Kada dvije države odluče riješiti svoj spor pred Međunarodnim sudom u Haagu, Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu (nepogodan za ovaj slučaj jer se odlučuje i o kopnenoj granici) ili pred nekim  arbitražnim sudom – obje države se unaprijed obvezuju prihvatiti sudsku odluku.

Rješavanje sporova bez obveze poštivanja odluke spada u dobre usluge ili posredovanje, dakle ako govorimo o arbitražnom postupku – ono što arbitri odluče mora se primijeniti u praksi (gotovo su nepoznati slučajevi da je neka država odbila primjenu arbitražne odluke).

Arbitražni sporazum Hrvatske i Slovenije predviđa pet arbitara – pri čemu Hrvatska i Slovenija imaju po jednog svog državljana (hrvatski je naš poznati stručnjak Budislav Vukas, a Slovenski upravo Jernej Sekolec). Ti, recimo laički, "nacionalni predstavnici" koje imenuje svaka strana su uobičajeni u arbitražnom postupku, no datumom imenovanja, na njih se odnose sva načela kao i na druge suce: nepristranost, neovisnost, poštivanje jednakosti stranaka, objektivnost, jednako saslušanje obiju stranaka i tako dalje. Ne treba posebno obrazlagati da je to ovakvim ponašanjem slovenske politike grubo narušeno.

Arbitražni postupak se upravo i temelji na povjerenju – ta cijela država se obvezuje prihvatiti odluku pet ljudi oko najosjetljivijih teritorijalnih pitanja! Nakon ovoga što se dogodilo – Hrvatska može opravdano sumnjati da je slovenski predstavnik utjecao na većinu suda, osim na Vukasa (Sekolec navodi Vukasovo žestoko protivljenje), no Vukas ima samo jedan glas u tom sudu! Uvijek može ostati u manjini.

Sigurno je da je Slovenija dobivala povlaštene informacije o tijeku postupka, jer ih je dobivala Simona Drenik, visokopozicionirana službenica i očigledno uspješno koristila u svom radu. Za koji je od ministra dobila dovoljno vremena da mu se može posvetiti. I teško da je sva saznanja ostavljala za sebe.

Hrvatska mora izići iz Arbitražnog sporazuma

Hrvatska je prevarena. I sustav međunarodnog prava je prevaren. Ovaj slučaj proučavat će se valjda narednih 100 godina kao teško kršenje međunarodnog prava, nešto bez presedana.

Slovenija i sam Arbitražni sud se prave blesavi – nakon što je Sekolec dao ostavku, pokreće se, kao da se ništa nije dogodilo, postupak imenovanja novog arbitra. Sud eto šalje zahtjev Sloveniji, ona će naći novog čovjeka, arbitraža će se popuniti i sve će biti lijepo i krasno.

E, pa neće! Ovo je duboko kršenje međunarodnog prava, ovo je duboko kršenje svih načela i ovo je duboko vrijeđanje Hrvatske kojoj se radi igra oko teritorija. Netko se igra s hrvatskom zemljom za koju se stoljećima i borilo i ginulo i patilo. I treba reći napokon jasno i glasno – kao što nije prošla velikosrpska, neće proći ni velikoslovenska politika.

Protiv Slovenaca Hrvatska i Hrvati nemaju ništa, dragi su susjedi i još draži gosti, ali građani Slovenije moraju shvatiti da im ovakva politika njihovih čelnika ide samo na štetu. Kao što su to trebali shvatiti građani Srbije za velikosrpsku politiku.

Za naredni tjedan zakazana je izvanredna sjednica Hrvatskoga sabora. Preostalo je samo jedno – primijeniti članak 60. st. 1.  Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora: "Bitna povreda dvostranog ugovora od jedne stranke ovlašćuje drugu stranku da se pozove na povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene u cijelosti ili djelomice."

Hrvatski sabor treba odlukom, nadajmo se jednoglasno, Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije staviti van snage. Prekršeno je pravo, prekršena je pravda i prekršen je moral, sasvim dovoljno. Svako drugo ponašanje, davanje Sloveniji druge šanse, dovelo bi do sumnji u kvalitetu arbitražne odluke (koja je, ponavljam, obvezujuća!), a kako su krenuli, dobro da pola Istre ne bi završilo u Sloveniji.

A kada slovensko rukovodstvo prestane biti isfrustirano činjenicom da Republika Slovenija ima samo jedan otok i taj je na jezeru – onda problem teritorijalnog razgraničenja treba dati na Međunarodni sud. Ova arbitraža je odsvirala svoje i bit će lijepa fusnota u knjigama.

*Autor je završio Poslijediplomski studij pomorskog prava i prava mora na Pravnom fakultetu u Splitu