FOTO:

NIŠTA nije riješeno. O HOS-ovoj ploči premještenoj iz Jasenovca u Novsku još će se pričati, najkasnije u ožujku sljedeće godine, a prema najavama premijera Andreja Plenkovića vjerojatno i nešto ranije. Vijeće za suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima imalo je rok da do ožujka iznese svoje zaključke, premijer im je jučer rekao da požure. Njihov zaključci, a trebali bi sadržavati stav o simbolima svih totalitarnih režima, vjerojatno će izazvati nove prijepore. Štoviše, stav Vijeća neće nikoga obavezivati ni na što dok se oni ne pretoče u zakon, a za njega će klimava Plenkovićeva većina teško skupiti dovoljno ruku. Osim ako tim zakonom ne bude trebala podići dimnu zavjesu koja će skriti neko drugo, puno im važnije pitanje.

Sramno je nositi tuđu odoru

Odluka da se ploča s imenima 11 poginulih pripadnika HOS-a preseli u Novsku samo je odgađanje rješenja i pokazivanja jasnog stava o pozdravu „Za dom spremni“ uklesanom na nju i otisnutom ili ušivenom na vojne oznake HOS-a te na sve materijale udruga HOS-ovih veterana. "Za dom spremni" nesumnjivo je ustaški pozdrav i to je svakome razumnome jasno. Jasno je to i HOS-ovcima. Nosili su ga na odorama upravo zato što je bio ustaški. Pritom ne tvrdimo da su svi HOS-ovci ustaše.

Umberto Eco je lijepo, na primjeru crvene zastave sa srpom i čekićem, objasnio razliku između simbola i nositelja simbola. Veliki semiotičar tvrdi ovako: srp i čekić na crvenoj zastavi predstavljaju komunizam, onaj koji nosi tu zastavu je vjerojatno, ali ne i nužno, komunist. Zaključak o oznaci i pokliču te HOS-ovcima izvucite sami po istom principu.

No vratimo se osnovnoj temi i stvarnom problemu koji je Andrej Plenković stvorio. Dao je mogućnost svim ljubiteljima ustaškog režima da se svaki put kad zaurlaju „Za dom spremni“ izvuku na to da zapravo pozdravljaju pripadnike HOS-a. To su artikulirali i sami HOS-ovci na konferenciji za medije, ustvrdivši da sada i njihova djeca imaju pravo nositi oznake HOS-a i pozdravljati tim pozdravom. Čak i kad bismo priznali HOS-ovcima da imaju pravo na nošenje svojih ratnih uniformi i oznaka u protokolarnim prilikama, nedopustivo je to pravo prenositi na bilo koga drugoga.

Uobičajena pravila, a i hrvatski pravilnik o vojnim odorama, određuju da: "Djelatne vojne osobe kojima je služba prestala uz častan otpust, u svečanim prigodama imaju pravo na nošenje odore koju su nosili prije umirovljenja ili časnog otpusta iz Oružanih snaga". Samo bivši vojnici imaju pravo nositi odoru i to onu koju su nosili u trenutku kada su prestali biti vojnici. Ni raniju, ni kasniju. A pogotovo to pravo nemaju njihova djeca jer to pravo nije nasljedno. U svijetu se nošenje odore, ali i oznaka postrojbi u kojima se nije služilo smatra sramotnim ponašanjem, kićenjem tuđim perjem. No u Hrvatskoj se ni puno važniji zakoni ne poštuju.

Novi izgovor za stari poklič

Još gori problem od zamjene dosadašnjeg izgovora da je to stari hrvatski pozdrav ili dio opere, što nije, novim da se time pozdravlja HOS, što može biti, ali nije prihvatljivo, to je da je Plenković pokazao da postoji dijelovi Hrvatske u kojima suprotno svim zakonima vrijede različita pravila. Ono što je neprihvatljivo u Jasenovcu nije neprihvatljivo u Novskoj. A to je već puno opasnije. Stvorena je situacija u kojoj u Hrvatskoj postoje enklave u kojima ne vrijede zakoni pa čak ni osnovna pristojnost.

Nekome bi se premještanje HOS-ove ploče u Novsku moglo činiti kao lukavo rješenje, ali ono to nije.

To je samo odgađanje problema i čuvanje sporne ploče dok opet nekome ne zatreba za kakvu trgovinu ili raspirivanje strasti. Nažalost, pravo i trajno rješenje vjerojatno nije ni moguće. "Za dom spremni" je već ušao u glavnu maticu društva i počeo je gubiti svoje ustaško i zločinačko značenje.

Propaganda ga je učinila prihvatljivim, a to se nije smjelo dogoditi. Čak i da ga sutra zabrane, što neće proći bez velikih otpora, debelo se zakasnilo s reakcijom i borba protiv reafirmiranja ustaštva je izgubljena. Postojala je prilika prije dvadesetak godina kada se HOS ponašao kao ono što je i bio - stranačka milicija spremna i na državni udar. No hrvatska politika je imala važnijeg posla i mislila je da se atentatom može riješiti problem. Sada im se, a i svima nama, to vratio u lice.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala