Foto: Pixsell/Zeljko Lukunic

TOČNO 80 kuna, ili devet stotina šezdeset kuna godišnje, plaćate televizijsku pretplatu, kako se to stručno zove pristojba, za samu mogućnost gledanja i slušanja signala HRT-a. Po obitelji. Gledali – ne gledali. Firme plaćaju i još više, recimo ako imaju radijske prijemnike u službenim automobilima, makar nikada ne uključili državni radijski program.

U pitanju je tipičan paraporez i to jedan od najgorih – kao prvo nije socijalan jer jednako plaća samac s 3000 kuna kao i obitelj gdje ih petero prima po 10.000 kuna. Drugo, naplata takvih paraporeza sama po sebi uzima dosta sredstava. Ako postavite pitanje zašto se „društvo koristan program“ ne plaća iz proračuna – s HRT-a će vam ponavljati kao papige da je neovisno financiranje važno za političku neovisnost radija i televizije.

Glavno pitanje je – vjeruje li itko više u tu političku neovisnost? Dok je radio još od 90-ih sačuvao određenu kvalitetu i profesionalnost (možda zato što nije toliko pod političkom prismotrom), televizija je postala medij koji uglavnom prenosi demantije HDZ-a na afere koje pronađu drugi mediji i pokušava „izgladiti“ nezgodne izjave vladajućih političara. Naravno, takav model više ne pomaže puno ni vladajućima, jer to nikome nije zanimljivo gledati, a više nisu 90-e pa da nema konkurencije. Ljudi uvelike gledaju informativni program drugih televizija. O smiješnim gostima u raznim emisijama nećemo ovom prilikom. Moguće da bi televizija bila i objektivnija da se financira izravno proračunski i pod javnim višestranačkim nadzorom!

Deseci i deseci profesionalno plaćenih novinara – i niti jedne jedine afere, barem aferice vladajućih koju je otkrio sam HTV. Govori vam to što? Pa koji put znaju i šutjeti o aferama o kojima uredno portali pišu! A oni bi, neopterećeni svakodnevnom borbom za egzistenciju, trebali biti prvi u istraživačkom novinarstvu, jer tamo novinar može provesti i par mjeseci istražujući, dok drugdje mora dnevno lansirati nove tekstove ili priloge kako bi medij na tržištu uopće opstao.

Ovakvu televiziju treba ukinuti

Također, iz HRT-a će rado reći da je pristojba „zakonska obveza“, a ne nikakvo „prisilno ubiranje“ novca poreznih obveznika, kako su prije par mjeseci reagirali na pisanje Indexa o gotovo pa očajnoj gledanosti u odnosu na komercijalne televizije.

>> Reagiranje HRT-a: Nismo najslabije gledana televizija, a pretplata nije prisilna već po zakonu

Da budemo odmah jasni: takvu zakonsku obvezu, plaćanje pristojbe, treba ukinuti. Model javne televizije izmišljen je nakon Drugog svjetskog rata, u doba kada zbog ogromnih troškova i tehnoloških razloga nije išlo drugačije – no prošlo je od tada barem 60 godina.

Nekada je za obično uključivanje s terena u dnevnik trebalo par desetaka ljudi, reportažna kola i pokretni repetitor, danas je to standardna stvar koju riješe dvoje ljudi. Nekada je za pustiti film trebao skupocjeni uređaj zvan telekino, danas bi vas čudno gledali da večernji film uopće pokušate pustiti s 35-milimetarske filmske trake i to „u živo“ pa morate čekati par minuta na nastavak filma ako isti kod prikazivanja – pukne. Sve se izmijenilo, tehnika, gledatelji, teme, samo je HRT ostao isti.

Mladi sve manje gledaju ovakvu televiziju

Mlađe generacije dodatno sve manje gledaju klasičnu televiziju – nakon što su se pojavili servisi tipa Netflixa malo tko od mladih će čekati baš određeni sat da bi mu televizija na određenom kanalu ponudila određeni sadržaj – pogledat će to preko servisa koji nudi film ili seriju kada žele. Cijeli koncept linearne televizije rasuo se činjenicom da sve manje ljudi ima klasično radno vrijeme tipa 7:30-15:30, pa možete otprilike „predvidjeti“ njihov dan. Korištenje video sadržaja naravno neće nestati – sve je veće, ali za to se koristi YouTube ili profesionalni servisi koji svoje usluge naplaćuju, pri čemu za cijenu mjesečne pristojbe koju plaćaju Hrvati možete dobiti tisuće i tisuće sati kvalitetnog programa!

