ANĐELKO Jovanović iz Kolašina mobiliziran je u listopadu 1991. i poslan na dubrovačko ratište. U razgovoru za crnogorski mediar.me opisuje svoj put prema Konavlima, ulazak u Hrvatsku, pljačku i paljenje kuća kojima se pokušao suprotstaviti.

Anđelko Jovanović radio je u pogonu Kombinata aluminija u Kolašinu. Kada je počela mobilizacija, nije očekivao da će ga poslati u rat. Njegovi kolege iz tvornice već su bili pozvani, ali direktor mu je rekao da on neće ići jer proizvodnja mora teći bez prekida. Nakon treće smjene otišao je roditeljima na selo kako bi im pripremio drva za zimu. Sljedeće večeri oko kuće je ugledao ljude u odorama.

"Nisu me našli kod kuće pa su došli na selo. Rekli su mi: 'Moraš poći s nama'. Odgovorio sam da nije problem i da nisam pobjegao, nego da sam kod roditelja u Morači", prisjeća se Anđelko. Otišli su u Kolašin kako bi se Anđelko, tada tridesetogodišnjak, spremio, a sutradan se javio vojnom odsjeku i krenuo prema Podgorici. Tamo su proveli desetak do petnaest dana, a zatim su vojnim kamionima krenuli prema Hercegovini. Teren mu je bio nepoznat. Nakon cjelodnevne vožnje stigli su u Grab, na uzvisinu iznad Trebinja, gdje je zatekao velik logor, vojsku spremnu za pokret i desetke haubica.

"U daljini su se već čule detonacije, negdje prema Hrvatskoj. Pred samu noć počelo je snažno granatiranje koje nije prestajalo. Gađali su Konavle", kaže Anđelko. Pred zoru je granatiranje nakratko prestalo, no nakon nekoliko sati kanonada je opet krenula i tada je naređen pokret prema Hrvatskoj.

Bivši crnogorski vojnik: Sram me je

U koloni su, već u svitanje, vidjeli mrtvu stoku pored puta. Na granici su naišli na mitraljesko gnijezdo u kojem nije bilo nikoga. Ušli su u selo Dubravku, gdje također nisu zatekli gotovo nikoga, a Anđelko se sjeća da je bio pogođen zvonik crkve. Vojnici su dobili zapovijed da ne provaljuju u kuće i ne uzimaju ništa.

"Tražili smo samo naoružane ljude, ali ih nismo pronašli. Kad smo ušli u Konavle, zatekli smo tek ponekog starijeg stanovnika, starca ili stariju ženu." Jedan od njegovih nadređenih rekao je starijoj ženi da ostane i čuva kuću. Anđelko kaže da u tom trenutku nitko nije pokušavao pljačkati ili paliti.

"Disciplina je bila stroga, što bi se reklo, partizanska." U Konavoskim dvorima ostali su jednu noć. U početku nitko nije smio ništa dirati, ali onda se pročulo da je netko ušao u kuću i pronašao pršut. Disciplina je počela popuštati; neki su uzimali hranu i alkohol, iako je to bilo zabranjeno. Anđelko se sjeća i dočasnika koji je uzeo deku. Kada je to primijećeno, zapovjednik mu je odmah skinuo činove. Drugog ili trećeg dana, kaže, okrenuli su se prema kućama pored kojih su ranije prošli i vidjeli da gore.

"Stigli su dobrovoljci, palili su i pljačkali. Nekolicina nas u brigadi 'Veljko Vlahović' pobunila se zbog toga." Jedan od njihovih pretpostavljenih upozorio je vojnike da ne pljačkaju i ne pale te da pogledaju što se događa iza njih. Na to mu je jedan od utjecajnijih odgovorio da ne smije "zbuniti regrute i vojsku" i zaprijetio mu vojnim sudom.

"Što se tiče naše brigade, koliko ja znam, nismo napravili neko veliko zlo. Ono što su radili oni koji su dolazili poslije nas ne mogu pripisati našoj postrojbi", kaže Anđelko. Prisjeća se i noći kada su se pojavila svjetla na brdu. Pretpostavlja da su se seljaci skrivali i išli nahraniti stoku. Netko je navečer pucao minobacačima prema brdu.

"Govorili su nam da nas napada 30 tisuća ustaša"

Jovanović kaže da je odlazak na ratište u početku doživljavao patriotski. Vojnicima su govorili da ih napada velik broj hrvatskih snaga, pa su mnogi povjerovali da idu braniti svoje.

"Govorili su nam da nas napada 30.000 ustaša. Mnogi su povjerovali. I ja sam, kad sam pošao na mobilizaciju, mislio da idem braniti svoje. Nisam očekivao da ću ulaziti u Hrvatsku." Danas, međutim, na to razdoblje gleda drugačije. Zbog pljačke i paljenja kuća bacio je pušku i kaže da nije bio jedini koji se tome protivio.

