Beogradski pisac za Index: Na Balkanu je biti gay sramota, a biti ksenofob i rasist sasvim u redu
Foto: Dušan Todorović
"U CIVILIZIRANIM zemljama nije sramota biti gay, ali je velika sramota biti ksenofob i rasist, u ovim našim zemljicama situacija je obrnuta, biti homoseksualac je sramota, no biti rasist i ksenofob koji gazi druge ljude, sasvim u redu. Upravo sam se zato bojao i reakcije na izbjeglice s Bliskog istoka, te sam stoga poslao i pismo premijeru Vučiću", kaže za Index Dejan Tiago Stanković, beogradski pisac i prevoditelj sa stalnom adresom u Lisabonu koji je i sam, devedesetih, bio dio tužnog egzodusa mladih intelektualaca.
Već više od dva desetljeća proučava fenomen migracija, a o valu izbjeglica koji trenutno zapljuskuje Europu, Tiago Stanković je na svom blogu počeo pisati još prošle godine, kada su mediji u Srbiji o svemu šutjeli. Za Index otkriva što je napisao Vučiću, što misli o predviđanjima Angele Merkel o mogućem izbijanju rata na Balkanu i o teorijama da će, sve veći broj izbjeglica koje pristižu u Europu, pogodovati općem jačanju desnice.
"Kada sam prošlog proljeća došao u Beograd, šetajući ulicama primijetio sam da u gradu ima mnogo ljudi s Bliskog istoka. Mislio sam da su to turisti, sve dok me prijatelj, novinar nije odveo do parka pored željezničkog kolodvora, koji je skriven od pogleda javnosti. Tamo sam, na moje iznenađenje, ugledao veliku gomilu ljudi i sve je ličilo na neki neobičan, ali tužan, festival pod otvorenim nebom. Na tom opskurnom mjestu, zvanom Picin park, gdje, kako i samo ime kaže, caruju prostitucija i kriminal, po prvi sam se puta, kao prolaznik, osjećao sigurno baš među izbjeglicama. Kroz razgovor s tim ljudima, stanarima okolnih zgrada, prodavačicama iz dućana, travestitima koje tamo ordiniraju, policajcima, saznao sam da su to ljudi koji bježe od rata, baš kao što smo to, ne tako davno, i mi činili.
No, iako se migracija događa već nekoliko godina te smo svjedoci povijesnog događaja, koji je nalik velikoj seobi naroda, iz nekog se razloga, sve do ovih dana, o tome šutjelo i svi su mediji vješto zaobilazili tu temu", kaže nam Tiago Stanković koji je i sam, kako bi izbjegao odlazak u rat, prije 25 godina uhvatio jedan od posljednjih aviona kojim je otputovao iz još neraspadnute Jugoslavije.
"I mi smo, baš kao i ovi današnji mladići s istoka, bili mladi, moderni i u punoj snazi, ali i pri potpuno zdravom razumu te nismo željeli, ni po čijem diktatu, uzeti puške i krenuti u rat"
"Priče izbjeglica i imigranata moja su vječna inspiracija. Možda je to zato što sam se, kao mali, naslušao priča iz rata. Moja majka je praktično rođena u zbjegu, negdje u Lici, a i sam sam, zajedno sa stotinama tisuća mladih koji su 1991. napustili Beograd, bio dio sličnog egzodusa te sam pola svog života proveo po tuđim zemljama. Da, i mi smo, baš kao i ovi današnji mladići s istoka, bili mladi, moderni i u punoj snazi, ali i pri potpuno zdravom razumu te nismo željeli, ni po čijem diktatu, uzeti puške i krenuti u rat. Zato se čudite što i među ovim izbjeglicama ima najviše mladića", kaže Tiago Stanković.
Današnja situacija na terenu, kako kaže, neodoljivo podsjeća na onu koju je proučavao i opisao u svom svježe objavljenom romanu Estoril, u kom opisuje izbjegličke krizu epskih razmjera u vrijeme Drugog svjetskog rata u Portugalu. Razlika između tadašnje i današnje izbjegličke krize je tvrdi, u tome što je tada od rata bježala europska krema, a sličnost je u tome što su vlade zemalja koje je zapljusnuo izbjeglički val i tada i sada bile nespremne da se na pravi način uhvate u koštac s problemom.
"Nakon što sam čuo potresne priče izbjeglica koji su mi rekli da, kada pređu u Mađarsku na njih, kao na neprijatelje, puštaju pse, u meni su se pomiješali osjećaji tuge, stida i straha da će se i naši vladajući ponovo osramotiti, kao što su se, ruku na srce, tko više, a tko manje, osramotili u prošlom stoljeću. Zato sam i odlučio napisati pismo vlastima Srbije", kaže Tiago Stanković. Evo što je pisac, koji je proputovao svijet i okusio izbjeglički kruh, napisao premijeru Srbije koji mu sve do danas nije odgovorio.
Pismo Vučiću
"Poštovani predsedniče Vlade,
Počeću istorijskim primerom, situacijom koju sam poslednjih pet godina pažljivo proučavao iz istorijskih dokumenata. Naime, godine 1940. neutralni Portugal se našao u nezavidnoj situaciji. Preko noći se pretvorio u izbeglički logor. Begunci nisu nameravali da ostanu u zemlji, već im je tuda bio jedini izlaz iz zaraćene Evrope. Tadašnjeg portugalskog poredsednika vlade Oliveira Salazara, 50 godina posle njegove smrti, njegov narod i svet pamti kao kontroverznog državnika, ali jedno delo mu baš niko ne osporava, da je izbegličku krizu hendlovao mudro i humano, i svi se slažu da je ispao ljudina.
Predsedniče, imamo jedinstvenu priliku da pokažemo da srpsko gostoprimstvo i velikodušnost nisu samo prazne priče. Zemljom nam se šetaju izgubljeni ljudi koji su ispod kože jednaki kao mi. Neće dugo ostati kod nas. To je goloruk narod, isprepadan i tužan.
Svestan sam ja da vam je u ovom trenutku samo to još falilo. Ali, koliko god se to prećutkivalo, koliko god okretali glavu, i vi ćete uskoro na stolu imati ogroman problem tih nesrećnih ljudi. Molim vas, povedite se Salazarovim primerom i učinite da budemo humani. Za to nije potrebno mnogo novca. Dovoljne su sitne mere. Cisterne sa vodom na mestima gde se okupljaju, policija koja ne koristi silu, već ljubaznost, a za uzvrat ne traži ništa osim zahvalnog osmeha tamnopute dece. Izbeglice ne traže naš novac, njima treba osećaj da ih ne smatramo uljezima.
Molim vas, predsedniče, učinite da ne izgledamo kao Mađari, da smo bolji od njih. Učinite da vesti iz Srbije ne budu ružni izveštaji humanitarnih organizacija, već da nas svetska štampa pominje po dobru. To će ceniti i vaš narod, i svet koji nas drži za lošije nego što zaista jesmo.”
"Ljudi se ponašaju nečovječno kada se uplaše, no osjećaju se dobro samo kada su humani"
"Iako je kod nas u regiji prilično jako ukorijenjeno provincijalno uvjerenje da su ljudi drugačije vjere i kulture neuklopivi u Europu, predrasude, ovaj put, ipak nisu pobijedile. I dok su države djelovale pomalo usporeno, a čelni ljudi su se premišljali što će i kako će, građansko je društvo reagiralo u trenu, pružajući izbjeglicama pomoć koja je simbolična, ali je stvorila jednu kvalitetnu, humanu atmosferu u cijelom susjedstvu. Ipak, smatram da su se, iako nakon kraćeg kolebanja, i Vlada Srbije i Hrvatske ipak u konačnici ponijele humano, a bilo bi doista žalosno da ljudi, koji su doživjeli rat, ne pomognu onima koji sada prolaze njihovu sudbinu", kaže Tiago Stanković.
O predviđanjima Merkel da bi na Balkanu mogao izbiti rat
"Smatram da se takav crni scenarij neće dogoditi na ovim, ratom izmučenim, prostorima. Mrzitelja, na žalost ima, no oni se više ne ubijaju, nego svoju destruktivnu energiju troše prepucavajući se na internetu i društvenim mrežama. Balkan neće biti nikakva ratna zona jer izbjeglice, a to znam iz mnogobrojnih razgovora s njima, ne žele ostati na Balkanu. Oni se čudom čude koliko je, primjerice, Srbija siromašna zemlja. Sasvim je logično da, kada se već otisneš iz svoje zemlje u bijeli svijet kako bi opstao, želiš započeti nov život u zemlji u kojoj ima posla, jer ćeš tamo lakše i brže naći svoje mjesto pod suncem. Iskreno, osobno mi je žao što makar netko od tih ljudi ne ostane da, primjerice, otvori dobar restoran s levantinskom kuhinjom ili brijačnicu kakvih na ovim prostorima više nema", kaže naš sugovornik.
O predviđanjima stručnjaka da izbjeglička kriza dugoročno pogoduje jačanju desnice u EU zemljama
"Razlikujem ekonomsku desnicu od društvene. Ekonomska desnica, koja je štedljiva, ima svoju svrhu, jer ona u pravilu uvećava gospodarski rast. S druge se strane iskreno nadam da će društvena desnica, ona konzervativna, fašistička, koja mrzi drugačije i diskriminira ih, izumrijeti s globalizacijom, jednom zauvijek", rekao nam je pisac Dejan Tiago Stanković.
