Valens
RIMSKO Carstvo je u 4. stoljeću bilo ugroženo sa svih strana. Barbarska plemena često su upadala u Galiju na zapadu, preko Dunava na istoku, a Sasanidsko Carstvo prijetilo se stalnim ratovima u Mezopotamiji.
Žitelj Rimskog Carstva u 4. stoljeću stalno je slušao o novim provalama barbara, pokolju seljaka na granicama ili o sukobima rimskim careva. U takvom okruženju vladao je car Valens. Rodio se nekad tijekom ranog ljeta 328. godine u Vinkovcima, a njegova vladavina vrlo dobro pokazuje u kakvom je stanju bila rimska država toga vremena.
Voljen i poštovan vladar
Valens je imao titulu rimskog cara, odnosno augusta, a to mu je dao stariji brat Valentinijan I. koji je vladao zapadnim pokrajinama Carstva. Valens je bio vrlo ugodan lik, kojeg su krasile dobre manire rimskog visokog društva, ali i kojem je bilo stalo do dobrobiti svojih podanika.
Želio je da život u Rimskom Carstvu bude miran i lagodan. Čitao je o davnom vremenu cara Augusta i periodu mira kada su se gradile velike kuće, vile van gradova, a ljudi su na neradne dane odlazili u kazališta ili se skupljali na forumima.
Njegova država bila je ugrožena sa svih strana. Postao je car 368. godine, taman u vrijeme kada u Carstvo stižu vijesti da na Dalekom istoku vlada veliki nemir radi nekog novog plemena koje uništava barbarske države. Bili su to Huni, ratnički narod koji je svojim osvajanjima potaknuo mnoge barbare na selidbu prema zapadu.
Goti stižu i traže utočište
Jedno od tih plemena bili su i Goti, koji se od 370-ih godina pojavljuju u sve većem broju pred vratima Istočnog Rimskog Carstva. Njihov vođa tražio je zaštitu od Rima i htio pregovarati s carem Valensom kako bi spasio svoje ljude od hunskih pljačkaša i pomogao u borbi protiv njih. Dogovor je postignut 376. godine i Goti u velikim brojevima prelaze Dunav kako bi našli novi dom.
Međutim, određeni pripadnici vojnog vrha, kao i velik broj običnih vojnika čiji su očevi i braća umrli od ruku istih tih Gota, nisu se slagali s carevim novim saveznicima. Uskraćivali su Gotima hranu, koje ionako nije bilo puno, a navodno su i zlostavljali njihove žene, što je dovelo do velikog revolta.
Goti su se pobunili i počeli pljačkati po Donjoj Meziji (prostor današnje Bugarske). Valens je u to vrijeme bio u Armeniji, dogovarajući mir sa Sasanidima. Kad je čuo što se događa kod kuće, istog trena okupio je vojsku i vratio se.
Na putu prema Konstantinopolu pronašli su ga mnogi glasnici koji su mu govorili o stradavanjima običnog puka u Donjoj Meziji. Valens je bio zgrožen jer je mislio da je problem s Gotima riješen.
Raspad rimske vojske
Nakon što su inicijalne snage izgubile bitku protiv Gota Valens je stigao u Hadrijanopol kako bi se pripremio za bitku. Mjesec dana ranije zatražio je pojačanje od zapadnog cara Gracijana koji mu je odmah ponudio pomoć. Međutim, pojačanju je trebalo vremena da stigne, a Valens je smatrao da neorganizirani barbari ne mogu pobijediti profesionalnu rimsku vojsku.
Tako je počela bitka koja se odigrala na prostranoj livadi. Rimska pješadija odbacila je barbarske direktne napade, ali kada je konjica stigla s boka, rimske su se snage raspale. Nastupila je panika, strah i masovni bijeg s bojišta, a Goti su nemilosrdno ubijali uspaničene rimske vojnike. Car Valens nije stigao pobjeći s bojišta, već je umro na licu mjesta.
Početak kraja Rimskog carstva
Bio je to početak kraja Rimskog carstva. Premda je Rim više puta bio ugrožen kroz svoju povijest, nakon poraza kod Hadrijanopola 378. godine barbari brzo okupiraju istočne provincije, a rimska vlast na nekim je područjima bila samo nominalna.
Barbari će umjesto jakih utvrda na istoku svoj fokus uskoro prebaciti na manje razvijen zapad gdje će nastaviti pljačkati ostatak stoljeća. Uskoro se pridružuju i Huni koji stižu na rimske granice, a sredinom 5. stoljeća Zapadno Rimsko Carstvo kompletno nestaje.
Premda je htio donijeti mir svojoj zemlji, Valensova smrt samo je ubrzala raspad rimske države i uvela još veću nesigurnost. Njegov nasljednik Teodozije I. uspjet će obraniti istok od kompletnog raspada i ponovo organizirati državu koja će potrajati do 476. godine.