PROTEKLIH mjeseci, prostor istočne Europe ušao je u novu fazu vojnog i diplomatskog zaoštravanja. Bjelorusija, koja je otpočetka invazije na Ukrajinu služila Rusiji kao vojni poligon i logistička baza, posljednjih tjedana postaje centar geopolitičkih zbivanja. Bjelorusija je ušla u fokus svjetske javnosti, nakon što je ukrajinski predsjednik Zelenski nedavno bjeloruskom kolegi postavio ultimatum.

Ultimatum Minsku

Predsjednik Zelenski je dao rok od tjedan dana Minsku da demontira ruske vojne repetitore koji se prema riječima ukrajinskog predsjednika nalaze u blizini ukrajinske granice. Kijev je poslao zahtjev Minsku da prestane pružati infrastrukturnu podršku ruskim operaterima bespilotnih letjelica, u suprotnom će Ukrajina sama neutralizirati te objekte. Iako je Kijev posljednjih godina naglašavao ulogu Bjelorusije u ovom ratu, ovo je prvi puta da su se iz Kijeva mogle čuti otvorene prijetnje koje uključuju vojne akcije. Iako je nepoznato postoje li u Bjelorusiji repetitori o kojima ukrajinski predsjednik govori, iza ovog ultimatuma stoji šira priča.

Vojno-ekonomski aspekt

Prije svega, ovdje se radi o vojno-ekonomskom aspektu. Prema dostupnim podacima, ukrajinska strategija uništavanja ruskih energetskih postrojenja dronovima dostiže svoj vrhunac. Ključne rafinerije nafte koje opskrbljuju rusko zrakoplovstvo su teško oštećene. Suočena s golemim deficitom kerozina, Rusija se okreće Bjelorusiji. Preko Bjelorusije je u svibnju ove godine uvezla četiri puta više kerozina nego u svibnju prošle godine.

U tom smislu, Bjelorusija postaje ruska ključna točka za opskrbu ruskog vojnog zrakoplovstva, direktno održavajući borbenu sposobnost ruske vojske. Zapovjednik Snaga bespilotnih sustava Ukrajine je javno obznanio postojanje plana koji obuhvaća petsto vojnih i infrastrukturnih objekata na tlu Bjelorusije koji se razmatraju kao budući vojni ciljevi. Iako bi Kijev nesumnjivo ovime eskalirao rat do te mjere da bi bilo teško predvidjeti reakcije Minska i Moskve, ali i drugih, činjenica jest da bi bjelorusko gospodarstvo bilo pogođeno do te mjere da bi prijetio potpuni kolaps.

Unutarnja politika

Riječi predsjednika Zelenskog nisu u Minsku shvaćene kao prazne prijetnje. Sredinom lipnja, bjeloruski predstavnik u OSCE-u Andrej Dapkiunas je oštro kritizirao ukrajinskog predsjednika i ukrajinsko vodstvo. Bjeloruski mediji su prvo prenijeli te izjave, da bi kasnije tekstovi bili izbrisani sa svih prorežimskih portala. Kako je Minsk otpočetka rata stvorio unutar društva konstrukt kako državne vlasti čine sve da se Bjelorusija ne uključi u rat, tako se bjelorusko društvo nalazi u stanju stalnog stresa od uvlačenja u otvoreni rat. Zbog toga, kad su se pojavile vijesti da je predsjednik Lukašenko pod pritiskom ukrajinskog ultimatuma zapravo počeo gasiti ili ograničavati rad ruskih vojnih repetitora duž granice ta vijest u Bjelorusiji je dočekana s olakšanjem, a ne kao "poraz" minske politike. Iako nitko nije potvrdio postojanje tih repetitora, kao ni gašenje ili premještanje istih.

Također, nije tajna da je strateški cilj Ukrajine svrgavanje predsjednika Lukašenka. Ukrajina u tome vidi šansu da isključi najvažnijeg ruskog saveznika. Ukrajinske vlasti podržavaju bjelorusku opoziciju još od 2020. godine te ako se pojavi mogućnost da Ukrajina doprinese toj borbi, ta mogućnost će se vjerojatno iskoristiti. 

