Foto: Arhiva

VEĆ SE danima diljem Balkana ne prestaje pričati o kupnji slovenskog Mercatora od strane hrvatskog tajkuna Ivice Todorića i njegova koncerna Agrokor. Ono što javnost i medije u regiji, gdje Todorić ne uživa "poseban tretman", posebno interesira je njegov velom tajni obavijeni put od cvjećara do "kralja Balkana", posut netransparentnim poslovanjem i "debelim" političkim vezama koje su mu osigurale status "nedodirljivog".

Nakon što je zbog višemilijunske pljačke njegov otac Ante "odgulio" višegodišnju zatvorsku kaznu, sredinom sedamdesetih Todorićevi započinju obiteljski biznis sa cvijećem. Već tad su ga "pogurale" veze s političkim vrhom - samim Josipom Brozom Titom, što mu je omogućilo nesmetano poslovanje diljem Jugoslavije. Posao se s cvijeća proširio na voće i povrće, a potom i na žitarice. Do kraja osamdesetih, uz jako političko zaleđe, Todorić je već stvorio za to vrijeme zavidan biznis na području cijele bivše Juge. Politika 200 bogatih obitelji prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana bila je samo dodatni vjetar u leđa koji je Todoriću od statusa dobrostojećeg biznismena osigurao put do nedodirljivog balkanskog tajkuna.

Razdoblje privatizacije za njega je bilo doba kad mu je uz politička tapšanja po ramenima doslovno pala sjekira u med. Temeljima koncerna Agrokor, Agropreradi Ivanić grad i zadarskoj Sojari, Todorić je 1993. godine pridružio punionicu vode Jamnica, tvornicu ulja Zvijezda i DIP Turopolje. Naredne godine privatizacijski šoping je nastavljen u splitskom Bobisu i mljekari Mils, tvrtki Silos mlinovi Vinkovci, PIK Vrbovcu te zagrebačkom Ledu, hotelu Intercontinental i Konzumu.

Ni tu širenje Agrokora nije stalo već je tijekom godina uslijedio nastavak kupovine kompanija diljem Balkana, dok se država na sve sumnjive transakcije "pravila slijepa". Istovremeno, sljepoću većine medija osigurao je vlasništvom Tiska te izdašnim oglašivačkim kapacitetima. Put za stvaranje mita o Todorićevom poslovnom uspjehu time je uspješno utaban, a "ljubav" između "hrvatskog državnog prijatelja broj 1", političkih struktura i kupljenih medija nije oslabila ni dan danas.

Bajke o siromahu koji kupuje dvorac i čuvanju dostojanstva radnika

Iako je Todorić nerijetko u intervjuima volio spominjati kako je do sredine prošlog desetljeća živio u roditeljskom stanu i "spajao kraj s krajem" zahvaljujući očevoj mirovini, prava istina o rastu njegova poslovnog carstva krije se u brojnim državnim poticajima i oprostima dugova. Jednostavnije rečeno - političkom pogodovanju. Istovremeno, Todorićeva bajka o "siromahu" koji je nekim čudom sredinom prosinca 2005. godine uspio od vlastite kompanije kupiti Kulmerove dvore za vrtoglavih 29,8 milijuna eura, samo je jedna u nizu "crtica" iz njegove karijere koje bi bile dobra podloga za holivudske scenarije.

Dok Slovenci strahuju od Todorićevog osvajačkog pohoda, a radnici Mercatora strepe nad svojim radnim mjestima i plaćama pod hrvatskom tajkunskom palicom, Todorić im je u velikom intervjuu za slovenski Finance prodao bajku o "čuvanju ljudskog dostojanstva". Nažalost, tu bajku ne žive primjerice Konzumove blagajnice, prema kojima Todorić ima robovlasnički odnos, ili dobavljači kojima Agrokor mjesecima kasni s plaćanjem.

"Hrvati kupili Slovence: Da plačemo ili da pevamo?"

U Srbiji, gdje je Todorić vlasnik trgovačkog lanca Idea i kompanija kao što su Dijamant i Frikom, financijski portal Kamatica je Agrokorovu kupnju "perjanice slovenske privrede" Mercatora popratio danas tekstom "Hrvati kupili Slovence: Da plačemo ili da pevamo?", u kojem se osvrću na to kako je Todorić nakon višegodišnjeg natezanja naposljetku uspio dobiti Mercator i to ispod cijene.

Proširenje kompanije koja će sad ostvarivati godišnje prihode od čak sedam milijardi eura i zapošljavati oko 60.000 ljudi nazivaju "hrvatskim poslom stoljeća", a navode i kako će Todorićev tržišni udio u Srbiji sad biti veći od 30 posto pa se strahuje da bi s belgijskim Delezom, koji drži oko pet posto tržišta više, Todorić umjesto "rata cijenama" mogao dogovoriti politiku rasta cijena, kako bi i jedni i drugi više zaradili.

Todorić "kralj Balkana" (p)ostao nakon što je konkurencija "eliminirana"

Todorić je svoje carstvo posljednjih godina proširio na sve moguće sektore - od turizma preko telekomunikacija te poštanskih i usluga bankomata, pa sve do izgradnje elektrana na biogorivo. Istovremeno, većina njegovih tajkunskih konkurenata ili bježi pred zakonom ili sjedi iza rešetaka.

Srpski tajkun Miroslav Mišković, s kojim je Todorić svojedobno pregovarao o spajanju Delte i Agrokora, a koji mu je kasnije postao glavni konkurent u bitci za Mercator svoju je kompaniju prodao Belgijcima i već mjesecima sjedi u pritvoru zbog malverzacija.

Miroslav Kutle, koji je preko zagrebačkog restorana Globus razvio prehrambeni biznis, a stvorio je i medijsko carstvo kupnjom lokalnih televizijskih i radijskih postaja te dnevnih novina i Tiska, osuđen je na kaznu od dvije godine i osam mjeseci zatvora za zloupotrebe ovlasti u gospodarskom poslovanju. Kutle, čije je poslovno carstvo ubrajalo i Slaviju (Diona), Jadrotekstil, Dalmu, Kaštelansku rivijeru i Gradski podrum, bijeg od hrvatskog pravosuđa potražio je u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Preko granice je pobjegao još jedan tajkun kojeg se tereti za malverzacije, Kutlin kolega Josip Gucić. Krajem devedesetih je u njegovom vlasništvu bilo dvadesetak poduzeća s oko šest tisuća zaposlenih, među kojima i divovi poput riječkog Brodokomerca, zagrebačkog Ferimporta i tekstilne industrije NIK.

Još jedan od onih koji nisu više u Hrvatskoj, a kojima je sjekira upala u privatizacijski med, nekadašnji je vlasnik Dukata - "kralj mlijeka" Luka Rajić, koji je nakon prodaje mljekarskog giganta odselio u Švicarsku gdje je razvio biznis s lijekovima.

Među balkanskim tajkunima je i Stanko Subotić Cane, koji je razvio biznis s vinima, preradom mesa, distribucijom bezalkoholnih pića i sportske opreme te nekretninama. No, razvio je i biznis sa švercom cigareta. Pred srpskim pravosuđem je "kralj duhanske mafije" 2006. godine pobjegao u Švicarsku.