KAMO sreće da je splitski manijak koji je bacio dvomjesečno dijete na beton jedini opasni duševni bolesnik koji trenutno divlja na slobodi. I kamo sreće da se njegovim stavljanjem na naslovnicu novina, uz upozorenje kako je on "bacio bebu", rješava problem svih psihijatrijskih slučajeva koji teroriziraju svoje sugrađane. Nažalost, stvari nisu tako jednostavne. Zapravo, puno su gore od bilo kakve huškačke naslovnice.

Poremećeni Antonio H. (32) iz Splita bio je još jedan test na kojem je socijalna država pala. Kao što redovito pada na svakom duševnom bolesniku koji u svom susjedstvu radi isto ili približno ono što Antonio već godinama radi po Splitu. Njemu sustav nije pomogao, kao što ne pomaže ni ženi iz jednog zagrebačkog naselja, oboljeloj od shizofrenije, koja završi u pshijatrijskoj bolnici tek nakon što sa svog balkona baci tegle sa cvijećem na djecu.

Poslije jednomjesečne hospitalizacije ona se s gomilom lijekova vraća u svoj stan u kojem živi sama, danju nekontrolirano viče, noću zlokobno lupa, a susjedi koji prolaze pored njezinih vrata iz predostrožnosti djecu uzimaju u naručje. Njima ne treba naslovnica novina da im skrene pozornost i podsjeti ih kako takvi ljudi znaju biti opasni.

Zašto mijenjati sustav, kad se može izolirati pojedinca?

Ali opasni su zato što si ne mogu sami pomoći i, više od svega, zato što im država neće pomoći. Takvi ljudi su stigmatizirani, obitelji ih nastoje izolirati od društva jer znaju da je to jedino rješenje jer ni na kakvu drugu pomoć ne mogu računati. 

Antonio H. odavno je poznat splitskoj policiji i socijalnoj službi. Nekoliko dana prije incidenta potražio je pomoć u bolnici, ali je odbijen zbog toga što mu je istekla zdravstvena iskaznica. Policija ga, pak, nije mogla privesti bez razloga. Zato im je Antonio ubrzo dao razlog: izbacio je bebu iz kolica, a potom se ranjavao po stijenama i udarao kamenjem po tijelu. Sada svi upiru prstom u njega. Svi se nad njim zgražaju. Svi ga stigmatiziraju. Jer je tako svima najlakše. Zašto mijenjati sustav, kad se može izolirati pojedinca?

Nemojte psihički oboljeti

Ali to je slika naše socijalne države. Sjetimo se sada već davnog incidenta u domu za maloljetne delikvente u Malom Lošinju, kad se vidjelo kakvi uvjeti zapravo vladaju u takvim ustanovama. Javnost se digla na noge, hrvatska Vlada je obećavala pomoć, ali se malo toga na kraju promijenilo. Slični slučajevi nasilja ponavljali su se i u drugim maloljetničkim domovima, poput onog u Puli. Pored toga, nitko ne vodi sustavnu brigu o oboljelima od PTSP-a, sve dok se ne raznesu bombom ili živi zapale. Ili naprave incident u reality showu. A jedan od najbizarnijih slučajeva zabilježen je prije nekoliko mjeseci kad se otkrilo da je riječka tinejdžerka Ana Dragičević protiv svoje volje pet godina držana u Psihijatrijskoj bolnici Lopača. Kao u Srednjem vijeku.

Tretman psihičkih bolesnika pokazatelj je razvijenosti društva. A mi smo na tom pitanju očito na samom dnu. Nakon ponovne pobjede Margaret Thatcher na izborima u Velikoj Britaniji, opozicijski lider Neil Kinnock upozorio je svoje sugrađane da "ne budu mladi, da se ne razbole i ne ostare". Jer su inače nagrabusili. Isto upozorenje može se savršeno prenijeti na sadašnju Hrvatsku, uz jedan važan dodatak - "nemojte psihički oboljeti". A poludjet ćete ionako.
I stoga, budući da od duševnih bolesnika svi skreću pogled, u neku ruku je logično - osim što je krajnje neetički - da ih mediji izlažu na naslovnicama. Netko mora na njih upozoriti nakon što nešto naprave, ako već socijalna država prethodno ne želi učiniti ništa kako bi ih u tome spriječila. 

Ali da ne bi sve ispalo tako crno i negativistički. Zadivljujuća je, primjerice, bila efikasnost i usklađenost policije, hitne pomoći, socijalne službe i osoblja Psihijatrijske bolnice u Vrapču prilikom nedavne hospitalizacije Mirjane Pukanić. Splitski manijak Antonio H. o takvom tretmanu mogao bi samo sanjati.  

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

 Foto: Joško Supić / CROPIX