Pismo koje je potreslo svijet: "Ja sam majka Adama Lanze, vrijeme je da se govori o mentalno bolesnima"
Foto: anarchistsoccermom.blogspot.com
NASILJE i dostupnost oružja glavne su teme nakon što je poremećeni 20-godišnjak Adam Lanza napravio pokolj u Newtownu. No, majka jednog mentalno bolesnog djeteta, spisateljica Liza Long iz Boisea, svojom je bolnom ispovijesti "Ja sam majka Adama Lanze" potresla svijet. "Lako je govoriti o oružju, vrijeme je da se govori o mentalno bolesnima", poručuje ova majka četvero djece, od kojih je jedno dijete s posebnim potrebama. Priču koju je objavila na svom blogu, prenosimo u cijelosti:
Razmišljanje o nezamislivom
U svjetlu još jedne stravične nacionalne tragedije, lako je govoriti o oružju. No, vrijeme je da se govori o mentalnim bolestima.
Tri dana prije negoli je 20-godišnji Adam Lanza ubio svoju majku, a zatim otvorio vatru u učionici punoj djece, moj 13-godišnji sin Michael (ime je promijenjeno) zakasnio je na školski autobus jer je nosio hlače krive boje.
"Ja mogu nositi ove hlače", rekao je. Ton njegova glasa bio je ratoboran, "crne rupe" zjenica njegovih očiju gutale su njegove plave šarenice.
"One su mornarsko plave", rekla sam mu. "Pravila odijevanja tvoje škole dozvoljavaju samo crne ili hlače kaki boje"
"Rekli su mi da mogu nositi ove", inzistirao je. "Ti si glupa kuja. Mogu nositi hlače koje god želim. Ovo je Amerika. Imam prava!".
"Ne možeš nositi koje god hlače poželiš", rekoh mu ljubaznim i razumnim tonom. "I definitivno me ne možeš nazivati glupom kujom. Ostatak dana si u kazni i zabranjeni su ti TV i računalo. Sad ulazi u auto, odvest ću te u školu".
Živim sa sinom koji je mentalno bolestan. Volim ga. Ali, ponekad me užasava.
Prije nekoliko tjedana Michael je uzeo nož i prijetio mi da će ubiti i mene i sebe nakon što sam mu rekla da mora vratiti knjige u knjižnicu. Njegovi sedmogodišnji i devetogodišnji brat su odmah postupili prema sigurnosnom planu - otrčali su u auto i zaključali vrata prije nego sam im to i rekla da naprave. Uspjela sam Michaelu oduzeti nož, zatim sam pokupila baš sve oštre predmete po kući i zatvorila ih u plastičnu posudu koju sada svuda nosim za sobom. Cijelo to vrijeme Michael je i dalje vrištao, vrijeđao me i prijetio da će me ubiti ili ozlijediti.
Taj je sukob završio na način da su se tri kršna policajca i bolničar hrvali s mojim sinom i pokušavali ga vozilom hitne pomoći odvesti do lokalne bolnice. Na psihijatriji taj dan nije bilo slobodnih kreveta, a Michael se primirio, pa su nas poslali kući s liječničkim receptom za lijek Zyprexa i naručili nas za pregled kod dječjeg psihijatra.
I dalje ne znamo što nije u redu s Michaelom. Neki oblik autizma, ADHD, eksplozivni poremećaj osobnosti... sve se to preispitivalo kao dijagnoza njegova stanja. Pio je antipsihotike i antidepresive. No, čini se da mu ništa ne pomaže.
Početkom sedmog razreda Michael je primljen u ubrzani program za učenike izrazito nadarene u matematici i prirodnim znanostima. Njegov IQ je viši od prosjeka. Kad je dobre volje, rado će vam govoriti o temama od grčke mitologije, preko razlika između Einsteinove i Newtonove fizike, do Dr. Whoa. Dobre je volje većinu vremena. Ali kad nije, čuvajte ga se. I nemoguće je predvidjeti kad će ga "prebaciti".
Nakon nekoliko tjedana u svojoj novoj školi, Michael je počeo pokazivati znakove čudnog i prijetećeg ponašanja. Odlučili smo ga uključiti u najrestriktivniji program ponašanja, namijenjen djeci koja ne mogu funkcionirati u normalnim učionicama.
Tog jutra kad se dogodio incident s hlačama, Michael se nastavio svađati sa mnom na putu do škole. Potom se ispričao i činilo se da mu je žao. Baš prije negoli smo skrenuli na školsko parkiralište rekao mi je: "Gledaj, mama, stvarno mi je žao. Mogu li danas ipak igrati video igre?".
"Nema šanse", odgovorila sam mu. "Ne možeš se ponašati kako si se ponašao jutros i misliti da ćeš se samo tako izvući iz kazne".
Lice mu je postalo hladno, a oči su mu bile pune bijesa. "Onda ću se ubiti", rekao je. "Sad ću iskočit iz auta i ubiti se".
To je bilo to. Nakon incidenta s nožem, rekla sam mu da čujem li još ikad takve prijetnje odvesti ravno u psihijatrijsku bolnicu, bez ikakve rasprave. Ništa mu nisam odgovorila, nego sam se automobilom zaputila u drugom smjeru.
