Ilustracija: Shutterstock

67-GODIŠNJA Josipovčanka, koja živi s unukom i bolesnim sinom, na sve načine pokušava spojiti kraj s krajem i preživjeti. Nema primanja, a svoju obitelj prehranjuje, kada može, u Pučkoj kuhinji te psećom hranom koju dobiva od Udruge za zaštitu životinja, budući da je udomila četiri psa.

"Da ne uzimam od pasa pseću paštetu, crijeva i iznutrice, svi bismo troje već odavno umrli od gladi. Da mi nije unuke, već bih se ponovno pokušala ubiti. Zakoniti sam joj skrbnik jer su mi sina branitelja prevarili pa je ostao bez svega, čak i bez djeteta. Naime, unuku sam uspjela izvući iz doma gdje ju je država bila smjestila pa smo sada ipak sretni što smo, čak i ovakvi jadni kakvi jesmo, ponovno zajedno i živimo opet kao obitelj. Samo da mi Bog da još toliko da poživim dok unuka ne završi te dvije-tri godine škole koliko joj je ostalo do kraja da može početi raditi. A onda neka i umrem, neće mi biti žao. Zapravo, ovako gladna, sita sam svega, nije mi do života", priča za Glas Slavonije nesretna Slavonka.

Kako kaže, teško joj jer ne može ništa priuštiti svojoj unuci, ponekad ne može niti otići po obrok u Pučku kuhinju jer je bolesna, ne posjećuje niti liječnika jer nema novca da plati lijekove koje joj liječnik propiše.

"Kod nas se na šporetu i u stanu odavno nije osjetio miris pečenog mesa. Ne pamtim kad smo ga jeli. Meni, doduše, meso i ne treba, kao ni bilo što drugo. Moj je život gotov, moram jesti samo da smognem snage pomagati svojim ukućanima. Prevrćem po kontejnerima, neke je to stid, ali samo da znate da nađem ponekad i dobru hranu. Čovjek pojede svašta kad nema što drugo. Na pijaci između nogu piljarica često znam pokupiti i lišće kelja ili nekog drugog zelenila. One bace, neke me i kinje što skupljam... No meni i to valja za ručak pa šutim i plačem u sebi radosna jer ću opet imati nešto svojima staviti skuhano na stol. Krivo mi je što me ismijavaju, pa ne kradem, nego ih pitam", govori žena.

"Nisam sina i unuku mogla ostaviti na ulici!"

Obitelj živi u prostoru od svega 28 kvadrata, nemaju niti grijanje, struju ne mogu platiti... Kako kaže 67-godišnjakinja, nema niti rodbine koja bi joj mogla pomoći, a često od ljudi čuje da nije trebala preuzeti brigu o sinu i unuci na sebe.

"Nisam valjda dijete trebala ostaviti u domu ili na ulici?! Pa to je dijete jako dobro i pažljivo i prema tati i prema meni. Skromna je, ni telefon nema kao drugi, a kamoli kompjutor. Nema ona uvjete ni da piše zadaću normalno, a kamoli tehničke novotarije. Pitam se je li došlo vrijeme da nikome ni do koga drugog nije stalo. Nije to prije tako bilo!", kaže Slavonka.

U pomoć obitelji uskočila je udruga "Rijeka ljubavi" pa, kako kaže nesretna žena, sada je situacija nešto lakša. Priča i kako joj se sin nekoliko puta od jadi pokušao ubiti.

Skromna žena udomila je četiri psa za koja joj lokalna udruga za zaštitu životinja daje hranu i lijekove, ako je potrebno.

"Dok je meni moje Višnjice, koja je slijepa, dvije Curice, Kuki i Lile, bit će valjda i njima i nama nešto pojesti", tužno zaključuje Josipovčanka.