Geopolitička preslagivanja

Idući aspekt jest geopolitičke prirode. Odluka Kijeva da radikalno zaoštri retoriku prema Minsku pronalazi motiv u diplomatskim procesima koji se odvijaju. Nakon višegodišnjih sankcija i izolacije Bjelorusije od 2020. godine, SAD je nedavno "omekšao" pristup. Nije tajna da Washington u potrazi za rješavanjem rata u Ukrajini, između ostalog, vidi i Minsk kao dobar nejavni kanal komunikacije prema Moskvi. Otopljavanjem odnosa s Minskom, Washington pokušava u nekoj mjeri Bjelorusiju "izvući iz zagrljaja" Moskve. Istovremeno, unutar EU je počeo popuštati stav o potpunoj izolaciji Bjelorusije. Ključna točka jest nedavni razgovor između predsjednika Macrona i predsjednika Lukašenka.

Nakon zajedničkih vojnih vježbi Bjelorusije i Ruske Federacije na granici s Poljskom, u kojima je premještano i taktičko nuklearno oružje, europske zemlje su počele razmatrati kanale za neformalnu komunikaciju. Ta uloga savršeno odgovara predsjedniku Lukašenku, koji se godinama u međunarodnim odnosima postavljao kao "neutralna platforma" i koristan posrednik između Rusije i Zapada.

Za Ukrajinu ovi procesi predstavljaju crveni alarm. Kijev se opravdano pribojava da bi selektivno popuštanje Bjelorusiji mogao biti uvod u širu reviziju odnosa s Rusijom i nametanje nepovoljnog mirovnog rješenja. Dodatno, ukrajinsko društvo, unatoč svim problemima, smatra da Ukrajina brani cijeli kontinent od Rusije. To je na neki način prihvaćeno i među zemljama EU, kojima je i dalje puno prihvatljivije da rat ostane na ukrajinskom teritoriju nego da se eventualno proširi. U takvom kontekstu, predsjednik Zelenski ima svojevrstan legitimitet da kreira politiku regionalne sigurnosti. Upravo ovaj ultimatum Minsku je poruka zapadnim partnerima da Kijev neće dozvoliti normalizaciju odnosa s Minskom i posredno s Moskvom iza svojih leđa.

Lukašenkova turneja

U jeku ultimatuma, predsjednik Lukašenko je hitno i bez prethodne najava pozvan na sastanak kod predsjednika Putina u njegovu rezidenciju u Valdaju. Sastanak se odvio iza zatvorenih vrata, bez uvodnih izjava i bez priopćenja za javnost, što je dodatno povećalo dramatičnost. Ono što je ipak neformalnim kanalima došlo do ruskih i bjeloruskih medija su informacije da je predsjednik Lukašenko dao čvrsta jamstva da Bjelorusija neće pokleknuti pod ucjenama te će i dalje pružati logističku potporu ruskoj vojsci. S druge strane, predsjednik Lukašenko je tražio financijsku kompenzaciju i napredne sustave protuzračne obrane kako bi Bjelorusija zaštitila svoje rafinerije.

Nakon sastanka, bjeloruski predsjednik je otišao u Peking. To je klasičan potez predsjednika Lukašenka, koji je ovime htio pokazati da Bjelorusija ima strateški "štit" u vidu Kine. Pokušajem da podigne razinu odnosa između Minska i Pekinga, bjeloruski predsjednik želi pokazati i Moskvi i Kijevu da narušavanjem stabilnosti Bjelorusije se narušavaju i globalni interesi Kine. 

Ostvareni cilj

Cilj predsjednika Lukašenka je ostvaren. Dobio je od Pekinga jamstvo da Bjelorusija neće biti prepuštena na milost i nemilost Moskvi ili Kijevu. Najvažnije od svega, predsjednik Lukašenko se ponovno vratio u međunarodnu javnost, nakon što je godinama bio u izolaciji i s teretom "ruskog taoca". Što se tiče daljnjih akcija, Bjelorusija će vjerojatno nastaviti provoditi tehničke ustupke Ukrajini, kako bi se izbjegao sukob, dok će pod pritiskom Kremlja i dalje biti ključna logistička točka ruske vojske.

Istovremeno, bjeloruski predsjednik neće propustiti mogućnost nastaviti biti neformalni kanal i posrednik Zapada i Rusije, pozicije koja mu se posljednjih mjeseci ponovno nudi. Međutim, takva pozicija nužno ostavlja pitanje održivosti otvorenim, a predsjednika Lukašenka u situaciju da će se eventualnim zaoštravanjem naći u poziciji u kojoj će se njegov idući potez tumačiti kao izdaja u Moskvi ili kao povod za napad u Kijevu.