
KRAJEM 1918. godine Njemačka se nalazila na prekretnici. Poraz u Prvom svjetskom ratu je zapečaćen. Njemački car Wilhelm II. je tijekom Novembarske revolucije, koja je započela ustankom mornara, pobjegao u egzil u Nizozemsku. Mnogi gladuju, a traumatizirani ratni vojni invalidi očajnički traže svoje mjesto u svijetu koji se nalazi u kaosu.
U tom burnom vremenu preokreta sin krojača odigrao je presudnu ulogu u oblikovanju političke sudbine Njemačke. Friedrich Ebert rođen je 4. veljače 1871. u Heidelbergu. Bio je sedmo od devetero djece.
San o društvenom usponu Ebert je pretvorio u stvarnost. Od dna do samog vrha. Kao školovani sedlar, nakon zanata i godina traženja, pa onda faze u kojoj je bio gostioničar, marljivošću, organizatorskim sposobnostima i usađenim osjećajem za savjestan rad stigao je do toga da postane predsjednik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD), piše Deutsche Welle.
Potisnuti poraz u Prvom svjetskom ratu
Od studenog 1918. je član rukovodstva takozvane Revolucijske vlade, koalicije SPD-a s radikalnijim Neovisnim socijaldemokratima (USPD). I sam Ebert nosio je pečat rata. Dva njegova sina, od petero djece, poginula su u ratu. I u tom trenutku taj socijaldemokrat podržava temeljnu prekretnicu - prelazak iz autoritarne monarhije u demokratsku republiku.
Demokratski izbori tek bi se trebali organizirati. Pored toga, revolucionarna vlada suočava se s teškim izazovom izgradnje ekonomski uništene države. Pritom većina stanovništva ne prihvaća ratni poraz i još vjeruje u navodnu "staru slavu". To je društvo koje se mora redefinirati kroz bolan proces kako bi imalo budućnost.
Ebert je pravi čovjek na pravom mjestu i u pravo vrijeme. "Danas ga se s pravom smatra pionirom demokracije koji je preuzeo odgovornost za jedan od najsloženijih problema u njemačkoj povijesti", kaže povjesničar Peter Beule iz Zaklade Friedrich Ebert. Zahvaljujući sposobnosti za kompromis Ebert u kaosu poslijeratnog razdoblja zaobilazi većinu političkih vrtloga.
"To je bilo nešto novo u Njemačkoj politici", kaže Walter Mühlhausen, direktor Memorijalnog centra Friedrich Ebert u Heidelbergu. "U vrijeme kada su stranke počele preuzimati odgovornost za sastavljanje vlade Ebert je inzistirao na tome da se treba dogovoriti u svrhu postizanju cilja", objašnjava Mühlhausen.
Ali Ebert je pritom protiv sebe okrenuo radikalnu ljevicu. To se dogodilo zbog njegove suradnje sa starim elitama u vojsci i birokraciji prilikom uspostavljanja demokracije. Zbog toga su ga optuživali za izdaju radničkog pokreta.
Situacija eskalira. Radikalni komunisti, socijalisti i marksistički Spartakov savez mobilizirali su se 5. siječnja 1919. u Berlinu kako bi svrgnuli vladu. Unatoč željama većine Nijemaca žele spriječiti put ka parlamentarnoj demokraciji. Nazire se građanski rat - i to samo nekoliko dana uoči održavanja prvih demokratskih izbora.
Ebert je ugušio takozvani Siječanjski ustanak (Spartakistički ustanak). Tijekom jednotjednih uličnih borbi proliveno je mnogo krvi. Dobrovoljački korpus koji je angažirala vlada, sastavljen od bivših vojnika i dobrovoljaca, sustavno ubija i muči protivnike. Karla Liebknechta i Rosu Luxemburg, osnivače Komunističke partije Njemačke (KPD), ubili su vojnici ubrzo nakon gušenja ustanka.
Pravo glasa prvi put za žene
Ipak, izbori za Reichstag održani su 19. siječnja 1919. Milijuni žena prvi put mogu glasati. Postoji sloboda izražavanja, kao i medijska sloboda. "Njemački narod je slobodan, ostat će slobodan i u budućnosti će sam vladati. Ova sloboda jedina je utjeha koja je ostala njemačkom narodu, jedino uporište ne temelju kojeg se može izdići iznad ratnog krvoprolića i poraza", izjavio je Friedrich Ebert na otvaranju Narodne skupštine 6. veljače 1919. u Weimaru. Pet dana kasnije izabran je za predsjednika Reichstaga.
Ebert sebe doživljava kao slugu svih Nijemaca i svojom politikom konsenzusa vodi mladu Weimarsku Republiku kroz višestruke krize. Isplate ratnih reparacija nakon Prvog svjetskog rata, koje su saveznici odredili Versajskim ugovorom, opteretile su privredu Njemačke. Radikali s desnog i lijevog spektra pokušavaju izvesti pučeve. Ebert se suočava s hajkama i klevetničkim kampanjama desničarskih nacionalista. On je predstavnik republike koju oni ne prihvaćaju.
Šef države kao neprijatelj
I ostale predrasude igraju ulogu. "Za društvo koje je još uvijek žalilo za carstvom, socijaldemokrat u vladi, sedlarski pomoćnik, sin krojača iz Heidelberga, bio je nezamisliv. Sedlar koji je zalutao na prijestolje, tako su ga opisivali", priča Ebertov biograf Walter Mühlhausen u intervjuu za DW. Predsjednik Reichstaga se brani pravnim sredstvima. Pokrenuo je više od 200 parnica.
Usprkos svim neprijateljstvima Ebert ostaje sidro stabilnosti republike. Jamstvo sigurnosti, slobode i reda. Za njegovih šest godina predsjedavanja smjenjuje se devet kancelara i dvanaest kabineta. A u Ebertovom fokusu uvijek su radnici i socijalno ugroženi.
Kao socijaldemokrat povezao je ideju demokracije i vladavine zakona s idejom socijalne emancipacije, kaže povjesničar Peter Beule. "A to je također značilo da demokracija mora stvoriti materijalne i praktične preduvjete kako bi svi, bez obzira na socijalnu situaciju, mogli zastupati svoje interese i sudjelovati u političkom životu."
Ebert, koji je i sam potjecao iz nižeg socijalnog staleža i koji je vrijedno učeći morao stjecati obrazovne temelje za svoje političke ambicije, inicirao je osnivanje zaklade koja će djeci iz radničke klase omogućiti socijalni napredak kroz obrazovanje. "Pravedan pristup obrazovnim mogućnostima kao preduvjet za jednake šanse u društvu na sasvim specifičan način povezan je s imenom Friedricha Eberta", ocjenjuje Beule.
Ebert je umro 28. veljače 1925. u 54. godini. Njegovom preranom smrću okončana je faza relativne stabilnosti i počinje polagano umiranje vajmarske demokracije. Godine 1933. vlasti u Njemačkoj dočepao se Adolf Hitler, čovjek koji neće uništiti samo Ebertovo životno djelo.