"Kuda me vodiš?", kazao je iznenada zabrinut. "Kamo idemo?".
"Znaš kamo idemo", odgovorila sam mu.
"Ne! Ne možeš mi to napraviti! Šalješ me u pakao! Šalješ me ravno u pakao!"
Zaustavila sam se ispred bolnice i panično mahnula bolničaru koji je stajao ispred. "Pozovite policiju", rekla sam. "Brzo".
Michael je do tog trenutka bio već posve izvan kontrole, vrištao je i udarao. Snažno sam ga zagrlila kako ne bi pobjegao iz automobila. Ugrizao me nekoliko puta i neprekidno je zabijao laktove pod moja rebra. Još uvijek sam jača od njega, ali neću biti zadugo.
Policajci su brzo stigli i uvukli u bolnicu mog sina koji je i dalje vrištao i udarao. Počela sam se tresti, oči su mi se ispunile suzama dok sam rješavala papirologiju - "Je li ranije bilo problema... Kad su problemi počeli... Je li vaše dijete ikad... Ima li vaše dijete..."
Barem sad imamo zdravstveno osiguranje. Nedavno sam prihvatila posao na lokalnom koledžu i odrekla se svoje karijere slobodnog umjetnika, jer kad imaš ovakvo dijete, trebaš osiguranje. Sve ćeš učiniti za osiguranje. Ni jedna privatna polica osiguranja ne pokriva ovakvo nešto.
Danima je moj sin tvrdio da lažem - da sam cijeli incident izmislila kako bih ga se riješila. Prvog dana, kad sam nazvala da provjerim kako je, rekao je: "Mrzim te. I osvetit ću ti se čim izađem odavde".
Do trećeg se dana je ponovno bio smiren, sladak dječak, pun isprika i obećanja da će biti bolji. Ta obećanja slušam godinama. Više im ne vjerujem.
Na formularu u bolnici na pitanje "Što očekujete od ovog liječenja?" napisala sam odgovor: "Trebam pomoć".
I trebam je. Ovaj je problem prevelik da bih ga sama riješila. Nekad nema dobrih opcija. Pa se molite za milost i vjerujete da će u konačnici sve imati smisla.
Dijelim ovu priču s vama jer sam ja majka Adama Lanze. Ja sam majka Dylana Klebolda i Erica Harrisa. Ja sam majka Jamesa Holmesa. Ja sam majka Jareda Loughnera. Ja sam majka Seunga-Huija Choa. Ti dečki i njihove majke trebaju pomoć. U svjetlu još jedne stravične nacionalne tragedije, lako je govoriti o oružju. No, vrijeme je da se govori o mentalnim bolestima.
Prema podacima neovisne organizacije Mother Jones, od 1982. godine dogodilo se 61 ovakvo masovno ubojstvo. Od toga, 43 ubojice su bili bijelci, a samo jedan je bila žena. Većina ih je legalno posjedovala oružje. Ovaj izrazito očiti znak mentalnog poremećaja treba nas navesti da razmislimo koliko ljudi u SAD-u živi u strahu, kao što ja živim.
Kad sam pitala socijalnog radnika svog sina koje su mi mogućnosti, kazao je kako je najbolje da Michaela kazneno prijavim. "Ako uđe u sustav, bar će postojati papirnati trag. To je jedini način da se nešto napravi. Nitko neće obraćati pažnju na njega ako ga ne optužite".
Ne vjerujem da moj sin spada u zatvor. Kaotično okružje samo bi povećalo Michaelovu osjetljivost, a ne bi se bavilo patologijom koja leži ispod toga. No, čini se da SAD zatvore koristi kao rješenje za mentalno bolesne osobe. Prema podacima Human Rights Watcha, broj mentalno oboljelih zatvorenika u SAD-u od 2000. do 2006. godine učetverostručio i nastavlja rasti - zapravo, stopa mentalno bolesnih u zatvorima je pet puta veća (56 posto) nego izvan njih.
Uz državne rehabilitacijske centre i bolnice pred kolapsom, zatvor je jedino utočište za mentalno bolesne - najveći centri za liječenje mentalnih bolesti u 2011. su bili Rikers Island, okružni zatvoru u Los Angelesu i Cook Countyju u Illinoisu.
Nitko ne želi poslati 13-godišnjeg dječaka koji voli Harryja Pottera i njegovu kolekciju životinja u zatvor. Ali, naše društvo, sa stigmom prema mentalnim bolestima te slomljenim zdravstvenim sustavom, ne daje nam druge mogućnosti. A onda neka izmučena duša zapuca u fast food restoranu, trgovačkom centru ili školskoj učionici. A mi onda sklopimo ruke i kažemo: "Nešto se mora poduzeti".
Slažem se da nešto treba poduzeti. Vrijeme je za ozbiljnu nacionalnu raspravu o mentalnom zdravlju. To je jedini način da naša nacija jedom istinski zacijeli.
Pomogao mi Bog. Bog pomogao Michaelu. Bog pomogao svima nama.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati