Foto: Guliver image/Getty images

DOGOVOR o glavnim elementima drugog stupa bankovne unije, koja treba osigurati da se banke ne spašavaju sredstvima poreznih obveznika, ocijenjen je dalekosežnim i povijesnim, iako se zbog dugog prijelaznog razdoblja do uspostave zajedničkog sanacijskog fonda možda još ne može reći da je eurozona sigurna od eventualnih potresa.

Ministri financija Europske unije postigli su nakon višesatnog sastanka dogovor o drugom stupu bankovne unije, koja treba osigurati da se banke ne spašavaju sredstvima poreznih obveznika, što je eurozonu 2008. gurnulo u duboku krizu.

Drugi stup bankovne unije ključna je dopuna prvom stupu, jedinstvenom nadzoru banaka. Drugi stup se sastoji od već usvojenih pravila za sanaciju ili likvidaciju banaka u poteškoćama a noćašnji dogovor uvodi jedinstveni mehanizam za sanaciju banaka, tijelo koje će nadgledati provedbu tih pravila i fond koji će puniti same banke kako bi se osigurao novac za njihovu sanaciju.

O postignutom dogovoru sada treba pregovorati s Europskim parlamentom, tako da su moguće još neke promjene u dogovorenom tekstu. Cilj je da se konačni dogovor postigne i izglasa prije završetka mandata sadašnjeg saziva Europskog parlamenta, to jest do proljeća sljedeće godine.

Eurozona gurnuta na rub propasti

Europska unija je u lipnju prošle godine započela gigantski posao na uspostavi bankovne unije kako bi se spriječilo da ubuduće banke budu spašavane sredstvima poreznih obveznika, što je eurozonu gurnulo na rub propasti.

Bankovnom unijom razbija se začarani krug između bankarskih i državnih dugova - banke su posljedice svojih pogrešne odluke prebacivale na državne proračune, a vlade nisu imale drugog izbora doli spašavati te banke kako bi spriječile još veću štetu. Zbog toga su dugovi i proračunski deficiti u nekim zemljama dosegnuli nepodnošljive razine pa su primjerice Irska, Španjolska i Cipar morale zatražiti pomoć ostalih zemalja eurozone.

Bankovna unija trebala bi vratiti i financijsku stabilnost i povjerenje među bankama kako bi se ponovno međusobno počele kreditirati. U jeku najveće krize nijedna banka nije se usuđivala posuditi novac drugoj banci jer nisu znale u kakvom su stanju.

Stoga je najprije dogovoren jedinstveni sustav nadzora bankarskog sektora pod kišobranom Europske središnje banke (ECB), koja će izravno nadzirati oko 130 najvećih banaka, koje drže daleko najveći dio bankarske aktive u eurozoni, a preostale banke, kojih je u eurozoni oko šest tisuća, ECB će nadzirati preko nacionalnih supervizora.

Tisuću stručnjaka nadzirat će banke

Jedinstveni sustav nadzora, kao prvi stup bankovne unije, dogovoren je u prosincu prošle godine, a formalno je prihvaćen u listopadu ove godine. Stupit će na snagu 1. studenoga 2014. godine, do kada ECB mora pronaći i zaposliti oko tisuću stručnjaka koji će biti zaduženi za nadzor.

Prvi posao u nadzoru banaka bit će provedba testova na financijsku otpornost na financijske stresove kako bi se stekao uvid u njihovo stvarno stanje.

Drugi stup bankovne unije dogovoren je u srijedu kasno navečer. On se sastoji od već usvojenih pravila za sanaciju ili likvidaciju banaka u poteškoćama te od noćašnjeg dogovora o jedinstvenom mehanizmu za sanaciju banaka, tijela koje će nadgledati provedbu tih pravila i fonda koji će puniti same banke kako bi se osigurao novac za njihovu sanaciju.

Sredinom ovoga mjeseca dogovorena je direktiva koja će se primjenjivati u svih 28 zemalja koja uključuje pravila po kojima će se rješavati bankarske krize.

Direktiva predviđa da se kod spašavanja banaka od bankrota pristupi najprije spašavanju iznutra tzv. "bail-in", što znači da će troškove u prvom redu snositi dioničari i vjerovnici banke, za razliku od spašavanja izvana "bail-out", kada su banke spašavane novcem iz državnih proračuna zbog čega zemlje članice imaju velike proračunske deficite.

Direktiva predviđa da su bankovni polozi osigurani do iznosa od 100.000 eura, a veći iznosi također će se moći koristiti za spašavanje banaka, ali tek nakon što se iscrpe sve druge mogućnosti. Države članice morat će uspostaviti nacionalne fondove za spašavanje banaka, koji će financirati same banke. U roku 10 godina ti bi fondovi trebali imati na raspolaganju 1 posto iznosa od osiguranih štednih pologa.

