Foto: R.I.

APSOLUTNI pobjednik izbora za zastupnike u Europski parlament bivši je predsjednik Republike, Stjepan Mesić. Jedan je njegov pulen nenadano izgubio, ali je drugi i prije vremena pobijedio.

Ne znam zašto ljudi zaboravljaju da je pri izboru Zorana Milanovića za predsjednika SDP-a presudio fanatični organizacijski aktivizam pokojnoga Borisa Šprema, kojega je upravo u toj misiji Mesić s mjesta šefa kabineta poslao u stranku. Mistika imenovanja Šprema kao predsjednika Sabora time iščezava: nagrada je to za demontažu Bandića.

Ovaj drugi šef kabineta, saborskog, s početka devedesetih, vodio je Mesiću predsjedničku kampanju i bio mu šef ureda i savjetnik za nacionalnu sigurnost; 2004. Mesić i Sanader Karamarka su zajedno postavili za ravnatelja POA-e, a 2008. Mesić ne samo da nije imao ništa protiv da Sanader Karamarka imenuje ministrom unutarnjih poslova, nego je novinarima tada objašnjavao da su Šimonović i Karamarko "njegovi ljudi".

Zato, kakav god ishod kakvih god izbora bio, Stjepan Mesić apriorni je pobjednik. Doduše, to nešto govori i o karakteru hrvatske demokracije, ali, koga je to u ovoj zemlji zapravo više briga?

Kad je već s Mesićem tako, mislim da je najlogičnije da Zoranu Milanoviću uputi čestitku. I Karamarko bi se mogao pridružiti, doduše, ali, Karamarko je formiran kao diskretna osoba i ni u pobjedi ne želi biti odveć slavodobitan.

Mesić bi Milanoviću trebao čestitati iz više razloga; popisat ću ih suhoparno, taksativno, zbog lakšeg snalaženja, manje čitateljevog, više Milanovićevog.

Prvo, trebao bi mu zahvaliti što je ničim prisiljen u život vratio HDZ.

Drugo, jer je mislio i bližnje uvjeravao da niska izlaznost njemu ide u prilog, što u periodu u kojem Tomo&Vaso ništa drugi i ne rade doli konsolidiraju stranku, može misliti samo diletant: svaki je HDZ-ovac danas ponaosob čekiran i licenciran od toga dvojca, i na izbore je izletio kao strijela iz zapeta hunskog luka. Nasuprot, kad je već o političkim predrasudama riječ, koliko je tzv. urbana Hrvatska glasovala, vidimo po ishodu: Ruža i Zdravka idu u Europu!

Treće, valjalo bi mu čestitati jer je momentum prepustio HDZ-u: razdvojivši izbore, sada je omogućio HDZ-u da se za lokalne izbore priprema kao pobjednik ovih izbora. Ovdje možda nije neumjesno upozoriti da nije Muju majka karala što se kock'o, nego što se vadio. Hoću reći: koliko ćemo se tek sada idiotizama naslušati u analizama genija hrvatske narodne politologije, uspaničenih možebitnim krahom Milanovića na lokalnim izborima, iako je fijasko barem u jednom sasvim izvjestan: kad Bandić postane gradonačelnikom, Bernardić će mirne duše Milanoviću moći kazati: Luzeru, ovo je tvoj poraz; ti si donio odluku, ti si me uklonio, ti si se odlučio za Ostojića, ti si unutarstranačkoj demokratskoj izbornoj legitimaciji usprkos uzurpirao vlast i postupio samovoljno, pa sada snosi konzekvence svoje odluke!

I, što onda, dopustite ekskurs, u slučaju Milanović imamo?

Imamo Zorana Milanovića koji je izgubio već  dobivene parlamentarne izbore (trebalo je samo znati jezik postizborne trgovine), imamo Milanovića koji kao premijer gubi europarlamentarne izbore, i imamo Milanovića koji u Zagrebu gubi izbore za gradonačelnika, a u Skupštini nema većinu. U stvari, da nije diskretne naklonosti ambasade u Buzinu i revnosti Mladena Bajića, da nije kriminalizacije Sanadera i HDZ-a, Milanović vlasti ne bi ni vidio.

Ali, pustimo sad to i vratimo se čestitkama.

Četvrto, Milanoviću valja čestitati jer je - a sada već počinjem vjerovati da je to u dosluhu s drugom stranom - potaknuo nacionalistički revival pridajući svakoj efemeridi pažnju s kojom još jedino dokoni Stjepan Mesić izdaje svoja priopštenia, pa je od 'Hrvatska je za Hrvate, dok su ostali gosti' (sada se vidi da je image i uspjeh Ruže Tomašić sav sazdan od te prašnjave tvari koju je uskovitlao bezveznjak Milanović) učinio konceptualno geslo i skorašnjih lokalnih izbora, na kojima će definitivno rehabilitirati HDZ i možebitno u povijesti te stranke ostati zabilježen kao njen najzaslužniji vanjski suradnik. Ruža Tomašić, s nožem u ruci – Čeljustka je zatiče pri rezanju torte na proslavi sinovljevog dvadesetpetog rođendana – pristojno je zahvalila Milanoviću na besplatnoj kampanji i nesebičnoj i nenadanoj pomoći.

Peto, Milanoviću valja zahvaliti jer je ovim idiotskim izbornim sustavom, koji je - budimo pragmatični - jedino i samo on mogao osporiti, pa ga je dakle jedino i samo on odobrio, omogućio da najmanje troje fašista zastupa našu zemlju u Europi. Kakvih fašista? Da ne duljimo: svatko tko je slavio ili slavi 10. travanj ne treba bježati od toga da je fašist, iako, siguran sam, konceptualno i ne zadovoljava visoke kriterije trijumvira Schwartza.

Šesto, Milanoviću svakako treba čestitati jer se i dalje vlada kao da je sam oslobodio Trst, a u međuvremenu se pretvorio u grotesknu karikatura prigradskog žicara koji ima problema sa samokontrolom, koji pola godine pred izbore diskvalificira vlastitog kandidata za gradonačelnika Zagreba u ime taštine i karijere, pa potom diskvalificira i njegova nasljednika dopuštajući Leki da slavi izravnog Ostojićevog konkurentan i arcinemezu bez ikakvih konzekvenci, i koji ispušivši izbore za europski parlament sada u uspjeh na lokalnim izborima ne može više uvjeriti ni Zinku Bardić, a kad Zo ne može uvjeriti Zi, vjerujte, to je zlo.

Sedmo, gotovo privatno, Stipe bi trebao čestitati Zokiju što je dopustio Vesni da ga na ovo nagovori. Prvi puta je SDP kao šuma šuštao o ucjeni ambiciozne Vesne Pusić, zbog koje su, kao biva, 2007. parlamentarni izbori izgubljeni jer je Vesna inzistirala da joj Milanović potpisom zajamči predsjedničku kandidaturu, a sada se i prije ponoći tumačilo da je cijeli ovaj apartni euroizborni aranžman kapric Vesne Pusić. Ako i jest, kako bi Ingrid kazala: Fool me once, shame on you, fool me twice, shame on me!

Bilo kako bilo, sasvim je očito da razloga za čestitke Stipe Mesića Zoranu Milanoviću ne manjka. Ili Tomislavu Karamarku. Stipi je sasvim svejedno. Odavno.

Romano Bolković