Foto: Dragan Matić/Cropix

MINISTRICA vanjskih i europskih poslova nije trebala trčati u Srbiju devet dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, složili su se neki diplomati s kojima se razgovaralo o njezinom posjetu Beogradu. Dapače, jedan je neimenovani kazao i kako "to izgleda kao da je otišla moliti Nikolića da dođe na proslavu ulasku Hrvatske u EU". Bivši ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković izjavio je pak da ne zna što stoji iza odlaska Vesne Pusić u Beograd, ali mu je čudno da je ona tako naglo odlučila ići u Beograd. "Ne znam koji su motivi, radi li se o nečijoj preporuci i iz kojih razloga, jer nemamo dovoljno informacija kao što nemamo dovoljno informacija ni o proslavi ulaska Hrvatske u EU. Ali, ovu Vladu i inače karakterizira to što je vrlo zatvorena i s drugim političkim strankama ne dijeli ni najnužnije informacije", izjavio je ex ino-ministar.

No, kako ništa ne može ostati sakriveno, tako se doznalo i da je na sastanku u srbijanskoj prijestolnici jedna od tema moguće povlačenje međusobnih tužbi za genocid. Nemamo razloga vjerovati da to nije istina, ali ako je doista tako, otvara se pitanje: A tko je to ovlastio ministricu Pusić za takvo što? I sve to baš uoči proslave hrvatskog Dana državnosti i ulaska u Europsku uniju.

Puno previše popuštanja

Dakako, potpuno je jasno da Hrvatska mora imati stabilne odnose sa Srbijom, kao najvećom državom na području bivše Jugoslavije te mogućim faktorom (ne)stabilnosti. Nadalje, točno je i da nemamo riješeno mnoštvo otvorenih pitanja, no, povlačenje tužbe za genocid ipak je i od ove vlasti- puno previše. Zašto nam se, naime, stalno čini da hrvatski političari, dakako, riječ je o vladajućim strukturama, uvijek vuku prvi potez prema Beogradu? Bez ikakve želje za vraćanjem u prošlost, jer dobro se zna tko je bio agresor, a tko žrtva i oko toga nema spora, ali, nije li već potpuno evidentno da Hrvatska pati od tzv. srbijanskog sindroma? Prisjetimo se samo čestih susreta predsjednika Josipovića i bivšeg Borisa Tadića, zajedničkih druženja, ljetovanja... a sve u cilju kvalitetnih i kako su naglašavali, dobrih međususjedskih odnosa.

Teško je, međutim, ne primijetiti da sadašnji predsjednik Tomislav Nikolić ima samo navučeno europsko lice, ali stavove o prošlosti minimalno je ili nikako revidirao. Je li to Vesna Pusić otrčala kako bi Srbija završno "amenovala" naš ulazak u EU, a ona joj svečano obećala da će Hrvatska itekako lobirati za ulazak Srbije, proporcionalno?

"Trčati u Beograd u trenutku kad njihovi političari izjavljuju kako eto mi imamo drugačija gledanja na povijest, ali moramo surađivati, potpuno je nepotrebno. To ne bi bio takav problem da su oni priznali da su agresori, ali njihova je glavna poruka: 'Mi različito gledamo na povijest'. Francuzi i Nijemci nisu gradili svoje odnose na neistini. Tuđman je morao razgovarati s Miloševićem, ali ovi sad više ne moraju. Oni to naprosto vole jer su iz nekog razloga fascinirani Srbima", vrlo je oštro kazao jedan diplomat, želeći ostati anoniman, no, suština je pogođena. Točno. Hrvati su, zapravo, na neki način očarani Srbima u tolikoj mjeri da se razmišlja čak i o povlačenju tužbe za genocid.

Kleknuti još dublje

"Želim jasno reći da je moj službeni posjet Srbiji nedvojbena i direktna podrška za dobivanje datuma za početak pregovora o članstvu u Europskoj uniji. Srbija je napravila veliki korak i dobivanje datuma bit će priznaje uspješnosti politike koju je vodila u normaliziranju odnosa u regiji", izjavila je sama ministrica Pusić, govoreći o odnosima Srbije i Europske unije. S druge strane, srbijanska vlast ni najmanje ne sumnja u to kako je upravo njihova država sljedeća na popisu za članstvo u EU.

Spekulira se i kako je Vesna Pusić otišla u Beograd po nalogu vrha Europske Unije i to s dvije zadaće- davanja bezuvjetne hrvatske podrške otvaranju pregovora Srbije i EU te postizanja načelnog dogovora oko povlačenja tužbi za genocid. Je li time već dokazala hrvatsko sluganstvo Bruxellesu, ili tek model po kojem ćemo funkcionirati od 1. srpnja. Teško je vjerovati da bi se Bruxelles baš tako "loptao" sa Beogradom, da je situacija obrnuta. No, službeni je Zagreb već puno puta pokazao kako uvijek može kleknuti još dublje od prethodnog puta. Toliko o hrvatskoj samostalnosti, poginulima, ranjenima, osakaćenima, izbjeglima. Moguće da ih nije ni bilo.

Objektiv, hrvatski politički magazin