Ovakva Hrvatska televizija ne treba više nikome –  prenapregnutih čak pet kanala puni su repriza, a uostalom ni puno bogatije države ne bi mogle emitirati pet kvalitetnih televizijskih programa. Rupe se pune emitiranjem jeftinih serija koje bi trebale biti nešto što se emitira isključivo na privatnim komercijalnim televizijama. Puštanje jeftinih serija apsolutno nema nikakve veze s javnim servisom.

Dodatno, HRT ima hrpu dodatnih zaposlenika, za koje je pitanje jesu li potrebni javnoj televiziji: jasno je da su Zbor, Simfonijski orkestar, pa i Jazz orkestar bili neophodni nekada kada je ogroman dio produkcije išao uživo, no bi li danas mogli biti bolje iskorišteni unutar drugih kulturnih ustanova i povećana im kvaliteta izvedbi? Možda bi televizija okrenuta na „core business“ (temeljni posao) bila učinkovita?

Jedan televizijski i dva radijska programa su dosta

Da, javna televizija u nekom obliku treba postojati, u smislu obrazovnog, informativnog (ali bez ideološki obojenih komentara) i sličnog programa, kao što i radio treba postojati radi informativnih i nekih sigurnosnih razloga – država mora biti spremna osigurati informacije čak i kada radi kakve katastrofe padne internetska i druga mreža, mora postojati mogućnost da dobijete informaciju i preko tranzistora na baterije i to na cijelom području Hrvatske. Dodatno, postoje razlozi da se čuje naša riječ i u BiH i u Srbiji.

No, za takve svrhe bio bi dovoljan jedan televizijski i dva radijska kanala. Temeljni javni servis mogla bi držati jedna petina zaposlenih, uz bitno manje troškove. Financirano izravno iz državnog proračuna, bez potrebe za ikakvim posebnim sakupljanjem „pristojbe“ i hrpama zaposlenih potrebnih za praćenje stotina tisuća pojedinačnih uplata. Kako bi bila proračunski financirana – svi troškovi bi trebali biti javni i transparentni odgovarajućem saborskom tijelu. Plaće sukladno Uredbi o javnim službama.

Ako država želi dodatne prijenose opera, emisija obrazovnog programa ili nešto treće – lijepo natječaj koji će od komercijalnih televizija to raditi za manje novce. Ako ima nacionalno pokrivanje – gledatelju je definitivno svejedno na kojem se kanalu nešto emitira. Taj program bi naravno morao biti jasno označen kao državno financirani i bez reklama. Mogle bi se uštedjeti stotine milijuna kuna državnog novca.

Što se tiče financiranja Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, HAVC-a, poreznim obveznicima je također jednako financirali takve potrebe pristojbom ili izravno proračunski. A možda najbolje da ih financiraju sami – oslobađanjem od dijela poreza, bez posrednika u obliku javnog fonda. Sviđa ti se ideja nekog filma ili emisije? Uplatiš svoje novce, država ti prizna olakšicu. Jednostavno. Zašto bi neka državna komisija znala bolje od nas samih što želimo gledati?

Naravno, ništa se neće promijeniti

Naravno, u stvarnosti ništa što ovdje pišemo neće se dogoditi – HRT-u odgovara model gdje dobiva novce korisnika bez obzira na gledanost, politici odgovara model gdje imaju neki medij makar ga gledali samo penzioneri, radišni vrijedni na HRT-u (da, ima ih, ima tamo krasnih ljudi!) naći će mjesto negdje drugdje, a onim drugima će opća atmosfera nerada odgovarati. Što se gledatelja tiče – informativni program više neće biti zanimljiv ni aktivistima vladajuće stranke, dramski ne znamo kada je zadnji put bio dobar, a dobrog humora nema otkada su uveli televiziju u boji.

Promjene vlasti ćemo znati po filmovima – kada je desnica, nešto je tu više zastava i rodoljublja, kada je ljevica, puste koji partizanski film, a kada napokon dođe do velike koalicije HDZ-SDP, onda će puštati filmove o domobranima. Jer, kao i sve u ovoj državi – nastavit će uzimati vaše novce i u biti im je dobro, zašto bi se išta mijenjalo?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala