KADA su se raznorazne "Story Supernove", "Survivori", "Barovi", "Big Brotheri" i "mijenjane žene" počele množiti na hrvatskim malim ekranima, često se govorilo kako je time hrvatska televizija, a i hrvatski medijski prostor uopće, dotakao dno dna. Takvu vrstu televizijske zabave se napadalo s lijeva i s desna.

Nekima se nije sviđalo eksploatiranje voajerskih sklonosti publike, odnosno egzibicionističkih sklonosti natjecatelja. Nekima je svaka pomisao na potpuno oduzimanje privatnosti - čak i uz nečiji dobrovoljni pristanak - previše sličila na totalitarnu distopiju. Drugima se nije sviđalo promoviranje hedonizma i materijalizma nauštrb onoga što su mnogi držali tradicionalnim vrijednostima hrvatskog društva.

Neki su, pak, u reality showovima vidjeli samo prirodan nastavak neokapitalističke beskrupuloznosti koja je već bila poharala druge oblasti hrvatskog društva. A kada bi neki reality showovi postajali više show, a manje stvarnost, bili su optuživani kao još jedno sredstvo za jeftinu manipulaciju masa i skretanje njihove pažnje od daleko važnijih društvenih problema.

Svi ti argumenti itekako stoje, pogotovo u slučaju "Big Brothera", najgledanijeg, a samim time i najkontroverznijeg od svih hrvatskih reality showova. No, jedna stvar se "Big Brotheru" ne može osporiti - on je sve vrijeme ostao vjeran svom geslu "Gola istina" jer se u mikrokozmosu kuće u Dubravi, preko kamera i mikrofona, i usprkos cenzorskih i drugih manipulacija, mogla vidjeti jasnija slika današnje Hrvatske nego ona koju daju informativne emisije ili novinski članci.

Iako je svima jasno da 21 kandidat, kao ni onih 14 koji su živjeli u Dubravi prije godinu dana, ne predstavljaju nikakav prosjek hrvatskog društva, ipak su s vremenom uspjeli postati njegov odraz. To se dogodilo tako što su nakon dugotrajnog boravka pred kamerama postupno prestali glumiti i pokazali što zapravo jesu i odakle dolaze. A i vox populi je kroz izbacivanja odražavao neke segmente hrvatske stvarnosti koje mnogi nisu mogli ili htjeli vidjeti.

Najvažniji detalj u toj slici se može pronaći u samom konceptu showa koji daje teoretsku mogućnost da netko dođe do enormno visoke svote novaca ležanjem na kauču, uz koje idu besplatna hrana i krov nad glavom. A nije li to upravo ono za čime sanjaju mase siromašnih Hrvata, koje ni desetljeće i pol novokomponiranog kapitalizma nije uspjelo odvojiti od negdašnje samoupravne socijalističke utopije u kojoj "nikoga nisu mogli tako slabo platiti kao što je on mogao tako slabo raditi"?

S druge strane, teško bi se moglo reći da je ulaganje nekog značajnog fizičkog ili mentalnog napora u današnjoj Hrvatskoj predstavljalo siguran put do bogatstva i slave. Zato je sasvim razumljivo što su u "Big Brother" kući ove godine carevala lijenost i prezir prema bilo kakvom fizičkom ili intelektualnom naporu.

Društvo u kome su predugo vremena i u prevelikom broju slučajeva rodijačke, ljubavničke i bilo kakve druge veze imale daleko veću važnost od stručnosti također nije moglo a da ne razvije prezir prema obrazovanju i kulturi uopće. I to je našlo svoj odraz u "Big Brother" kući, gdje su šanse za ostanak i konačnu pobjedu bile obrnuto proporcionalne razini obrazovanja ili veličini osobnog vokabulara.

