ASTRONOMI su u obližnjim galaksijama otkrili 84 dosad neviđena objekta, skrivena unutar arhiva NASA-inog rendgenskog opservatorija Chandra. Iako neki od njih mogu oslobađati energiju stotinama tisuća ili čak milijunima puta veću od Sunčeve, godinama su ostali neprimijećeni jer zrače svjetlošću koju teleskopi jedva detektiraju. Nova studija, objavljena u časopisu Nature Astronomy, razotkriva ovu skrivenu populaciju nebeskih tijela, piše Science Alert.

Hipermeki izvori

Istraživači su ovu novu klasu nazvali "hipermekim" izvorima rendgenskog zračenja. Pridjev "meko" označava da njihove rendgenske zrake nose relativno malo energije. Većina zračenja vjerojatno se emitira kao ekstremno ultraljubičasto svjetlo (EUV), no taj dio spektra apsorbira međuzvjezdani plin i ne dopire do Zemlje. Zbog toga Chandra može zabilježiti samo mali dio niskoenergetskog rendgenskog zračenja koje uspije proći.

"Najviše nas je iznenadilo što, unatoč tome što ih je teško detektirati, mogu biti iznimno sjajni", izjavio je astronom Mustafa Muhibullah sa Sveučilišta u Alabami. "Ono što Chandra vidi samo je slabašni, niskoenergetski 'rep' te emisije", dodao je Muhibullah.

Potvrda otkrića

Da se ne radi o nasumičnim pogreškama u podacima, znanstvenici su zaključili na temelju nekoliko dokaza. Mnogi od izvora pojavili su se na istim pozicijama tijekom promatranja provedenih u različitim vremenskim razdobljima, a postojanje nekih potvrdio je i drugi teleskop, XMM-Newton Europske svemirske agencije.

Njihove lokacije također su pružile važan trag. U galaksiji M101, primjerice, mnogi prate njezine spiralne krakove, dok su se u eliptičnim galaksijama pojavili među starijim zvijezdama.

Broj od 84 otkrivena izvora mogao bi biti tek početak. Znanstveni tim procjenjuje da su vjerojatno pronašli samo najsjajnije predstavnike znatno veće populacije. Sposobnost opservatorija Chandra da prikuplja svjetlost na ovim energijama s vremenom je smanjena, što znači da je velik broj sličnih, ali manje sjajnih objekata vjerojatno ostao neotkriven.

Mogući identiteti

Glavno je pitanje što su zapravo ti objekti. Postoji nekoliko mogućnosti. Neki bi mogli biti bijeli patuljci, gusti ostaci zvijezda sličnih Suncu, dok bi drugi mogli biti neutronske zvijezde ili crne rupe koje privlače materiju iz svoje okoline. Moguće je i da pojam "hipermeko" ne opisuje jednu vrstu objekta, već specifičnu vrstu svjetlosti koju emitira više različitih kozmičkih sustava.

Otkrivanje njihove prave prirode moglo bi riješiti jednu od dugogodišnjih astronomskih zagonetki. Supernove tipa Ia, gigantske eksplozije koje astronomima služe za mjerenje udaljenosti u svemiru, nastaju kada bijeli patuljak prikupi previše mase sa zvijezde pratilice.

Problem je u tome što znanstvenici opažaju velik broj takvih eksplozija, ali ne i dovoljno bijelih patuljaka koji se za njih pripremaju. Ovi novootkriveni izvori mogli bi biti upravo ti sustavi koji su dosad nedostajali.

Predvodnici supernova?

Ako su barem neki od hipermekih izvora doista bijeli patuljci koji tiho prikupljaju plin, astronomi su ih možda uhvatili u dugom procesu nakupljanja mase prije same eksplozije. Ostali su neprimijećeni jer je većina njihove energije skrivena u EUV spektru.

"Ako čak i mali dio ove velike, a vjerojatno i mnogo veće skrivene populacije hipermekih izvora čine bijeli patuljci koji prikupljaju materiju i provode nuklearno izgaranje, oni bi mogli popuniti prazninu u našim opažanjima", rekao je Muhibullah.

Utjecaj na galaksije i budući koraci

Znanstvenici ističu da ova populacija nije homogena. Skupina od 84 objekta vjerojatno uključuje i neutronske zvijezde, crne rupe te bijele patuljke koji nikada neće eksplodirati.

No, identifikacija čak i nekoliko budućih supernova tipa Ia dala bi astronomima rijedak uvid u procese koji prethode eksploziji. Osim toga, njihovo snažno EUV zračenje može utjecati na stanje okolnog plina unutar galaksija, što znači da ova skrivena populacija možda tiho oblikuje svoje kozmičko susjedstvo.

Kako bi otkrili pravu prirodu ovih objekata, astronomima su potrebna preciznija mjerenja. Gotovo istovremena promatranja u ultraljubičastom i rendgenskom spektru mogla bi otkriti što se točno krije iza svakog pojedinog izvora. Zasad, ovo otkriće pokazuje da čak i najmoćniji teleskopi imaju svoje slijepe točke i da čitave populacije nebeskih tijela možda sjaje tik izvan dosega naših instrumenata.