Foto: Index

„Ideali, ali i nužda sastavljaju čovjeka. Čitav život, napose politički, sastavljen je od ideala i nužde. Čovjeka vode ideali, ali nuždi se ravna.“
Stjepan Radić

KRAJ je 2014. godine. Vrijeme je kada se svode računi za prošlu i rade planovi za predstojeću godinu, neki koji će se ostvariti, a neki i zaboraviti. Kao što to radimo na osobnom nivou, neke analize i planove treba napraviti i na državnom. Dakle, što je bilo loše i što bi trebalo biti bolje u Hrvatskoj?

Vlada

Dok se prve dvije godine Vlada Republike Hrvatske mogla izvlačiti kako su oni prije bili nesposobni, korumpirani i općenito šteta za Državu – to više ne pali u trećoj godini vlasti. Svatko od nas može doživjeti loš životni period, pa i nacija može doživjeti loš period, kao što je bila Sanaderova Vlada, posebno ona druga. Samo, nakon lošeg perioda se treba pobrati i krenuti naprijed, a ne završiti u birtiji i kukati o teškoj sudbini.

Osnovnu i temeljnu stvar aktualna Vlada Republike Hrvatske nije napravila – nije osigurala uvjete za rast BDP-a. Dok Hrvatska ne proizvodi više, dok ne otvara radna mjesta, dok se nema više u narednoj nego u prošloj godini – Vlada je loša i ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Zamijeniti korumpiranost nesposobnošću – jednostavno nije dovoljno.

O da trebaju reforme. I da, reforme su i bolne i nezgodne i puno je nezadovoljnih. Ali – ovu Vladu smo izabrali da ih provodi. I ne može biti opravdanje tipa da je „70% proračuna zadato“. Nije ništa zadato. Sve se može dovesti u pitanje i sve se može reformirati.

Državne i javne službe

Nikakva, ali baš nikakva reforma javnog sektora niti je napravljena niti je planirana. Država se uhvatila plana izdvajanja, outsourcinga (ili kako bismo „hrvatski“ rekli eksternalizacije) pomoćnih djelatnosti, sindikati su sakupili potpise protiv i sada čekamo referendum.

Zašto je država predložila outsourcing? Zato jer sama ne može dovesti u red činjenicu da zaista imamo slične objekte gdje jedan začudo održavaju i čiste dvije osobe, a drugdje ih ima pet i da imamo objekte gdje uredno i dalje postoji domar koji uglavnom ide na pivo – jer se danas u doba specijalizacije za sve zovu posebni serviseri. Da li to država može sama dovesti u red – može, tako da se naprave standardi koliko treba čistačica, domara, računovođa… Da li to privatnik može dovesti u red – može, postići će puno veću učinkovitost tijekom radnog vremena.  Može i jedno i drugo, ostavimo detaljnu priču za drugi put. Međutim, ne radi se ništa, a realni sektor, koji je sve manji, sve to plaća.

Pomoćne djelatnosti ionako nisu temeljni problem – već jedan od 100 problema koji imamo u javnom sektoru. Osnovna stvar je da je u tom sektoru nemoguće otpustiti neradnika i gotovo nemoguće nagraditi dobrog radnika. Da li Hrvatska treba birokraciju? Da, svaka država treba birokraciju, i što je bolja birokracija – uzmimo recimo Austro-ugarsku ili Bizant, to će država biti uspješnija i bolje živjeti.
Nama treba odgovornost – znači ako je netko u javnom sektoru uzrokovao štetu, neka plati i traži novi posao. Ako je netko dobar i dovede milijunske projekte – neka ima plaću i veću od ministra. A ako je netko suvišan – poštena otpremnina i tražiti novi posao, kako je već i u realnom sektoru. O pravoj reformi nema ni naznaka. I to je važnije od toga ima li negdje domar viška. To se rješava usput.

