Ako ste Davor Bernardić, Hrvatska je najbolja zemlja na svijetu
Foto: Index, Hina
DAVOR BERNARDIĆ, novi predsjednik SDP-a je nedavno u izjavi pokazao vrlo hrabru razinu političke iskrenosti, kakvu dugo nismo vidjeli od nekog političara. Rekao je kako na državnim i javnim službama ni manje ni više nego počiva hrvatsko društvo.
Zasigurno je prvi koje je rekao tu veliku istinu – za naše političke stranke i za naše političke elite društvo zaista počiva na državnim i javnim službama. Zato se i nitko nije previše nervirao kada je izgubljeno nekih 100.000 radnih mjesta u realnom sektoru. Zato se i nitko previše ne nervira kada noćni autobusi puni radno sposobnih ljudi odlaze – hrvatska politika se ne bavi njima. Nikoga nije briga što firme prebacuju sjedište u Irsku. Cilj hrvatske politike je sačuvati javni sektor. Može li uopće išta biti više pogrešno od toga?
Po svim teorijama društvo ne može počivati na državnim i javnim službama. Koliko god one sve bile važne, koliko god neke od njih predstavljale ulaganje, primjerice obrazovanje, potpuno je pogrešno pa i štetno reći da društvo počiva na takvim službama!
Društvo počiva na onome što se zove – realni sektor i ničemu drugome.
Ako nema realnog sektora – nema ni nadgradnje
Davor Bernardić je ovo istina rekao vezano za pretjerani, preveliki i potpuno socijalistički HDZ-ov prijedlog Državnog proračuna za 2017. godinu, u smislu da Vlada u tim povećanjima nije uspjela naći novce za veće plaće državnih i javnih službi. U cijeloj toj izjavi ova tvrdnja kako na službenicima počiva hrvatsko društvo je sigurno najvažnija i bolno iskrena – opširnije.
Gdje je problem? Problem je što hrvatska politička elita, lijeva i desna, došla sama gotovo isključivo iz javnog sektora, apsolutno ne shvaća neke jednostavne činjenice. Činjenice što je proračun i odakle novci za proračun.
Dozvolite mi iznijeti osobni primjer. Radim dijelom u sustavu znanosti, a dijelom u realnom sektoru, firmi. I sasvim mi je jasno – dok Goran Vojković iz realnog sektora ne odradi, zaradi, plasira proizvod, odnosno uslugu, plati porez i prirez, dotle doc. dr. sc. Goran Vojković iz sustava znanosti ne može dobiti svoju plaću, osim zaduživanjem države. Koliko god moj rad kao javnog službenika bio koristan, koliko god moji studenti bili sutra uspješni i dobro plaćeni inženjeri i piloti, ako ne postoji realni sektor, ako se firme uništavaju prevelikom regulacijom i ogromnim porezima, ne postoji osnova za plaću ni nastavnika, ni vatrogasca, ni policajca, ni liječnika, ni tete u vrtiću. Niti za grijanje zgrade u kojoj držim predavanja. Sve to ovisi o postojanju zdravog gospodarstva u ovoj državi!
Čak nas i marksizam tome uči, nema nadgradnje bez baze! Engels u pismu Starkerburgeru, 1894. godine piše: “Politički, pravni, filozofski, vjerski, književni, umjetnički itd. razvoj počiva na ekonomskom. Ali svi oni reagiraju i jedan na drugog i na ekonomsku osnovicu. Nije ekonomsko stanje jedino aktivan uzrok, a sve ostalo samo pasivna posljedica. Ne, nego postoji uzajamno djelovanje na osnovi ekonomske nužnosti koje se u posljednjoj instanci uvijek probije.”
Dakle – sav razvoj počiva na ekonomskom razvoju. Postoji naravno uzajamno djelovanje – ako imamo dobro školstvo, ono će aktivno pomoći gospodarskom razvoju, ali ako tog gospodarstva nema – onda ni najbolji učitelj ne može dobiti plaću.
