Foto: FAH

JEDAN od osnivača radija B92 iz Beograda, Gordan Paunović, podijelio je na svojem Facebook statusu iskustvo koje je imao kada je bio pozvan da se pridruži napadu na Vukovar, u kojem su tadašnji pripadnici Prve gardijske brigade JNA ubili stotine civila, među kojima je bilo puno žena i djece.

Status prenosimo u cijelosti.

"Pitao me jučer prijatelj zašto sam na zid objesio sliku Vukovara od prije 20 godina. Svatko tko je tada imao dovoljno godina, ne treba postavljati to pitanje. Ali evo zašto.

6.svibnja 1991. sam se oko 7-8 ujutro vratio s izlaska i na vratima našao obješen poziv da se javim u JNA kasarnu 4. lipnja da razdužim opremu. Pokupio sam se i otišao. Tamo je već stajalo na stotine drugih. Da, razdužio sam staru opremu, ali su mi dali i novu, ratnu, uključujući i AK-47 s nekoliko okvira bojeve municije, i mjesto u elitnoj 1. gardijskoj mehaniziranoj brigadi JNA. Tamo sam proveo tri tjedna.

Sredinom mjeseca, dok je Stipe Mesić preuzimao ulogu predsjednika Predsjedništva SFRJ, odjednom su se začuli zvuci sirene koja je neprestano zavijala. U sobu su ušli oficiri koji su vikali "Ratna uzbuna, svi na borbene pozicije!".

Cijela kasarna koja se prostirala na nekoliko kvadratnih kilometara u trenu je bila pretvorena u košnicu, tisuće vojnika trčalo je da zauzme mjesta u tenkovima, transporterima i džipovima. Zapovjednik Manojlo Mitev je na moje oči naciljao pištoljem uperenim u glavu taksista koji nije shvatio što se događa. Scena dostojna apokalipse.

U toj zaglušujućoj buci tenkovskih motora i histeričnih sirena za ratnu uzbunu, pod vibracijama od kojih je podrhtavao cijeli Voždovac, u paranoji i strahu koji sve blokira, ja sam sjedio u 'pincgaueru', s kalašnjikovom među nogama, gledajući u zamišljenu točku ispred sebe.

Dečko pored mene, tada asistent na PMF-u koji je tih dana postao otac, glasno je govorio da je čuo da krećemo u Slavoniju i da idemo u Ernestinovo. Kroz glavu su mi prolazile slike u 'slow motionu' kako se probijamo kroz slavonsku ravnicu, kroz ceradu 'pincgauera' lete meci dok mi tražimo zaklon na podu vozila, boreći se za mjesto koje će nam spasiti život.

Što se događa ako nas pogodi protutenkovska raketa, hoće li proletjeti kroz ceradu, ili će se aktivirati i sve nas spaliti? Strah je bio paralizirajući; razmišljao sam hoće li proći kada stvarno počnemo pucati, i vjerovao sam da hoće.

"Ispostavilo se da je prva uzbuna bila samo proba"

Pola sata kasnije, sirena se stišala i odahnuli smo. Ispostavilo se da je uzbuna bila generalna proba evakuacije kasarne za odlazak u pravi rat koji će tek uslijediti. Nekoliko dana kasnije pustili su nas kući. Rekli su nam da se ne smijemo udaljavati iz Beograda i da se vidimo uskoro. Nisam otišao u bari, ali sam jedno znao - nećemo se više vidjeti.

Dva mjeseca kasnije, zatekao sam isti poziv na vratima. Zgužvao sam papir i isto popodne se preselio na drugu adresu u gradu na kojoj ću ostati sljedeće četiri godine.

Prva gardijska brigada, ovjekovječena legendarnom fotografijom iz "vremena" na kojoj zapovjednik Manojlo Mitev s tenka na gazeli salutira u kameru fotografa, zasuta cvijećem novobeogradskih idiota, otišla je po autoputu Beograd-Zagreb u Slavoniju. Dobila je elitni zadatak: da predvodi "oslobađanje" Vukovara.

Umjesto časne vojne akcije - ako je i to moralo, a nije - napravili su 'rusvaj', uništili do temelja grad, pobili na stotine civila, žena, djece, i na kraju - sebe.

Na Trpinjskoj cesti, oko silosa, vodotornja i drugih "važnih" točki u Vukovaru, 162 nesretnika iz moje nesuđene jedinice ostavilo je svoje živote, a tko zna koliko njih su ostali trajni invalidi, bez ruku, nogu, uništene "psihe". Manojlo Mitev je preživio, ostao je teški invalid.

Uništili su svoje i tuđe živote, sravnali sa zemljom jedan nedužan grad, uradili nešto što nitko normalan nikada neće moći opravdati i razumjeti.

Ne mogu procijeniti sve odluke koje sam donio u životu, ali ako postoji jedna na koju sam ponosan, to je ova."