SOLUN je početkom 10. stoljeća bio jedan od najvažnijih gradova Bizantskog Carstva. Veliko trgovačko središte, važna luka i grad smješten na ključnim komunikacijskim pravcima Balkana, po značenju je zaostajao praktički samo za Konstantinopolom. Upravo zato događaji iz ljeta 904. predstavljali su jedan od najtežih udaraca Bizantu tog razdoblja.

Krajem srpnja pred Solunom se pojavila muslimanska flota predvođena Leonom iz Tripolija. Nakon kratke opsade napadači su probili obranu, zauzeli grad i započeli pljačku koja je trajala danima. Tisuće stanovnika ubijene su ili odvedene u zarobljeništvo.

Napad je vodio čovjek grčkog podrijetla

Posebno zanimljiva figura u cijeloj priči bio je zapovjednik napadača. Leon iz Tripolija bio je grčkog podrijetla, rođen na području bizantske Male Azije. Kao mladić zarobljen je tijekom jednog muslimanskog napada, prihvatio je islam i s vremenom izgradio karijeru kao pomorski zapovjednik u službi Abasidskog Kalifata.

Godine 904. predvodio je veliku pomorsku ekspediciju od 54 broda iz sirijskih i egipatskih baza. Izvori navode da je prvotni cilj mogao biti čak i Konstantinopol, no flota se na kraju okrenula prema Solunu. Bizantska mornarica nije uspjela na vrijeme organizirati učinkovitu obranu.

Grad je bio snažno utvrđen prema kopnu, ali upravo se njegova pomorska strana pokazala slabom točkom. Stanovnici i vojnici pokušali su u kratkom roku pojačati obranu, no napadači su nakon nekoliko dana borbi uspjeli prijeći zidine i prodrijeti u grad.

Uslijedila je katastrofa za stanovnike

Nakon pada Soluna započela je pljačka. Kuće i crkve bile su opljačkane, stanovnici ubijani ili zarobljavani, a napadači su sustavno skupljali sve što se moglo odnijeti.

Brojke koje donose srednjovjekovni izvori treba uzeti s određenim oprezom, ali tradicionalno se navodi oko 5000 poginulih i čak 22.000 zarobljenih stanovnika. Među zarobljenicima bilo je mnogo mladih ljudi koji su odvedeni preko Egejskog mora prema muslimanskim teritorijima, gdje su mogli biti prodani kao robovi ili kasnije razmijenjeni za muslimanske zarobljenike. Napadači su oslobodili i nekoliko tisuća muslimanskih zarobljenika koje su Bizantinci držali u gradu.

Jedan od ljudi koji je završio u zarobljeništvu bio je Ivan Kaminijat, svećenik iz Soluna kojemu se pripisuje najpoznatiji opis napada. Njegovo djelo opisuje grad prije katastrofe, opsadu, pad i sudbinu zarobljenika te predstavlja glavni bizantski izvor za događaje iz 904. godine.

Priča ipak ima jednu historiografsku komplikaciju

Iako se osvajanje Soluna 904. redovito navodi u pregledima bizantske povijesti, izvori nisu bez problema. Kaminijatov tekst sačuvan je tek u znatno kasnijim rukopisima, a dio povjesničara doveo je u pitanje njegovu izvornost ili smatra da je kasnije znatno prerađen. Arapski povjesničar al-Tabari također bilježi Leonov veliki pohod, ali kao napadnuti grad navodi Ataleju, današnju Antalyju, a ne Solun.

Zbog toga su pojedini povjesničari postavili pitanje koliko se sačuvanom opisu može vjerovati, pa čak i je li događaj izgledao upravo onako kako ga prikazuje Kaminijat. Ipak, pad i pljačka Soluna 904. ostaju prihvaćeni u većini suvremenih pregleda bizantske povijesti.

Grad se oporavio, ali šok je bio golem

Napadači nisu namjeravali trajno osvojiti Solun. Nakon otprilike tjedan dana pljačke povukli su se s golemim plijenom i zarobljenicima. Grad je ostao u sastavu Bizantskog Carstva i s vremenom ponovno postao jedno od njegovih najvažnijih gospodarskih i kulturnih središta.

Za Bizant je napad ipak bio ponižavajuće upozorenje. Pokazao je koliko su muslimanske pomorske snage početkom 10. stoljeća mogle prodrijeti duboko u Egejsko more i napasti čak i jedan od najvećih gradova Carstva.