Jedinstveni mehanizam sanacije

Jedinstveni mehanizam za sanaciju banaka, koji je noćas dogovoren, bit će zadužen za provedbu tih pravila. Jedinstveni mehanizam za sanaciju banaka imat će sanacijski odbor, koji će odlučivati hoće li neka banka ići u dokapitalizaciju ili likvidaciju. Odluke vijeća za sanaciju stupit će na snagu 24 sata nakon usvajanja, osim ako se Vijeće EU-a, koje predstavlja zemlje članice, na prijedlog Komisije tome ne usprotivi. Vijeće pri tome odlučuje običnom većinom.

Sanacijski odbor će imati izvršnog direktora i četiri stalna člana te predstavnike nacionalnih tijela za sanaciju banaka svih zemalja koje sudjeluju u bankovnoj uniji.

Većinu odluka sanacijski odbor pripremat će u užem formatu, koji čine izvršni direktor, četiri stalna člana te predstavnici sanacijskog tijela one države iz koje dolazi banka na koju se odnosi prijedlog. Međutim, kada se radi o odlukama koje uključuju pomoć koja prelazi 20 posto od uplaćenog kapitala u sanacijski fond, kao i kada se radi o odlukama koje uključuju iznos od preko 5 milijardi eura u jednoj kalendarskoj godini, sanacijski odbor će o tom odlučivati na plenarnoj sjednici i to dvostrukom većinom - za odluku je potrebna dvotrećinska većina svih članova sanacijskog odbora koji predstavljaju najmanje 50 doprinosa u sanacijskom fondu.

Fond za sanaciju banaka, koji će postupno početi djelovati od 2016. godine punit će se doprinosima samih banaka. Nakon desetgodišnjeg razdoblja fond bi na raspolaganju trebao imati 55 milijardi eura.

U početku će svaka zemlja u tom fondu imati svoj svoj nacionalni odjel, svoju ladicu u koju će uplaćivati njezine banke. Novcem iz jedne nacionalne ladice neće se moći spašavati banke iz druge države, osim jednim manjim dijelom. Prve godine samo deset posto nacionalih uplata ulazit će u zajednički dio fonda, kojem će pristup imati banke iz svih zemalja koje sudjeluju u bankovnoj uniji. Druge godine, to će se povećati na 20 posto, zatim će se povećavati svake godine po deset. Na kraju desetgodišnjeg razdoblja ukinule bi se nacionalne ladice i fond bi u potpunosti bio zajednički.

Takvo rješenje u skladu je s njemačkim stajalištima, jer je Berlin želio odgoditi što je dulje moguće rješenje po kojem zemlje članice eurozone dijele troškove sanacije i likvidacije banaka u nekoj drugoj državi eurozone.

Povijesno postignuće ili još jedan propali projekt?

Upravo zbog dugog prijelaznog razdoblja od deset godina postoje ocjene da se još ne može govoriti o pravoj bankovnoj uniji, a što onda dovodi u pitanje ocjenu o povijesnom postignuću.

Budu li, što je vrlo vjerojatno, troškovi likvidacije banke tijekom tih deset godina veći od iznosa prikupljenog u nacionalnoj ladici i raspoložive pomoći iz zajedničkog dijela fonda, država bi mogla uvesti novi namet svojem bankovnom sektoru.

Bude li i to premalo, nacionalna vlada mogla bi pomoći kratkoročnim zajmom koji će banke kasnije vratiti, a ako ni vlada ne bude imala novca, moći će zatražiti program pomoći od Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM), stalnog kriznog fonda eurozone vrijednog 500 milijardi eura, kao što je 2012. učinila Španjolska.

Postignut je dogovor kojim su se države obvezale da će do 2025. godine uspostaviti zajedničku sigurnosnu mrežu, koja će uključivati sredstva poreznih obveznika koja će se moći upotrijebiti u slučajevima kada raspoloživi novac u sanacijskom fondu ne bude dovoljan za sanaciju banaka.

Kako će ta sigurnosna mreže izgledati i pojedinosti o tome zasad nisu poznati.

Pregovarači Europskog parlamenta i zemalja članica ovoga su tjedna, nakon više od dvije godine, postigli dogovor o jedinstvenim pravilima za zaštitu štednih pologa u EU, što je začetak trećeg stupa bankovne unije.

Dogovor o jedinstvenoj shemi jamstava za bankovne pologe ne uključuje jedinstveni zaštitni fond, kako je ranije bilo planirano, a čemu se protivi nekoliko članica na čelu s Njemačkom.