"Naša cura nije rezultat eksperimenata, ona je dvomjesečna beba koja nam izmamljuje suze radosnice"
Ilustracija: Shutterstock
SABOR danas glasuje o izmjenama Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Zakon je podigao veliku buru u javnosti, a proteklih su dana u našu redakciju pristigla brojna pisma žena koje se bore s neplodnošću i onih koje su upravo zahvaljujući medicinski potpomognutoj oplodnji osjetile čari majčinstva te su svoje dirljive životne priče odlučile podijeliti s javnošću kako bi svima dale jasniju sliku o tome koliko neplodnim parovima medicinski potpomognuta oplodnja znači. Još jedno od tih pisama prenosimo vam u cijelosti:
"Nazvala sam svoj mail `MPO priča` - priča sa sretnim završetkom.
Oči su mi teške, kapci crveni. Od umora, slatkog, koji traje dva mjeseca, od kad je uz nas naše malo zlato. Ali, oči su crvene jer u ovaj kasni sat umjesto da spavam dok ona spava, ja čitam pisma i teku mi suze jer me vrate u nedavnu prošlost i osjetim bol zbog neplodnosti.
Sad kad smo dobili dijete ta bol nije nestala, jaka je kao prvog dana kad smo saznali dijagnozu, strašnu i poražavajuću. Duše su nam se toliko napatile da ona ne može nestati brzo, možda neće nikad. Onda čitam postove na Rodinom forumu koji mi je jako pomogao s konkretnim informacijama za koje smo bili uskraćeni od struke, jer su svi digli ruke od nas. Čitam o boli nakon negativnih beta, neuspjelih punkcija, neobavljenih transfera. Ne vrijedi nabrajati medicinsku terminologiju jer oni koji nas napadaju je i ne razumiju i ne poznaju.
Naša cura spava, a mama tipka mail u dva sata noću, za koji se nada da će nekome otvoriti oči. Naša cura nije rezultat eksperimenata, ona je dvomjesečna beba koja plače zbog grčeva, a inače se samo smije i guguće i izmamljuje nam suze radosnice.
Put je bio dalek, ma prešli bi mi i dalji, ali svaki kilometar do te obećane države bio je popločen srećom, nadom, uzbuđenjem, povjerenjem. U Češkoj su nas primili kao ljude prvenstveno, a potom kao pacijente, nikako kao brojeve. Boravak na klinici je bio opuštajući, human, jednostavno je moralo uspjeti. I da, uspjelo je, i to od prve. Prvi ikada odrađeni postupak nakon 10 godina braka. Sad će netko reći "pa što ona hoće, prošla je samo 1 IVF, što ona zna?".
Onaj tko zna terminologiju razumjeti će - azoospermija. Jedina opcija - donacija sperme. Da, mi smo ti "monstruozni" ljudi koji rade i takve stvari. Zna li itko koliko je naša ljubav morala biti jaka da se odlučimo na taj korak? Koliko je ljubavi morao imati moj muž da predloži opciju donatora jer je htio gledati mene trudnu, doživjeti odlazak u posjeti nama dvjema u rodilište?
Neizmjerno je širokogrudan i otvoren. Kad bi barem takvi bili oni koji nas osuđuju. Možda bi i razumjeli kad bi se stavili u naš položaj - položaj očajnog pacijenta. Crkva kaže da smo u grijehu zbog donacije, da je to jednako varanju bračnog partnera. Pa neka im je. Ja svoju vjeru živim i bez njihovih prodika vezanih za ovu temu.
Da ne duljim, mi smo dakle jedna mala, presretna obitelj, nadamo se za koju godinu i veća, koja je ostvarila najveći san. Sa željom da i ostali suborci osjete isto, srdačan pozdrav od Maje iz Splita".
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati