Indexov kolumnist Željko Porobija jučer je u Beogradu bio na Europrideu, kojeg su obilježili žestoki sukobi desničarskih huligana i policije.

SEDMICA je otišla u sasvim drugom smjeru i na Pristaništu istovarila putnike. "Zadnja stanica! To je zbog ... prajda!", viknuo je vozač s posebno prijezirnim naglaskom na prajd. I već sto metara dalje, barem dva kilometra od mjesta okupljanja, stajalo je desetak policajaca. Njihovi kordoni stoje iza metalnih ograda koje su postavljene na svim prilazima Skupštini. Već se pitam kako ću i hoću li uopće tamo dospjeti.

"Ko se moli, ne šeta"

Pridružujem se usput nekim svojim beogradskim kolegama, kažu da će pokušati naći neki slobodni prolaz. Ima ovdje zgrada s prednjim i stražnjim ulazom, pa se odjedanput nađeš u paralelnoj ulici. Gdje smo se ono provlačili 1992. kad smo demonstrirali protiv Slobe? 

Odjedanput pored nas prolazi grupa za koju sam odmah skužio da su sudionici Pridea. Intuitivno sam krenuo za njima, možda oni znaju kako doći gdje treba. Penju se ulicom Kneza Miloša, ali i tamo nas čeka ograda s policajcima.

"Ko se moli, ne šeta! Ko se moli, ne šeta!" viče za nama neki bradati tip. Samo se ti nadaj da i među vašima nema gejeva, mislim se ja u sebi. 

Dolazimo do ograde i – gle čuda – policajci nas propuštaju. Uz nešto malo formalnog pretresa, sasvim su korektni prema nama.

"Srbin sam i gej"

Pred Ustavnim sudom je veselo, onako kako je to već uobičajeno na povorkama ponosa.

"Ja nisam gej, majka sam dvoje djece, ali sam došla da pomognem da Srbija proširi svoj um", govori u kameru jedna mlada žena. "Ja sam Srbin i gej", nadovezuje se neki mladić kraj nje, pa dodaje: "Oduševljen sam da nam dolaze i ljudi koji nisu gejevi".

Potom se ovo dvoje novopečenih prijatelja grle. Valjda bi trebalo biti normalno da se hetero i homoseksualci druže. Barem meni nije bio problem družiti se s homoseksualcima.

Neka dvojica Austrijanaca (dvije minute ranije sam nakratko popričao s njima), odjevenih u nešto što sliči na kožne uniforme, ljube se pred fotoaparatima. 

"Noch einmal! (Još jednom)", zamolim ih, jer nisam na vrijeme stigao. Rado su to ponovili. Neki protuprosvjednici nakratko upadaju u ograđeni prostor, ali ih policija odmah izgurava van, nismo ih stigli ni snimiti.

"Ne dam vam da ovdje uđete!"

Kiša na mahove baš pljušti. Neki zaštitari žele se zakloniti u restoranu St Mark's Place.

"Ne može! Ne dam vam da ovdje uđete!", viče gazda restorana. Nebulozno objašnjava da je on protiv ovog okupljanja i da ne pušta ni sudionike skupa ni zaštitare u restoran, samo policajce koji moraju biti na dužnosti.

"Mora se nešto učiniti protiv ovoga. To je moj protest!" dodaje ponosno čovjek koji je svom restoranu dao englesko ime.  

I koji nosi to ime po obližnjoj crkvi svetoga Marka, pred kojom radikalni vjernici imaju svoj kontraprosvjed. Nose neki veliki drveni križ, kao da su spremni nekoga mlatnuti njime. Zvona svako malo zazvone, a u trenutku kad je povorka ponosa krenula udarila su na najjače, jedno deset minuta bez prestanka.

Crkva je isto zagrađena, policajci su i pred njom i pred ogradom.

Neki iz povorke ponosa prilaze ogradi i dovikuju okupljenim ekstremistima pred crkvom. Ovi njima, u dobroj, staroj maniri uzvraćaju psovkama i prijetnjama. I to je sve što i jedni i drugi mogu napraviti.

Seksualni rad?

Tašmajdan je na svega deset minuta hoda. Ulazi se organizirano, redarska služba nenametljivo radi svoj posao.

"Sex work is work! Sex work is work!", ponovno uzvikuje jedna skupina na ulazu u stadion jednu od parola ove povorke. Iskreno, ja tu poruku baš ni ne razumijem, a nije problem u mom engleskom. 

Prvo ne shvaćam one koji misle da je prostitucija stvarno tek jedna vrsta uslužnih djelatnosti. A još manje shvaćam kakve sve to veze ima s gej prideom.

Dvoje DJ-a vrlo brzo uspijevaju sve rasplesati. Dobro, ne baš mene, niti sam dobar u tome, niti baš volim taj suvremeni pop. Ali neka se ljudi zabavljaju kako god hoće. I neka ljubi ko god koga hoće.

"Dobili bi po pički!"

Pri povratku, zastajem kod Beograđanke, ima dobar i besplatan wi-fi signal. Dok čitam poruke, slušam razgovor dvojice, što bi se reklo, običnih ljudi.

"A zašto ne hodaju po Hrvatskoj, po Bosni, nego baš kod nas?"

"Zato što bi tamo dobili po pički", stručno objašnjava drugi, valjda žalostan što nisu dopustili ekstremistima da mlate sudionike povorke. Da ih gađaju topovskim udarima kao što su gađali policiju.

Postoje dva Beograda

Utom me zove školska frendica, čudi se kako sam ja uopće uspio proći. Mnogima je prolaz jednostavno bio zapriječen, pa i njoj. A htjela je samo doći i dati potporu.

Postoje dva Beograda. Jedan ću doživotno voljeti, drugi sam zauvijek napustio još prije trideset godina. Oni su jučer imali još jedan u nizu sudara i moj je gadni dojam da je onaj zadrti dio i dalje debela većina.