Foto: Facebook (Radnička fronta)

RADNIČKA FRONTA je od samih početaka uspona Sirize pratila razvoj događaja na grčkoj političkoj sceni, stoji na početku priopćenja ove političke stranke u kojem se daje analiza današnjeg stanja u Grčkoj.

Tako smo sve svoje nade polagali u pobjedu Sirize na parlamentarnim izborima, ali smo istovremeno i bili svjesni da Sirizin izborni program nije ni radikalan ni antikapitalistički, već se orijentira na okončavanje brutalnih mjera štednje u okvirima Europske Unije i eura kao valute.

Siriza je bila naivna

Dakle, prije dolaska Sirize na vlast s jedne se strane već mogla nazreti izvjesna naivnost Sirizina vodstva, a s druge strane izvjesno kalkuliranje s biračkim tijelom (pristajanje na parlamentarnu borbu uvijek iziskuje neke ustupke sistemu, pa i od manje radikalnih opcija). Naivnost se sastojala u opčinjenosti Europom, tj. Europskom Unijom kao „civilizacijskom tekovinom“, pa se vjerovalo u mogućnost većih promjena unutar same Europske Unije („mi vjerujemo u Europu“), bez obzira što je ona monetarna unija i što je od ovakve Europske Unije neodvojiv njezin karakter kao diktature financijskog kapitala čija su oličenja čuvene „institucije“ – Trojka (Međunarodni monetarni fond, Europska komisija, Europska središnja banka).

Sirizino je kalkuliranje pak posljedica stvorene predodžbe o Europskoj Uniji – atmosfera u većem dijelu naroda je protiv mjerâ štednje, ali za ostanak u Europskoj Uniji, štoviše eurozoni. Stoga se smatralo i politički nepragmatično govoriti o izlasku iz eurozone i EU. I tako smo došli do temeljne okosnice Sirizina programa: protiv mjerâ štednje, ali u okviru eurozone/EU. Time smo došli i do mogućnosti boljeg razumijevanja svega ovoga što se ovih dana događa – konformizma Sirizina vodstva.

Dolaskom na vlast Siriza se odmah suočila s brojnim preprekama – da bi imala većinu koalirala je s desničarskim ANEL-om, strankom koja jest protivnik mjerâ štednje, ali je zastupnik interesâ brodogradilišne buržoazije. Također je u pregovore s Trojkom ušla na način sklon kompromisima – omražena Trojka sada su postale „institucije“, a retorika sve više partnerska.

Europska unija je diktatura krupnog kapitala

Valja imati na umu i činjenicu da osvajanje političke vlasti ne znači i preuzimanje moći – strukture u grčkom društvu i dalje su pod kontrolom Nove demokracije, pa je obračun s tim strukturama svakako nužnost na koju Siriza nije bila sprema, pogotovo dok su pregovori s Trojkom prioritet.

Nadalje, Siriza nije pripremala narod na mogućnost nužnosti izlaska iz eurozone. Koliko god bilo jako proeuropsko raspoloženje, ono se moglo smanjiti da je Siriza naglašavala nužnost izlaska iz eurozone, bez obzira što to nije stajalo u izbornom programu (iz pragmatičkih razloga, ali je svejedno to dobar odraz pravila igre kapitalističkog parlamentarizma). Jer, je li gore iznevjeriti onaj dio programa koji govori o neizlasku iz eurozone ili onaj koji govori o raskidanju s mjerama štednje?

Sadašnjost je pokazala da se ne može oboje, pa je ovo svakako opravdano pitanje koje je posljedica pragmatičkog, ali i naivnog te kalkulantskog Sirizina ponašanja u predizborno vrijeme.

Europska Unija je diktatura krupnog kapitala, pogotovo lihvarskog financijskog. Sada bi to uistinu trebalo postati sasvim jasno – Trojka se otvoreno narugala s demokratskom odlukom grčkog naroda o odbijanju mjerâ štednje. Tako je politika Sirizina vodstva o ostanku u eurozoni došla na naplatu – EU birokrati i političari poput Angele Merkel sasvim su svjesni da i dalje mogu zahtijevati što im se prohtije, pa i pod cijenu potpunog narušavanja demokracije i suvereniteta Grčke.