"Ušao sam u Hrvatsku, moja je čizma kročila tamo. Sram me toga jer sam ipak bio agresor." Dok se oporavljao od teškog ranjavanja, u bolnici je upoznao čovjeka s ozljedom kralježnice. Anđelko, koji se mogao kretati, pomagao mu je. "Jednom mi je rekao: 'Znaš li da Tuđman i Milošević svaki dan sjede i piju kavu u Karađorđevu? Oni ovo rade, da znaš'."

Jovanović se 5. listopada 1991. nalazio u Popovićima. Njegova postrojba krenula je prema Čilipima, a vojnici su se zaustavili u blizini velikih vinograda kako bi se odmorili. Sjeo je pored puta, na rub kanala, dok je oko njega bila vojska. Iza njega je sjedio mladić. Dok su jeli, metak je prošao pored Anđelkove glave i okrznuo mladića koji se prezivao Mešter.

Potresno svjedočanstvo

"Pojavio mu se mali ožiljak i malo krvi. Svi smo se sklonili u kanal." Udaljena rafalna paljba nije prestajala. Pretpostavlja da je metak koji je okrznuo vojnika došao sa strane na kojoj je djelovala druga postrojba tadašnje JNA. Sanitetska ekipa previla je mladića i isprala ranu. Pet do deset minuta kasnije vojnici su već ležali u kanalu, na oprezu. Tada su čuli helikopter koji je nisko dolazio iz smjera Herceg Novog.

"Odjednom se začula jaka buka i helikopter se srušio u vinograd. Digao se golem oblak prašine." Jedan mladić iz postrojbe bio je isturen u vinogradu. Pronašao je Renault 4, upalio ga i krenuo prema helikopteru, vjerojatno kako bi pomogao. Anđelko kaže da mladić nije znao kojim putem ići pa je promašio i pokušao drugim. Vojnici su mislili da je automobil hrvatski jer je imao hrvatske oznake. Kada su vidjeli da vozilo ide prema mjestu pada, otvorili su vatru. Nesretni mladić je poginuo.

Jovanović ne zna tko je pogodio helikopter niti što se točno dogodilo. U početku je mislio da su poginuli i pilot i kopilot, ali je kasnije čuo da je stradao jedan član posade. Ne vjeruje u verziju da je helikopter pogođen protuzrakoplovnim topom. "Zatim je počela rafalna paljba sa svih strana. Mi smo bili na uzvisini s koje se nije pucalo." Ubrzo je stiglo sanitetsko vozilo. Jovanović ne zna što se dalje događalo jer se njegova postrojba kretala drugim putem.

Nakon pada helikoptera, njegovoj je postrojbi naređeno da nastavi prema Čilipima. Kada su stigli blizu odredišta, došlo je do razmjene vatre između njihove jedinice i Pete crnogorske brigade. "Zapovijedanje nije bilo dobro. Ušli smo među neke velike hrastove i nismo se mogli sporazumjeti. Umjesto da imamo radiovezu i kažemo: 'Peta, ne pucaj', oni su pucali na nas." 

"Rat je najveće zlo"

Tijekom liječenja Jovanović je u bolnici susretao pilota helikoptera, za kojeg kaže da je bio povučen, ali dobar čovjek. I on je imao tešku ozljedu. Jednom ga je pitao što se dogodilo. "Rekao mi je: 'Odjednom je sve otkazalo'." U Meljinama, a potom na VMA u Beogradu, susreo se i s generalom Cokićem, koji je također bio teško ozlijeđen u padu i kretao se uz pomoć štaka. Cokiću je rekao da su ga ljudi iz njegove postrojbe izvukli iz helikoptera.

"'Hvala', rekao je. Onda se nasmijao i pitao: 'A, bogati, tko mi je ukrao škorpion?' Sreo sam ga još dva-tri puta u bolnici na VMA." Nakon 35 godina, Jovanovićeva poruka je jasna: nikada ne uzimajte pušku u ruke. "Rat je najveće zlo. Lako je ratovati za tipkovnicom, pucati u igricama i slično, ali kad odjekne prva granata ili prvi pucanj, više ništa nije isto."

Anđelko Jovanović je, nakon mjesec dana na dubrovačkom ratištu, teško ranjen. Geler granate pogodio ga je u kralježnicu. Kaže da su mu govorili da je bio najteži ranjenik koji je stigao s tog ratišta. Imao je ukupno četiri operacije. Jedna od njih, operacija živčanog sustava na završnim korijenima leđne moždine, bila je, kako su mu rekli, prva takve vrste u svijetu. Svojoj djeci, kaže, ne bi dopustio da uzmu pušku dok je živ. Rat smatra posljedicom politike i interesa pojedinaca. "Balkan je čudan. Bojim se da se nešto ponovno ne dogodi. Ima ratobornih izjava, premda su još uvijek prikrivene."