Reforma se svodi već godinama – linearno reži plaće svima. Potez i pol. Onda ode onaj tko zna posao i tko je dobar. Recimo, odu dobri liječnici, ostanu pomoćne službe. Što bi uopće u takvoj bolnici moglo poći loše? Već smo naučili da i čistačice mogu asistirati operacijama. I to je kao normalno.

Realni sektor

Od realnog sektora svi živimo. Ni država ni obrazovanje ni zdravstvo ni penzije – ničega toga nema ako realni sektor ne napravi nešto i to proda (da, ako niste prodali – nikoga ne zanima da ste radili). Što se više isplati raditi „kapitalistima“ iz realnog sektora – od onih samozaposlenih do onih s tisućama radnika, što više privređuju, što više imaju dobiti i plaćaju poreza na nju, što više zapošljavaju kako bi po marksistima ljude „eksploatirali“, to bolje svima. A stanje je tako loše da eto ni eksploatatori ne žele eksploatirati – imamo preko 300.000 nezaposlenih.

Što reći? Imali firmu malu ili veliku, bombardiraju vas deseci raznih uplatnica, od poreza do hrpe parafiskalnih nameta, porezni sustav se mijenja svaki par mjeseci – uglavnom ako držite glavu iznad vode i imate za podijeliti plaće, može vas se smatrati uspješnim.

Realni sektor je ključno što treba jačati u 2015. godini. Bez poduzetnika, bez ulaganja, bez svježih ideja – jednostavno nema novca za podijeliti, od novca za liječnike do novca za školske knjige. A to je ono što čini se ne razumije ni dobar dio vlasti ni dobar dio građana koji uredno grintaju protiv „kapitalista“. A ni oni koji vide izlaz u štampanju novca.

Jednostavno, „kapitalisti“, koji ulažu, rade i zapošljavaju – osnova su za stvaranje novih vrijednosti i osnova su za stvaranje onih novih vrijednosti koje daje nadgradnja (javni sektor). Jer i državna škola daje novu vrijednost, nije nova vrijednost samo rad za tokarskim strojem. Međutim, ako nema realnog sektora, nema za plaće učitelja. Jednostavna istina koju mnogi ne vole.

Oporba

Ako itko razočarava – onda je to hrvatska oporba. Umjesto novih ekonomski ideja i projekata kao ojačati realni sektor i kako reformirati javni sektor (o, da neće se to svidjeti svima tamo!) šefu HDZ-a se priviđaju petokrake, komunisti i Jugoslavija. Njemu za informaciju – Jugoslavija je propala prije skoro četvrt stoljeća i valjda nikom razumnom se ne obnavlja ista, Hrvatska je još uz to članica EU i NATO-a, Srbija tko za gdje u svojim mitovima.

A negdje ima i istraživanja koliko je članova Saveza komunista Hrvatske 1990. godine ostalo u SDP-u, a koliko otišlo u HDZ. Ako imate više od 35 – sjetiti ćete se i sami Velikih Hrvata toga doba i kako se slika Maršala u odori mijenja slikom Državnog poglavara u sličnoj odori.

Nezaposleni

Biti nezaposlen valjda je najgora situacija u kojoj se čovjek može naći, osim biti dugotrajno bolestan. Čak i ako imate nekoga tko vam rješava temeljna egzistencijalna pitanja – osjećate se glupo i suvišno. Ako ste (što je najčešće) još i bez novca – osjećati ćete se još i gore. No, dok oni gore prvi spomenuti (Vlada) ne stvore uvjete za otvaranje radnih mjesta, ovi dalje spomenuti (realni sektor) neće početi zapošljavati. Trenutno je stanje takvo da više privatnika misli kako prebaciti firme izvan Hrvatske nego kako zapošljavati nove ljude.