Nezadovoljstvo treba preći u Španjolsku, Portugal, Italiju...

Vodstvo Sirize je kapituliralo na toj politici „dvosjeklog mača“ – sada je doista pitanje koliko Cipras samo drži „figu u džepu“ ili je zaista prvoklasi konformist, čak je i neradikalni Varufakis dao ostavku ne želeći sudjelovati u ovoj farsi, pripadnik Lijevog krila Sirize i ministar energetike Lafazanis jasno je rekao da se ovime nastavlja politika dosadašnjih vlada, a „desniji“ pripadnik Sirizine vlade Dragasakis obje ručke je prihvatio ideju memoranduma, itd. Pri ovome vidimo da je Siriza i njezina vlada vrlo heterogena, što je i dobro i loše.

Dobro je zato što postoji Lijevo krilo Sirize koje može nastaviti vršiti pritisak na vodstvo i boriti se za radikalizaciju Sirize kao što postoji i radikalna Komunistička tendencija koja poziva i na opći štrajk i demonstracije. U mogućim daljnjim izvanparlamentarnim borbama ljevice i grčkog naroda valja gledati najveću nadu za radikalizaciju situacije i politike u Grčkoj i u Europi. Heterogenost Sirize loša je u tom smislu što je upravo vodstvo – umjereno i konformistički nastrojeno.

Unatoč svemu, ovi događaji samo su uvertira u zaoštravanje klasne borbe u Grčkoj i u Europi. Ne treba zaboraviti da su NE ponajviše glasali radnici, nezaposleni, umirovljenici i studenti. Također je cijela kampanja NE bila klasno usmjerena. Time se jasno moglo vidjeti koji dio naroda uistinu

ima interes u raskidanju s mjerama štednje. Osim što treba očekivati i poticati demonstracije, štrajkove i daljnje otpore mjerama štednje, dakle izvan parlamenta i zakulisnih mainstream političkih igara, treba se nadati, očekivati i poticati prelijevanje nezadovoljstva i na obespravljene, prvenstveno radnike, drugih naroda (naročito Italije, Španjolske i Portugala). Tako bi situacija postala internacionalno radikalna, a kao takva jedino sposobna da podigne svijest o pravom karakteru institucijâ EU i da stvori internacionalni antiimperijalistički blok u Europi.

Daš im ruku, odrube ti glavu

Svjetski sistem imperijalizma opstaje po principu: „daš im prst, oni bi cijelu šaku, daš im šaku, odgrizu ti ruku, daš im ruku, odrube ti glavu“. To se ponovno pokazalo u slučaju Grčke. Također se pokazalo da valjani i potencijalno uspješni otpor mora zadovoljiti sljedeća tri uvjeta: radikalizaciju situacije među narodom (ponajviše radničkom klasom, u Grčkoj je to djelomično ostvareno), nekonformizam vladajuće politike (što je teško u spomenutim uvjetima kapitalističkog parlamentarizma) te internacionalizaciju borbe (okviri nacionalne države, često evocirani u Grčkoj, nisu ni dostatni ni zadovoljavajući okvir jer je svjetski sistem imperijalizma internacionalan, pa onda i otpor njemu treba biti internacionalan – nemoguće su uspješne revolucionarne promjene unutar jedne zemlje, niti unutar postojećeg sistema).

Svjetski sistem imperijalizma, ovdje ponajviše diktatura financijskoga kapitala, stvara sve veće nejednakosti između radničke i kapitalističke klase te između zemalja centra i zemalja periferije. Radnička fronta zagovara i zalaže se za stvaranje internacionalnog antiimperijalističkog bloka jer se ujedinjenom imperijalizmu mogu suprotstaviti samo ujedinjeni potlačeni narodi i sva solidarizirana radnička klasa. Samo su tako promjene i drugačija, socijalno pravednija, Europa moguće!