Zato je "Big Brother" kroz nerad i primitivizam bio odraz hrvatske stvarnosti. No, u jednom važnom detalju se "Big Brother" razlikovao od te stvarnosti. Sudionici "Big Brothera" su sebi mogli dozvoliti ljenčarenje, hrpu gluposti, pa čak i razne oblike šovinističkih ispada, ali jednu stvar im glasači nisu mogli oprostiti - bahatost. Svaki put kada bi neki igrač pomislio da je važniji od igre, sebe je izdizao iznad svih onih koji su telefonima odlučivali o njegovoj sudbini i jedva čekali da ga spuste na zemlju. Tako je u ovogodišnjem "Big Brotheru" jedan kandidat skupo platio iluziju o svojoj nezamjenjivosti.

Ključ pobjede u ovom, kao i u prošlom "Big Brotheru", bila je skromnost i jednostavnost. Kandidati koji su u svom nastupu sebe nastojali ne prikazati boljim od prosječnog Hrvata su imali daleko veće šanse za ostanak. Važnost ovogodišnjeg "Big Brothera" je u tome što se, stjecajem okolnosti, idealu tog prosječnog Hrvata najviše približio kandidat koji po uobičajenim kriterijima uopće nije Hrvat.

Pobjedu Hamdije Seferovića u ovogodišnjem "Big Brotheru" će mnogi, bez svake sumnje, pozdraviti kao veliki demokratski iskorak Hrvatske, razbijanje šovinističkih predrasuda i konačno približivanje kriterijima eksluzivnog europskog kluba za članstvom u kome se toliko žudi svih ovih godina. Cinici će, s druge strane, samu odluku produkcije da jedan Rom uopće uđe u hrvatski reality show tumačiti nastojanjem za "politički korektnim" publicitetom koje je, eto, savršeno sjelo u kalup nekih drugih,  daleko važnijih, interesa.

Hamdiju, dakako, svoju pobjedu duguje i nekim mnogo prozaičnijim faktorima, odnosno glasačima koji zapravo nisu znali kome bi dali, ali su zato vrlo dobro znali kome ne bi dali milijun kuna. I ne bi se moglo reći da tu nisu određenu ulogu igrale predrasude - upravo ono što bi Hamdijinom pobjedom navodno trebalo biti prebrođeno u hrvatskom društvu.

Dok je za jednog gubitnika, Ivana Grgeca, prilično jasno kako je platio ceh svom egzibicionizmu, dotle će neobjašnjivo treće mjesto Matka Okmažića biti predmetom brojnih rasprava. Neki će to tumačiti raznim teorijama zavjere, političkim pritiskom, kladioničarskim špekulacijama, a neki će biti spremni tvrditi da hrvatska javnost nije imala želuca milijun kuna i društveni prestiž koji ide uz tu nagradu dati osobi koja pjeva "Jasenovac i Gradišku Staru" te iznosi talibanske stavove o muško-ženskim odnosima.

Faktor koji je najvjerojatnije prevagnuo nad Matkovim hrvatstvom, katoličanstvom i potpori Gotovini bila je izjava o crvenom Ferrariju kojeg je Omišanin mislio kupiti nakon dobijanja nagrade. To je bio trenutak koji je stvorio jaz između Matka i prosječnog Hrvata kojemu su daleko bliži egzistencijalni problemi poput Dacine neplaćene rate za studij ili neizgrađene kuće za Hamdijinu obitelj. A, na kraju krajeva, prosječni Hrvat živi daleko sjevernije od Matka i prosječnog Matkovog glasača - Matkovo eksplicitno dalmatinstvo je mnogima upadalo u oči, pogotovo u Zagrebu gdje se ostvaruje četiri petine hrvatskog BDP-a i gdje glasači imaju daleko više bonova za mobitel nego u Matkovom rodnom kraju.

Stoga će druga sezona "Big Brothera" ostati upamćena po tome što je Hrvatsku prikazala istovremeno i boljom i gorom nego što su mnogi to očekivali, ili se usudili priznati.

Dragan Antulov