No, čak i ako razvoj krene – onih skoro 80.000 nezaposlenih s osnovnom školom i nezavršenom osnovnom školom i onih par desetaka tisuća kojima na diplomi piše „maturant gimnazije“ nemaju se nažalost nadati nečemu dobrom. Radnih mjesta bez specijalizacije, bilo zanatske bilo visokoškolske ima sve manje. Čak i odlazak na Zapad nije neka mogućnost – prije 50 godina Njemačka je uzimala radnike koje bi na brzinu usavršila za rad na traci, no danas toga nema. Tamo gdje pomoćni radnici trebaju, Rumunji će obično raditi za manje novce od Hrvata i nemaju nikakva ograničenja kretanja radne snage u EU – njihovih 7 prijelaznih godina je prošlo.

A država bi definitivno, vaučerima za cjeloživotno obrazovanje, plaćanjem zanata i veleučilišta, trebala pomoći onima koji jednostavno nemaju kvalifikacija za dobiti bilo kakav smislen posao. A bez posla – dugoročno nezaposleni postaje socijalni slučaj i umjesto da radi u realnom sektoru – na teret je istoga. Tema o kojoj se vrlo malo priča.

Monetizacija autocesta

Ako bi se mogao ocijeniti najgluplji potez ove godine – svakako je to postupak monetizacije autocesta. Koja je u biti koncesija na uslugu. Gdje su konzultanti u studije ubacivali stavke za koje su trebali znati da će ih nova europska Direktiva u ugovorima o koncesiji zabraniti. Pa su se radile financijske projekcije bez Strategije prometnog razvitka i plana prometa tih istih autocesta – koji se na planirani rok davanja koncesije jednostavno tehnički ne može napraviti. A sve to treba za davanje koncesije.

Pa smo dobili i sakupljanje potpisa i na kraju unatoč ministrovim borbenim najavama vjerojatno neće biti ništa od toga. I ne treba biti, u pitanju je pravni, ekonomski i drugi kupus s nečim što je naše, a ne ministrovo. A nitko nas građane nije ništa pitao. Ova Koncesija ne piše u programu aktualne Vlade.

Asistenti u nastavi i gladna djeca u školama

Problem asistenata u nastavi, o kojem smo pisali, i gladna djeca u školama – o čemu smo također pisali, pokazali su da je Republika Hrvatska danas potpuno disfunkcionalno društvo. U cijeloj krležijanskoj drami svakojakih korisnika javnih sredstava, u sustavu koji se pretvorio u alanfordovsko „Daj, daj, daj!“ nekako su se izgubila sredstva za asistente u nastavi i sponzoriranje prehrane učenicima – valjda jer te kategorije niti glasaju i niti imaju političkog utjecaja.

Hrvatska se s jedne strane pokazala kao bešćutno i okrutno društvo u kojem svatko gleda sebe – no opsežnom novinarskom akcijom stvari su se uvelike i na brzinu promijenile – novac se uglavnom našao, što ipak znači da s druge strane kao društvo nismo tako loši, kada i ako posložimo prioritete.

Lokalna samouprava

Znate li koje su ovlasti vašeg župana, ovako napamet bez googlanja? A što radi vaša županjska skupština? Osim što primaju naknade, naravno. Jedno od najvećih razočaranja svakako je lokalna samouprava (pri čemu računamo i na regionalnu – županije). 

Županije, uglavnom izgubljene u vremenu i prostoru i pogrešno posložene, pa imamo recimo Zagrebačku županiju koja obuhvaća i jedan od većih gradova u Hrvatskoj – Veliku Goricu, ali i jednu od siromašnijih općina – Žumberak. O čemu zajedničkom oni mogu razgovarati? Ili Ličko-senjska: Grad Novalja i Općina Donji Lapac. Koje su im prirodne i ekonomske zajedničke karakteristike?

Hrvatska definitivno treba podjelu na smislene regije, ili 7-8 smisleno posloženih županija – ali politika to ne planira. Jednostavno, županije, ovakve kakve jesu, su odlično rješenje za uhljebljivanje političkih aktivista, posebno dvjema velikim strankama. Nemaju ni nešto ovlasti, pa ne mogu ni pogriješiti.

