Foto: Facebook/Aleppo Media Center

BORBA za Alepo primiče se kraju. Grupice očajnih Sirijaca koji su ostali u zadnjem pobunjeničkom uporištu suočene su s teškim izborom - predati se lojalističkim snagama s druge strane bojišnice ili ostati i čekati da ih zarobe. Ili eventualno novo primirje koje bi im dopustilo da izbjegnu, iako je zadnje upravo propalo.

Alep će biti očišćen od anti-asadovske opozicije i svih koji su simpatizirali s njima. One koji pobjegnu ili im se osvajači smiluju, dobit će egzil u Idlibu, bastionu al-Nusre, organizacije povezanom s al-Kaidom, koja je prema svim uključenim stranama zabranjena teroristička organizacija.

Idlib, posljednje urbano uporište osim Rake koje nije pod kontrolom režima, neće biti utočište. Poražene pobunjeničke postrojbe iz drugih dijelova Sirije već su poslane tamo, samo kako bi ih nastavila bombardirati sirijska i ruska avijacija.

Prisutnost džihadista u Idlibu savršeno opravdanje za nastavak ofenzive

Prisutnost džihadista savršeno je opravdanje za daljnju ofenzivu lojalista - njihovo namjerno poistovjećivanje s pobunjenicima narativ je koji režim kontinuirano koristi. Sada će biti i fizički izmiješani, što će sam,o ojačati narativ.

Asadova tvrdnja da će Alep biti odlučujuć za ishod rata vjerojatno će se pokazati istinitom. Ali pobjeda neće nužno donijeti sigurnost ni povratiti suverenitet Sirije. Asad je doveden u pobjedničku poziciju zahvaljujući Iranu i Rusiji, koji su učinili puno više da bi porazili pobunjenike nego njegova iscrpljena vojska. Iran strateški kontrolira rat zadnje tri godine. Milicije iz Libanona i Iraka te ruska avijacija bile su presudne u proboju obrane istočnog Alepa, što sirijske snage nisu bile u stanju otkad su iz njega izbačene 2012.

Za razliku od masakra koji je Asadov otac Hafez naredio u Hami 1982. kako bi slomio islamističku pobunu, agonija Alepa medijski je redovito pokrivena. Ali ta agonija traje tako dugo, uz tako neukusnu reakciju međunarodne zajednice, da su mnogi promatrači jedva čekali da završi.

Asad, Rusija i Iran nemaju nužno iste prioritete

Asad nije pokazao da je voljan pokazati milost poraženim, kao ni njegovi saveznici, koji će imati odlučujuću ulogu u strategiji za nastavak ovog rata. Dosad su imali zajedničke prioritete, ali odsad će Asadu biti puno teže balansirati suprotstavljene interese.

Iran želi postratnu Siriju u kojoj je Damask mostobran za libanonski Hezbolah, koji je osnovni krak kojim Iran projicira moć prema Izraelu i njegovom savezniku SAD-u. Iran također smatra da mu ratna zasluga i ogromno ulaganje u Siriju daje pravo da redefinira nacionalni karakter te zemlje.

Putin također ima u vidu Siriju kao bazu za projiciranje ruske moći na Bliskom istoku, nauštrb SAD-a čiji utjecaj u regiji sve više jenjava.

Nezadovoljstvo među sirijskim sunitima koje je potaklo sukob nije razriješeno. Bez političkog procesa koji će se njime pozabaviti, vojna pobjeda neće donijeti kraj patnji i nesigurnosti.