Foto: Privatni album

U TRENUCIMA kada se cijela Hrvatska prisjeća vukovarskih žrtvi, razaranja i smrti, Nikolina Burčak sve nas podsjeća kakvim bismo Grad heroj zauvijek trebali pamtiti. Ovo je njezina priča:

"Što vam prvo padne na pamet kada čujete ime Vukovar? Vjerujem, Domovinski rat... Slijevaju vam se slike ratnih razaranja, kolone ljudi koji u suzama i s vrećicom u ruci napuštaju svoje domove, svoj grad, svoje voljene, očeve, majke, braću, sestre, ostavljajući iza sebe svoje djetinjstvo, svoju mladost, svoje prve ljubavi, školske dane, prijatelje iz vrtića... Mogla bih tako nabrajati i nabrajati... Gdje bi bio kraj!?

Ali, ono najvrjednije što čovjek može ponijeti jesu sjećanja, nada u bolje sutra, nada u povratak... Pokušavam napisati nešto što nije nikome poznato, nešto što je u mom srcu i mojim sjećanjima. Napisati nešto o svom gradu s mog stajališta, sa stajališta djevojčice koja je tada imala samo 12 godina.

"Što smo skrivili? Od koga se branimo?"

Moram priznati da nimalo nije lako prenijeti riječi na papir. Da, imala sam 12 godina kada je počeo rat u mom gradu, zbunjena kao i većina mojih vršnjaka nisam imala pojma što je to "rat"... Zašto? Što nije u redu? Što smo skrivili? Zašto moji otac i brat idu u borbu? Od koga me brane? Zašto, zašto, zašto...?! Moj otac je poginuo, nestali su moji baka i djed, ubijeno je puno ljudi u mom gradu... Prestaje moje djetinjstvo.

U samo jednom trenutku, odrasla sam, čak počinjem i razmišljati kao odrasli... Ipak, željela bih napisati nešto o mom gradu i djetinjstvu prije rata...

"U sjećanju su i dalje sve one klupe, ceste i staze kojima smo veselo koračali"

Odrastala sam u velikoj obitelji koju su činili moji roditelji, trojica braće i ja. Uživala sam u životu kao i svako drugo dijete. Bilo je ljeto. Mislila sam samo na to kada ćemo na kupanje na Dunav, na Vučedol. Hoće li biti vremena i za šetnju mojim krasnim baroknim centrom grada, sa sladoledom u ruci koji kapa po mojim rukama.

Požurimo kući, uskoro će mrak... Spušta se noć, cijela ulica je ispunjena dječjim glasovima, smijehom, igrom. S vremena na vrijeme čuje se pokoji roditelj kako doziva svoje dijete da se vrati kući, da dođe na večeru. Kakva večera, namaži mi mama nešto na kruh da se mogu i dalje igrati. Igrajmo se žmurke (skrivača)! Nije kasno! Ne moram sutra u školu, ta ljetni je raspust! I tako iz dana u dan, nikada kraja dječjoj igri i sreći... Dogodile su se tu i prve ljubavi, prvi poljubac skriven od pogleda, prve svađe i prve pomirbe. U sjećanju su i dalje sve one klupe, ceste i staze kojima smo veselo koračali.

Veličanstvena zelena polja oko moje kuće bila su odraz brižnosti i mukotrpnog rada skromnog slavonskog čovjeka. A tek silni Dunav! Mnogi su znali reći: "E to je rijeka". Kako sam imala sretno djetinjstvo. Imala sam tatu, koji me čuvao, koji je dao svoj život kako bi ja danas bila živa i živjela u svojoj Domovini, u svojoj Hrvatskoj! Živjela u Vukovaru koji je moj otac istinski volio i branio od neprijatelja.

Tako bih voljela da je tu sa mnom, da opet svi budemo velika i sretna obitelj. Voljela bih da može upoznati svoje unuke, igrati se s njima i biti divan djed kao što je meni bio divan otac.

"Došla sam na ruševine svoga grada, bez poznatih lica, sama"

Došao je i taj dan, vratila sam se u svoj Vukovar... U ljeto 2001. vratila sam se skroz u Vukovar. Ostavila sam u Zagrebu svoje najmilije, svoju obitelj, ostavila sam svoje prijatelje i susjede, svoje studentske dane... ali ovaj put sam napuštala nešto sa srećom u srcu, jer sam išla kući, svom djetinjstvu ostavljenom u gradu koji sam napustila na silu...

Došla sam na ruševine svoga grada, bez poznatih lica, sama. Nedugo zatim, dio moje obitelji također se vraća u Vukovar, moj najstariji brat sa obitelji i moja majka. Sada sam odrasla žena i imam svoju obitelj, supruga i dva prekrasna sina, dva razloga za ići naprijed podignute glave. I na kraju, moj Vukovar, jedan i jedini, nepokoreni, uvijek je bio i ostao više od samo grada.

"Vukovar je dio mene, dio moje duše"

On je dio mene, dio moje duše. Sigurna sam da smo na dobrome putu i da ćemo jednom uspjeti ponovno izgraditi sami sebe, baš kako bi naš dragi Siniša Glavašević rekao: "Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost". Moja ljubav prema ovome gradu nikad neće prestati.