Gradovi i općine – pokazali su (s dužnim izuzecima) kako uopće ne shvaćaju probleme sadašnjice, probleme ljudi i prioritete razvoja. Milijuni i stotine milijuna poreznog novca se slijeva u nove objekte, trgove šetnice – no ako ljudi nemaju posla ili dodatno i nema posla i iseljavaju se – tko će se šetati trgom, tko će koristiti gradske bazene, tko će uživati u novim građevinama? Lokalna samouprava uvelike pati od kompleksa veličine, nesposobnosti i nepostojanja prioriteta.

Ako vas u obitelji od pet radi jedan – nećete obnavljati kupatilo dok se još netko ne zaposli. Pa bi tako trebala i lokalna samouprava, prvo aktivnosti koje omogućavaju razvoj, no to uglavnom ne znaju.

Porez na dohodak

Jedna od dobrih stvari koje nas čeka u 2015. godini su nove, niže stope poreza na dohodak. Pozitivno za sve – čak i ako ne ulazite u kategoriju koja će to znatnije osjetiti na svojoj plaći, olakšati će život realnom sektoru, koji jednostavno nije mogao plaćati stručnjake – najviša porezna stopa „za bogate“ počinjala je na smiješnih 8800 kuna (zamislite samca podstanara u Zagrebu koji prima toliko i kupio je još automobil od 75.000 kn na kredit, koji bogataš, ostaje mu 100 kn dnevno!).

Kvalitetan stručnjak jednostavno traži više od 8.800 kuna, ako ga firma ne može platiti, a uz ogromne progresivne poreze ne može – takav odlazi vani raditi. A onda ne odlazi samo on, nego i njegovo znanje i proizvod i tim koji je on trebao ovdje voditi neće se sastaviti nikada – pa tako ni netko tko sada prima recimo 4000 kn gubi priliku ući u takav tim i primati sutra recimo 6000 ili 8000 kuna.

Zbog manjeg poreza na dohodak se bune lokalne samouprave – no neka se prilagode, njihovi činovnici su sada često i 50% bolje plaćeni od državnih.

Svijet

Po svijetu se u međuvremenu događalo svašta, no držimo se dobrih tema – razvoj ide dobro, Svijet sve više proizvodi, broj država u recesiji je minoran – dakle kada vam netko spomene da je naša kriza produkt svjetske krize – jednostavno laže da bi opravdao vlastiti nerad i nesposobnost.
Za svjetski događaj godine treba spomenuti misiju Rosetta – po prvi puta u ljudskoj posadi svemirska letjelica, i to Europske svemirske agencije (ESA), ušla je u orbitu oko jednog kometa (komet 67P/Churyumov-Gerasimenko) te je na komet spuštena robotska sonda Phylae. O kometima smo u dva mjeseca saznali praktično više nego što se saznalo u 5000 godina ljudske civilizacije i mnoge će se knjige morati ponovno napisati.

Upravo je ta letjelica simbol onoga što se u svijetu događa – ogromne tehnološke promjene. Nije EU uložila milijarde u ovaj projekt samo kako bi se saznalo više o kometima – uložila je zato jer se time razvija visoka tehnologija a samo visoka tehnologija omogućava ono što Europljani vole – visok standard i socijalnu državu.

Hrvatska nije u toj igri – nismo ni član ESA-e, uostalom pameti u nas na svakom koraku, pa valjda ne treba ulagati u visoku tehnologiju.

Europska unija

Dobili smo novi Europski parlament, dobili smo novu Europsku komisiju, o svemu tome svakodnevno čitamo – no 1. srpnja 2015. puni se dvije godine od hrvatskog ulaska u Europsku uniju. Kako se ograničenja kretanja radne snage uvodi po formuli 2+3+2 (u godinama) moguće da s prvim srpnjem naredne godine neka od zemalja koja je uvela ograničenja kretanja radne snage za hrvatske državljane ne nastavi ista primjenjivati – pa će oni kojima je domaća radna, politička i životna scena dosadila imati priliku probati sreću negdje drugdje.

I na kraju – svima sretna Nova 2015. godina!