Ako ne postoje neke firme koje rade, privređuju, stvaraju dobit i plaćaju poreze – onda će i najbolji operni pjevač moći raditi samo kao nadničar na polju. Ako ne postoji zdrava gospodarska osnova – onda će vojnik, bio i najhrabriji, na bojnom polju biti uništen naprednom tehnologijom. Uostalom, sjetimo se Drugog svjetskog rata – Amerika se nametnula kao vodeća sila svijeta ne zato što je imala najviše vojske, već zato što je iza njene vojske stajala industrijska sila kakvu svijet do tada nije vidio.
Odakle uopće taj naopaki model?
Model da sve počiva na državnim i javnim službama je doslovno pa naopak. Primarne funkcije države se istina temelje na javnom sektoru, i to u tri resora: vojska, policija i neovisno sudstvo. Vojska čuva od vanjskih neprijatelja, policija čuva unutarnji red i neovisno sudstvo je tu da vam nitko nepravedno ne uzme imovinu ili vas na neki drugi način zakine. Sve drugo je nadogradnja koju država može i ne mora imati od socijalnog sustava (može se temeljiti i na dragovoljnosti, ne prisili) do obrazovanja (koje može biti i državno i vaučersko i privatno).
Međutim, čak i u tim osnovnim funkcijama – čak i u elementarnim, jednostavnim državama Srednjeg vijeka, znalo se: ako imate razvijeno gospodarstvo, ako ste dobri kovači, poljoprivrednici ili trgovci, onda si možete imati dobru vojsku, ili pak poput našeg Dubrovnika iznimno razvijenu diplomaciju. No, Dubrovnik je imao vrhunsku diplomaciju jer je postojala gospodarska baza koja je mogla platiti skupo školovanje i složeni sustav diplomatskih misija u doba kada je danas jednodnevna razdaljina predstavljala poduhvat.
A što se događa kada preokrenemo model? Pa kao prvo sve te državne i javne službe pomisle da mogu živjeti bez realnog sektora i štoviše, realni sektor im smeta! Uz ovakve političke poruke kakve širi Bernardić, potičemo službenike koji jedva čekaju da orobe poduzetnika i naplate mu kaznu za kakav minoran prekršaj, dobivamo učitelje koje ne zanima hoće li prenijeti znanja i dobivamo fakultete koje nije previše briga hoće li njihovi studenti sutra dobiti posao!
Poruka bi trebala biti obratna! Sav taj javni sektor mora biti u službi poduzetništva i onih koji neposredno stvaraju nove vrijednosti – od onoga koji mete ulice, da ne samo domaći već i turisti uživaju u čistom gradu, do onoga koji sjedi u HAZU i piše strategije razvoja. Možete naravno biti u javnom sektoru i vikati: „Ja sam u obrazovanju, ja stvaram novu vrijednost!“ Da, svakako. Posredno. No, ako nema firmi koje plaćaju porez – nema novaca za vašu plaću. Kako kaže Engels: "Ekonomska nužnost se u posljednjoj instanci uvijek probije."
Sindikati državnih službi
Negdje na tragu ove Bernardićeve izjave javljaju se i sindikati javnih i državni službi, sa svojim vođama koji će vladati valjda dulje nego kraljica Viktorija, koji uporno tupe od svojih 6% porasta plaća koje im je obećao još Sanader. Ne žele prihvatiti da je država u međuvremenu zaronila puno više, da je kriza bila duga dobrim dijelom i upravo radi tog javnog sektora. Kada ste zadnji puta čuli od službenika: „Dobar dan, ja sam tu pomoći vam da bolje radite!“
Bez reformi javnog sektora, bez ikakvih promjena, uz 6% povećanja, jer eto biti će i štrajka. Valjda će biti neku duži štrajk, jer kraće štrajkove javnog sektora ponekad i ne primijetimo.
Govori se u cijeloj Europi o krizi socijaldemokracije. No, u Hrvatskoj – nemamo krizu socijaldemokracije jer socijaldemokracija ne postoji. Postoji samo čvrsta, stalna, prirodna koalicija HDZ/SDP kojoj je cilj – zaštita birokracije.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala